”Zaštićene vrste” nova je zbirka priča Helene Peričić Herenda, ugledne zadarske sveučilišne profesorice i spisateljice, koja je krajem godine objavljena u biblioteci Koloplet hrvatske proze Matice hrvatske. U dvadeset kratkih priča hibridnog stila i tematskih okupacija, Peričić Herenda ispisuje jedan od najintrigantnijih ovogodišnjih proznih naslova u Hrvatskoj, istaknuto je prilikom predstavljanja knjige sredinom prosinca u Zagrebu. Praktički od početka karijere vrhunske komparatistice Helena Peričić Herenda objavljuje lirske, dramske i prozne tekstove koji danas čine biblioteku s preko desetak naslova, izuzimajući dakako one ”strogo” stručne prirode...
Kad se pročita naslov, netko bi mogao pomisliti da u "Zaštićenim vrstama" pišete o zaštićenim i rijetkim životinjskim i biljnim vrstama. No između korica se bavite stvarnim ljudima i njihovim sudbinama. Odakle interes za ranjive, osamljene i nesretne likove?
- Što se biologije tiče: kako je knjiga izišla u biblioteci "Koloplet hrvatske proze" urednik je zaključio kako će svatko tko iole zna što znači riječ "proza" prepoznati da se ovdje radi o književnosti a ne o priručniku o fauni i flori! (smijeh) Da se razumijemo, naslov je zbirke moja zamisao, i ne odstupam od njega. Na predstavljanju u Zagrebu kazala sam za tu knjigu onako kao što kažu roditelji za svoje dijete: da "ne dam na nju", u svakom smislu. Izrazito mi je važna ta zbirka priča. Tako da je ona sama, što se mene tiče, na neki način “zaštićena”. Kad krene knjigu čitati (ali na način koji nije ovaj današnji, “moderni”, koji znači da se čita svaki peti redak teksta) čitatelju će biti posve jasno da naslov ove zbirke priča nije slučajan.
Inače, u knjizi namjerno nije uvršten bilo kakav autoričin, tj. moj popratni tekst – predgovor ili pogovor; uredniku i meni činilo se suvišnim – pored postojećih priča između korica – davati dodatno tumačenje zbirke i pozicije autorice. No, kad već pitate – što se tiče "ranjivih, osamljenih i nesretnih likova", kako ih opisujete, i interesa za njih: da, bavim se prešućenima, nevidljivima, podcijenjenima, pripadnicima različitih društvenih slojeva, muškarcima i ženama, ljudima raznih preokupacija i zanimanja, trafikanticama, službenicima, sveučilišnim profesorima i studentima, slikarima i glazbenicima, arhitektima, čak “kraljicama noći”, unovačenim imigrantima koji se spremaju na ratište, mladima i starima... koje i kad zapazimo – ni ne razmišljamo o onomu što je u njihovim mislima, s čime se suočavaju, treba li im kakva pomoć ili barem riječ-dvije razumijevanja i temeljnoga suosjećanja. Ljudi kojima smo okruženi, a pogotovu u prostoru u kojemu živimo, prolaze neprimijećeni ili se čak pričinjaju, dapače glume kao da se ne suočavaju ni s kakvim teškoćama, iako se većina njih bori s nekom nedaćom bilo materijalne naravi (ili pravim siromaštvom), bolešću svojom ili člana obitelji, nepravdom na poslu, nepravdom u tzv. romantičnim ili bračnim odnosima, nesrećom koju nam nameće vanjska, čak međunarodna politika... Vjerujem da veliki broj pojedinaca koji su izrasli u likove u pričama iz ove knjige skrivaju svoje nedaće jer se one u naše doba doživljavaju kao slabost, kao rezultat nesposobnosti – pa shvaćene kao takve nerijetko vode prema okrivljavanju onoga ili one koji su nedaćom pogođeni. Ti ljudi (ili likovi) postaju nepoželjni jer upravo nas – koji ih zapažamo ili se pravimo da ih ne vidimo – podsjećaju na to da ni sami nismo pošteđeni slabosti, nedaća i muke raznih vrsta. Paradoksalno je, mislim, da te pojedince, pritisnute nevoljom, bolešću, nepravdom itd. u pravilu stigmatiziramo i izoliramo.
Što vam je bio poticaj da o njima pišete? Kako su se oni prometnuli u ”temu” zbirke priča?
- Pa dovoljno je osvrnuti se oko sebe, ne trebamo poticaj dugo tražiti! Mi smo zapravo okruženi takvim poticajima: imperativom da se udijeli više pozornosti i razumijevanja, pa i ljubaznosti tim “nevidljivim” ljudima. Nažalost, živimo u hektičnom, zbrkanom, užurbanom svijetu, pogotovu mi u Hrvatskoj, gdje je "svatko u svom filmu": prepušteni smo usudu, promjenljivoj (ne)sreći u svakodnevici, osuđeni na materijalnu neizvjesnost, brigu za budućnost vlastite djece, izloženi smo nelogičnostima u sustavu zdravstvenom, zakonodavnom, u sferi ljudskih prava...; sve to navodi nas da s vremena na vrijeme – pa ako je to i protiv naše naravi i volje – zapadnemo u ravnodušnost, grubost, površnost i nestrpljivost, neoprezno izgovorimo rečenicu koju zluradi (kojih među nama ima napretek) teže dodatno u svojim “prepričavanjima” karikirati te prometnuti u nešto krajnje loše... Slijepi smo na osobe – nama znane ili posve nam nepoznate – s kojima se susrećemo, koje imaju svoju sudbinu te prostor dostojanstva i granicu tolerancije na nevolju. Sve to nalik je na nezaštićenost koja se prenosi s osobe na osobu kao što se prevrtanje pločice domina padom na susjednu pretvara u urušavanje čitavoga niza pločica. Jer, kako kažu mudraci: nitko od nas nije otok, makar nam se u pravilu čini da je tako, da smo dovoljni sami sebi i da su naša sudbina i naš izbor posve odvojivi od onoga tko živi, stanuje, radi pored nas...
Ipak, ljudi žive u vlastitom potisnutom nezadovoljstvu koje se često prema vani odražava kao nešto grubo i bešćutno; u gužvi i brzini izlanemo nešto površno, možda i dobrodušno – ali okolnosti to pretvore u suprotnost; usto, podložni smo vulgarnim podjelama, razvrstavaju nas u ladice po metodi „ako ne misliš kao ja, onda si protiv mene“; jer smo najčešće kao pojedinci preslabi da bismo nadvladali okolnosti koje su nas zapale; tako da nastojimo uvijek, ali uvijek odglumiti da smo – jaki. U nekim drevnim civilizacijama vjerovalo se kako je privatna sudbina odraz kolektivne, i obrnuto. U Aristotelovoj "Politici" stoji da je osobno blagostanje moguće doseći samo ako je zajednici dobro. Usput, mislim da bi neki naši političari tu knjigu trebali pročitati.
Iako heterogenog stila, atmosfera svih priča je hiperrealistična. Neke su epizode svima bolno poznate, u njima je otkinut komad stvarnosti. Stvarnosti iz koje se baš i ne nadzire ”blistava budućnost” kakvom nas političari svakodnevno zasipaju?
- Zapravo, ova je zbirka priča objavljena u trenutku kad se razni segmenti sustava u kojemu živimo, u ovoj našoj zemlji punoj potencijala – kako kažu stručnjaci – polako urušavaju: u materijalnom, demografskom, etičkom, ideološkom smislu, u potpunoj podijeljenosti društva i nekakvom čudnovatom, možda i čudovišnom iščekivanju kad će onom drugom: susjedu, trgovkinji u kiosku, pacijentu u čekaonici neke ambulante, kolegi koji se u svom poslu trudi iz petnih žila, ili već komu... krenuti nizbrdo, kad će mu "prekipjeti". Prestajemo biti socijalna sredina, zapravo odavno postajemo prostor u kojemu osjećaj za vrijednosti svake vrste kopni. Kao da se voajerski naslađujemo tuđom nesrećom i mukom jer na taj način naša vlastita – nesreća ili muka – gube na težini. Ukratko, izrešetani smo lošim iskustvima, pojedinačnim i kolektivnim. Čak imam dojam da smo u drastičnim okolnostima rata u prvoj polovini devedesetih imali više razumijevanja, sućuti pa i solidarnosti prema drugomu: znancima, susjedima, slučajnim prolaznicima..., nego što ih imamo danas. Dakle, ponavljam: dovoljno je osvrnuti se oko sebe; nažalost, za ukazivanje na “(ne)zaštićene vrste” ima u nas puno “štofa”.
Ipak, voljela bih da se ne zaključi, prije nego je se uopće krene čitati, kako je ova knjiga puna "čemera, tuge i patnje"; to nije takva zbirka priča. Istina, priče postavljaju pitanja koja iziskuju odgovore onih koji su ih možda pozvani i u mogućnosti rješavati: dakle, s jedne strane ona govori o socijalno i životno ugroženim pojedincima, podcijenjenima i često obespravljenima; to su stvarne osobe u čiju kategoriju i neki od nas ulaze (dapače, neke sam likove gradila doslovce na informaciji iz crne kronike, iz novinskih članaka o ljudima na rubu bijede, očaja, socijalne zanemarenosti, a koji unatoč svojoj teškoj sudbini nerijetko bivaju i ismijani, jer se u pravilu svaki pokušaj odupiranja nečemu što bi očito u načinu funkcioniranja društva trebalo promijeniti – ismijava). Ima u ovoj knjizi i likova koji predstavljaju (ne)zaštićene vrste na jedan posve drukčiji način: možete čitati o ljubavnim parovima u kojima se barem jedna od osoba osjeća zapostavljeno i nezaštićeno, ima priča o ratnim veteranima s PTSP-jem, pa i o književnicima o kojima bi trebalo više govoriti, koji su ostali u književnopovijesnim priručnicima pa o njima čak ni studenti filologije odnosno književnosti ne vode računa, jer zapravo za te veličine domaće književnosti malo tko više mari, barem ne na iskreni način: tako je u knjizi zastupljen jedan „grozni/prozni igrokaz“ o Petru Zoraniću i Marinu Držiću, rođenima iste godine, koji nije nimalo tužan – naprotiv, oni koji ga budu čitali – vjerujem da će zaključiti kako u njemu ima satire, humora pa i zafrkancije na račun naših lokalpatriotizama i naše sveopće razdijeljenosti u ovoj malešnoj zemlji s nekoliko milijuna stanovnika, koliko ih ima u jednom stambenom bloku megapolisa kakav je npr. New York.
Ako mogu primijetiti, ovo nije prvi put da se bavite ”marginalcima”, razlika je jedino u tome što su oni prethodni dolazili iz bazena ”nepriznatih” ili ”nepoćudnih” književnih imena, koje ste vratili na zasluženo mjesto?
- Kad biste pogledali ono što je bio moj studijski i akademski angažman na razini istraživanja i znanstvenih radova, dakle kad biste bacili oko na ono ili one o kojima pišem u istraživačkim tekstovima, mogli biste zaključiti kako sam kao predmetne autore birala domaće književnike koji su iz nekog razloga bili zapostavljeni, zanemareni pa često i prešućeni (od Brešana, T. P. Marovića, Desnice, Kalmana Mesarića, Tome Bebića, do Sime Mraovića, Vesne Krmpotić – pa jednim dijelom i Slamniga, Šoljana, Irene Vrkljan i dr. – tako ćete zamijetiti da sam tu namjeru da nekoga od književnika "izvučem iz naftalina”, ako je to moguće: pokušam i rehabilitirati, istaknuti njegove takoreći pod tepih pometene književne vrijednosti, tako da sam tu svoju neskromnu ambiciju izbavljivača ili "advokata zanemarenih" postupno prenijela i u svoje književno stvaralaštvo. To nije jednostavna ni laka rabota: na taj način dolazite – češće nego što se pretpostavlja – u situaciju da i sami budete zanemareni, prešućeni i marginalizirani.
Vaši likovi nisu samo na društvenoj margini, iako se tako većina u društvu možda osjeća, nego su se tamo našli zbog vlastitih moralnih odabira te zbog toga trpe neku vrstu društvene nepravde ili osobnoga razočaranja. Ima li u tome nešto osobnog?
- Da, ima. Uostalom, kad pišete bilo kakav književni tekst, ne možete izbjeći unošenje osobnog u taj tekst. Eto, ako imate na umu da je zbirka Zaštićene vrste tek posljednja u nizu mojih objavljenih "beletrističkih" knjiga: a prethodno su objavljene i zbirka lirskih zapisa, zbirka dramskih tekstova Izići na svjetlo, pa dnevnički zapisi, članci i pisma O riđanu, Petru i Pavlu, tj. bilješke iz razdoblja 1991.-1998., dakle iz vremena rata i poraća (ta je knjiga objavljena i u Engleskoj, u dvojezičnom izdanju), pa zbirka priča Domnana i bijele ovce, a evo sad i zbirka priča Zaštićene vrste... sve su te knjige objavljene a da ne znam kad je o tim knjigama tiskan ijedan ozbiljniji osvrt (osim možda o dramama); nadam se da će ta vrst "nepravde" ovu zbirku priča Zaštićene vrste mimoići. No, ne govorimo samo o nepravdama u prostoru profesionalnom i kreativnom; vjerujem da smo društvo duboko ispremreženo neispravnostima svih fela, postoje crne rupe u raznim područjima – ekonomskom, akademskom, socijalnom, zdravstvenom... – i tu je “rupičastost” uistinu teško nadvladati. Zašto? Zato što je ona često u praksi izvedena na način suptilan i manipulativan; ljudi su toliko iscrpljeni nepravdama (koje ne mogu niti prepričati, jer su one fluidne, “prolaze kroz prste”) da gotovo više i ne predstavljaju vijest, nisu dovoljno “zanimljive” kao priča koja bi imala učinak na slušatelja/čitatelja. Kako se spasiti od toga? Eventualno ironijom i humorom raznih vrsta, zafrkancijom – ponajviše na svoj račun. Ili možda traženjem ljepote: u umjetnosti, prirodi, ali i najobičnijim svakodnevnim situacijama i ljudskim odnosima.
Na predstavljanju zbirke Zaštićene vrste u Zagrebu jedan od predstavljača, Gordan Nuhanović, uvrstio ju je u reprezentativni dio suvremene domaće produkcije. Posebno je pohvaljen način pripovijedanja i spisateljski stil u "Curi pod smokvom" smještenoj radnjom u Zadar. Neke su priče u formi SMS poruka, kao da je realizam priča odabirao stil kojim će biti napisane?
- U zbirci je zastupljeno točno 20 priča, od kojih je 15 uključeno u prvi ciklus, pod naslovom "Posustajanja", a preostalih pet zapravo su sastavnim dijelom dulje proze koja nosi naslov "Trogirska priča o bezimenoj". Tako, ako obratite pozornost, veliki broj priča ima u podnaslovu žanrovsko određenje (sentiš priča, grozni/prozni igrokaz, božićna priča, kostimirani pastiš, malodramska priča, SMS - iluzorna priča itd.). Napominjući ovo želim reći da sam posezala za različitim žanrovima u oblikovanju narativnih ideja i tema, ali je općenito mišljenje kritike kako je riječ o realistično ispričanim pričama. U "kostimiranom pastišu" – "Trogirskoj priči o bezimenoj", radnja koje je smještena u 19. st. – pokušala sam se i stilski približiti načinu na koji su pripovijedali naši književnici u trećoj trećini toga stoljeća. Priča o Marinu i Petru, našim renesansnim piscima, zapravo je obilježena jezičnim finesama koje bi se mogle razaznati upravo u njihovu jeziku i odnosu prema svijetu 16. stoljeća.
U mnogima od ovih priča dolazi do izražaja neka – kako se to danas zna kolokvijalno i možda bagatelizirajuće reći – "teška tema", društveno pitanje, moralna dvojba o tomu što bi bilo dobro učiniti a da se "preživi"; ta potencijalna obremenjenost emocijama (jer teže i tužne teme upravo prijete da autora progutaju svojom emotivnom nabijenošću) tjeraju pripovjedača da pronađe ključ ili mehanizme kako bi se othrvao mogućoj sentimentalnosti i (ras)padanju teksta u patetično. Kažu ocjenjivači da na sreću u zbirci o kojoj govorimo nema ni patetike ni sentimentalnosti, a ni nekakve moralizirajuće pozicije pripovjedača.
Među pričama se posebno ističe "Trogirska priča o bezimenoj" koju nazivaju biserom zbirke. O čemu ta neobična priča govori, i kako ste došli na ideju da je napišete?
- Dijelovi "Trogirske priče o bezimenoj" nastajali su tijekom niza godina; naime, kako Gradska knjižnica u Trogiru svake godine organizira natječaj "Priča se (p)o gradu" s ciljem da se autori u pričama bave njihovim gradom Trogirom, osobno sam se javila na tri takva natječaja i na temelju njih nastao je ovaj ciklus. Kao komparatistica književnosti davno sam došla do malog otkrića – dramskoga teksta "Trogirski vojvoda" koji je napisao Dmitrij Averkijev, ruski književnik i publicist s konca 19. stoljeća. Čovjek se poslužio narodnom predajom vezanom za Trogir koju doduše nije u povijesnom smislu posve precizno predočio ni prenio u svoj jezik – ta mi je njegova drama (napisana u stihu) bila polazište za osmišljavanje fikcijske proze o Averkijevljevu životu. Drama Dmitrija Averkijeva "Trogirski vojvoda" za njegova je vremena prikazivana u uglednom moskovskom kazalištu a meni je sama činjenica postojanja toga dramskog djela i predstave poslužila da osmislim, izmislim priču o odnosu toga književnika i njegove udovice koja onkraj groba, s “onoga svijeta”, u zamišljenom dijalogu, posjetitelju njihova imanja a koji je došao iz daleke Dalmacije – u koju su u 18. i 19. st. putovali brojni putopisci iz raznih zemalja – pripovijeda o svom mužu Dmitriju, o njihovu bračnom životu i trzavicama, dojmovima o Trogiru i Dalmaciji, o potrazi za idealnom ljubavi... Jedna od mojih na rečenom natječaju prijavljenih priča, ona iz 2018., bila je i prvonagrađena; tako sam odlučila fikcijom zaći u neku vrstu "književne arheologije", kako ju je Gordan Nuhanović nazvao, vjerujući da – iako pripada davnoj prošlosti – radnja i odnosi iz 19. st. mogu u “Trogirskoj priči o bezimenoj” biti uvjerljivi jer govore o situacijama kakve prepoznajemo i u naše, suvremeno doba, s obzirom da se malo što u ljudskim, pa i tzv. romantičnim relacijama, u ovih stoljeće i pol od vremena Dmitrija Averkijeva i njegove fiktivne bračne družice – u biti – promijenilo.
Zbirku potpisujete kao Helena Peričić Herenda, dodali ste prezime i svoje pokojne majke, a samo zbirku ste posvetili roditeljima. Zašto?
- Već neko vrijeme pri objavljivanju svojih radova, i tzv. akademskih i literarnih, koristim i majčino prezime. Nekako mi je to s godinama postalo posve prirodno i logično. Vjerojatno i zato što sam tijekom priličnog broja godina svoga stvaralačkog i istraživačkog rada nastojala biti na poziciji koja je na svoj način neutralna i pravična, i prema onome o čemu odnosno o komu pišem, i prema onima koji su utjecali, oblikovali mikrokozmos iz kojega promatram svijet. Moji su roditelji bili izrazito školovani, načitani, široko obaviješteni intelektualci, živog i znatiželjnog uma do samoga kraja, svojim su znanjem i doživljavanjem svijeta – a nažalost nisu imali prilike poput mene po njemu puno putovati – utjecali na mene, usmjeravali me prema nekim spoznajama koje vrlo često i nisu bile u skladu s njihovima. Znali smo se udaljiti u nekim razmišljanjima jer kao netko tko “promišlja svijet i društvo” – kako to gordo zvuči – s ambicijom da piše o ljudima oko sebe, povremeno bih se suočila sa svim njihovim bojaznima koje je oblikovao patrijarhalni okvir u kojemu su oni rođeni i živjeli a koji je i dan-danas u temeljima načina na koji se živi, pogotovu u Dalmaciji; jedno od uvjerenja u tom patrijarhalnom okviru jest i to da žena svoje emocije, dileme i poglede ne smije izlagati svijetu, kojemu zapravo – u temelju i u konačnici – za njih, tj. za nju, ženu samu – i nije odveć stalo...
Moji su roditelji pripadali Dalmaciji i iz nje promatrali svijet (unatoč stotinama ili tisućama naslova koje su pročitali), dok sam ja nastojala iz perspektive svijeta koji sam vidjela promatrati Dalmaciju i način života u njoj. U ovoj zbirci priča pak, nema svjetonazorskih a pogotovu ne ideoloških priklanjanja, kako je rečeno, ali između redaka možete razabrati predodžbu o tomu kako se u nas živi. Moji roditelji i ja u ovoj se zbirci na neki način nanovo nalazimo, u nekakvom zamišljenom susretu i raspravi, uz kavu, prošek i fritule, pred Božić... No, dopustit ćete, zaustavit ćemo razglabanje na ovu temu – koja je meni, bez patetike rečeno: odviše privatna i važna. A novine su, uz dužno poštovanje, medij koji predstavlja papir što će sutra biti bačen i zaboravljen (osim ako tekst ne dobije internetsku verziju); medij osuđen na trenutnost i prolaznost nema veze s ovim što nastojim predočiti kao izrazito delikatan odnos prema materi i ocu, kojima posvećujem ovu zbirku.
Pripremate li neki novi naslov? Na čemu trenutačno radite?
- Hvala na pitanju. Kažu kako u nas nije uputno otkrivati svoje planove ili sljedeće poteze. Zluradi ljudi (a mi smo u Dalmaciji, nama Mediterancima zloba nije strana!) guštaju kad vam se ono što ste priželjkivali – ne ostvari. (smijeh) No eto, što se tiče akademske sfere: trenutno dorađujem paralelno dva ili tri znanstvena rada jer konac kalendarske godine obično predstavlja deadline u smislu slanja teksta u tisak. Nadam se kako će neki radovi koje sam poslala uredništvu još prije dvije i više godina konačno ugledati svjetlo dana jer je ritam objavljivanja akademskih zbornika i časopisa – čast iznimkama – u nas relativno spor (manjak je novca za to, kažu). Što se pak tiče tzv. kreativnog pisanja (a postupno, kako godine prolaze, težište stavljam na nj): nadajući se prepoznavanju (bez lažne skromnosti) kvalitete upravo ove zbirke priča Zaštićene vrste o kojoj govorimo a za koju planiramo predstavljanja u nekoliko gradova sljedećih mjeseci, reći ću samo to da imam i jednu podulju prozu – od koje se protokom vremena odmičem (iako je rukopis nastajao tijekom niza godina) a kako bi mi ta vremenska distanca omogućila objektivnije "glancanje", ispravak pojedinosti. Za objavljivanje te prozne tvorevine priželjkujem međutim pravednoga, svjetonazorski bliskog, odrješitog, odanog i u postprodukcijskom smislu poduzetnog nakladnika, tj. urednika, koji se ničega ne boji. A kad ga nađem, pretpostavljam kako ću s oduševljenjem uzviknuti: Ecce homo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....