‘Ako zadarski gradonačelnik ne vidi problem u tome što amenuje kriminal, onda mu ni Slobodna Dalmacija ne može pomoći‘

Novinari u Hrvatskoj su, nažalost, naviknuli na to da ih političari na dnevnoj razini optužuju za sve i svašta, pa tako nije rijedak slučaj da se predsjednik ili premijer, načelnici ili gradonačelnici nekog sela ili grada ostrve na pojedinu novinsku redakciju ili novinara. Smeta im što pišu o stvarima za koje oni misle da o njima treba šutjeti, ili o stvarima o kojima pišu ne pišu onako kako oni misle da bi trebali pisati. Dres te političke ekipe, koja misli da su im novinari krivi za njihovu nesposobnost, pogreške i muljanje, friško je obukao i gradonačelnik Zadra Šime Erlić.

Zanimljivo je koliko tim mlađim generacijama političara, pogotovo u Zadru, za razliku od one stare garde, smeta pisanje medija. Zato nije čudno što se Erlić već na početku mandata našao u društvu političara koji ne podnose medijsku dekonstrukciju brižno građene javne slike o sebi i svojim postupcima.

Dogodilo se to u subotu, nakon što je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen komentirani tekst o slučaju "bazen", u kojem se zrcali politički habitus gradonačelnika Erlića i propituje njegova stvarna (ne)moć da, kao prvi čovjek izvršne vlasti u Zadru, donosi odluke u duhu javnog interesa, a ne zakona ulice. I to ne zato što on to nužno želi, nego zato što tako mora, a zašto mora, suvišno je više trošiti riječi.

No prije nego što se dohvatimo toga kako su mu ovaj novinar i neki njegovi kolege iz "Slobodne" prijetili, podsjetimo što je Erlić u svojoj podužoj objavi na Facebooku napisao, između ostalog u pasusu pod naslovom "Tko tu kome prijeti".

"Na konferenciji za medije novinarka Slobodne Dalmacije me pitala je li itko radio pritisak na mene u postupku dodjele dozvola na pomorskom dobru? Odgovorio sam vrlo jasno kako nitko nije vršio pritisak, ni na mene, niti na gradske službe. Jedini, kontinuirani, sustavni i očito namjerni pritisak u ovom postupku dolazio je od Slobodne Dalmacije, odnosno bivšeg Zadarski.hr portala i novinara Ivice Nevešćanina.

Ti tekstovi nisu informiranje, nego kampanja. Nisu analiza, nego navijanje. Pristrano, neobjektivno i nerazumno. Bez distance, bez objektivnosti i bez pokušaja razumijevanja zakonskog okvira. Uz uporno personaliziranje i prikazivanje mene u najgorem mogućem svjetlu, s jasnim ciljem moje osobne i političke diskreditacije. To je bio jedini pritisak kojem sam bio izložen u ovom postupku", kraj citata.

E sad, odakle početi. Problem je što Erlić ne govori istinu. I on to dobro zna. I on i njegovi suradnici. I redakcija Slobodne Dalmacije ima dokaze za to.

Prvo, na konferenciji za medije naša novinarka Iva Ivanac nije Erlića pitala tko je vršio pritisak na njega u postupku dodjele dozvola na pomorskom dobru. Novinarka ga je, prema audiosnimci, pitala: "Je li vama netko prijetio zbog situacije na bazenu ili možda vašim djelatnicima?"

Razlika nije samo očita, nego ključna. Pritisak nije kazneno djelo, ali prijetnje jesu. No Erlić u svojoj reakciji prijetnje pretvara u pritisak kako bi se Slobodna Dalmacija uklopila u obrazac ponašanja zadarskog podzemlja, koje uistinu jest prijetilo najboljem ponuditelju na natječaju za koncesiju na bazenu.

Kad si u ulozi prvog čovjeka nekog tijela javne vlasti, normalno je i logično da postoje pritisci. Legitimni i nelegitimni, unutarnji i vanjski. U skladu s pravilima društvene igre koja se zove pluralizam i liberalna demokracija. Ako novinari pišu o stvarima koje nekom političaru nisu po guštu, onda to za njega može biti pritisak, ali takva je podjela uloga na koje smo u ovoj igri svi unaprijed pristali. Gradonačelnik nam je pod stresom, nemojmo ga uznemiravati, naprosto ne prolazi. Naprotiv, uloga je novinara da permanentno bude pod stresom.

Drugo, Erlićeva izjava kako je jedini, kontinuirani, sustavni i očito namjerni pritisak u aferi "bazen" dolazio od Slobodne Dalmacije (portala Zadarski.hr) i ovog novinara, te da naši tekstovi "nisu informiranje, nego kampanja. Nisu analiza, nego navijanje. Pristrano, neobjektivno i nerazumno. Bez distance, bez objektivnosti i bez pokušaja razumijevanja zakonskog okvira. Uz uporno personaliziranje i prikazivanje mene u najgorem mogućem svjetlu, s jasnim ciljem moje osobne i političke diskreditacije. To je bio jedini pritisak kojem sam bio izložen u ovom postupku" – dio je PR strategije "pila naopako". Koja se u potpunosti uklapa u prije spomenuti okvir da se stvarni kriminalci pretvore u "vanjske suradnike" zadarskoga gradonačelnika, a da se oni koji ukazuju na bezbrojne nezakonitosti i evidentno kriminalno ponašanje na štetu građana Zadra pretvore u glavne krivce.

Od prvog teksta, kad smo otkrili kakvu je sve fizičku i psihičku torturu prošao najbolji ponuditelj za bazen Kolovare i njegova obitelj, pa do danas, novinari Slobodne Dalmacije koje spominje Erlić napisali su više od trideset tekstova na tu temu. Ni na jedan tekst nismo dobili reagiranje, ni od koga. Ni na jednu objavljenu informaciju nismo dobili ispravak, ni od koga. Ni na jedan izvedeni zaključak nismo dobili demanti, ni od koga. Pogotovo ne od Erlića i njegovih suradnika, koji su se od izbijanja afere uvukli u mišju rupu i čekaju da oluja prođe. Oluja za koju Erlić inicijalno možda nije odgovoran, ali koji je tu odgovornost preuzeo i odlučio je riješiti, ali ne tako da osudi kriminal, nego da ga blagoslovi.

Treće, nijednom riječju u tih godinu dana Erlić i njegovi suradnici nisu osudili ono što je doživio najbolji ponuditelj. Ni izravno, ni načelno. Cijelo se vrijeme ponašaju kao da je to izvan njihova resora i sfere utjecaja, kao da se ne radi o gradskom natječaju za gospodarsko korištenje općeg dobra. Erliću to ništa ne predstavlja problem. Nego je problem pisanje novinara, na koje prvi put reagira tek dva dana prije nego što gradski vijećnici trebaju o tome donijeti odluku!

Kako stvari stoje, ta će odluka najvjerojatnije biti i donesena točno onako kako Erlić i HDZ žele, jer hadezeovska većina i njihovi partneri neće ići protiv višeg stranačkog interesa. A gdje je u tome javni interes, to u Zadru odavno nikoga nije briga. Toliko o pritisku novinara i njihovu utjecaju.

Četvrto, ako su naši tekstovi kampanja i navijanje, kako tvrdi Erlić, zašto nam nije rekao za koga mi to navijamo? U čiji su se to interesni vlak ukrcali novinari "Slobodne"? Za koga oni to drukaju?

U više smo navrata jasno i nedvosmisleno napisali da nas ne zanima ni Jere Perić ni podzemlje koje je u njegovo ime maltretiralo ponuditelja, nego rad gradske uprave, transparentnost, javni interes, ono što je u interesu građana ovoga grada, a ne uske klike tzv. poduzetnika koji su pod pokroviteljstvom moćnika iz HDZ-a privatizirali javno dobro i od njega stvorili lukrativne biznise, unatoč dugogodišnjem i sustavnom kršenju brojnih propisa i zakona.

Peto, Erlić se u cijeloj ovoj priči već godinu dana ponaša kao čovjek koji o svemu tome ništa ne zna. A ne samo da on i njegovi suradnici sve dobro znaju od prvog dana, nego je to jako dobro znao i Jerko Trogrlić, njegov prvi čovjek za kampanju u Zadru, kojeg smo već spominjali u ovom kontekstu. Odnosno prepisku koju sam kao novinar vodio s njim nakon što smo uoči predizborne kampanje objavili tekst "SILA JE POBIJEDILA Nakon mjesec dana prijetnji Beretin odustao od ponude za bazen! Kako se u tu priču uklapa ‘nova paradigma‘ HDZ-a s Erlićem i Ćurkovićem?”

Naime, Trogrlić piše: "O ovoj temi profesionalno znam dosta i na žalost ne mogu pričati jer ne smijem, ali ono što znam i mogu reći da nemaju (Erlić i Ćurković, op. a.) baš ništa s tim ni formalno, ni stvarno. A tu će svašta još isplivati, a za sad ne vidim nevine." Onda nešto kasnije kaže: "Ali radi se o najgoroj vrsti mafije (...) I to vjerovao ti ili ne s obje strane, samo što su jedni međunarodni a drugi domaći (...) Lete glave oko toga. Radi se opako na tome, ali nema tu gradskog odbora HDZ-a koji to smije ili može."

Ako Trogrlić, kao glavni čovjek Erlićeve kampanje u Zadru, zna da su na natječaju za koncesije na pomorskom dobru, odnosno za kafić na bazenu, uključeni mafijaši, i to s jedne i druge strane, onda je to znao i Šime Erlić i njegovi suradnici i HDZ. Ako su to znali Trogrlić i Erlić, zašto svoja saznanja nisu javnosti iznijeli i ukazali na nedopustive procese? Zašto svoja saznanja nisu iznijeli istražnim tijelima? Zašto Erlić to nije učinio ni nakon što je podnesena policijska kaznena prijava protiv nasilnika? Zašto to nije učinio kad je podignuta optužnica protiv nasilnika? Zašto to nije učinio kad je potvrđena optužnica protiv nasilnika?

Znači li to da gradonačelnik Erlić ne vjeruje državnim institucijama, policiji, Državnom odvjetništvu i sudovima? Ili Erlić ono što zna od prvog dana ne smije javno spomenuti da se ne bi neželjeno rasplelo klupko veza i odnosa koji postoje između te mafije i gradske uprave? Ili stranke? I tko zna koga još?

Podsjećamo, još uoči izbora pisali smo: "Konačno, sva ova događanja postavljaju logično pitanje: tko zapravo vodi ovaj grad i tko će ga sutra voditi? Ljudi na funkcijama izabrani na izborima ili podzemlje premreženo s politikom? Mračni likovi koji će zgodna lica političara koristiti kao paravan za svoje uhodane sumnjive aktivnosti? Koji će vam bez najave upasti u roditeljsku kuću ako ste se usudili dati ponudu bolju od njihove? Nasilnici koji će vas istriskati na javnom mjestu i tresti glavom kao šuškalicom ako naivno pomislite da smo u Zadru svi jednaki pred zakonom? Koji prijete da će vam uništi poslovanje sabotažama i neredima ako ne odustanete? Koji nude isključivo ‘ponude koje se ne mogu odbiti‘?

Kako građani nakon svega što se Beretinu dogodilo mogu biti sigurni da ti isti likovi, istim tehnikama, neće i novoizabrane predstavnike na vodećim mjestima držati za prepone? Kako će se netko više usuditi pojaviti na nekom nadmetanju gdje je netko uz pomoć HDZ-a već okupirao javno dobro? Zar se Zadar uistinu pretvorio u grad koji se užasava (najljepšeg) zalaska sunca?"

Erlić se, međutim, na kraju odlučio za Sun Tzua – a ne za Hendrika Johannesa Cruijffa – "napad je najbolja obrana". Ali napada u pogrešnom trenutku, napada nakon što je kapitulirao. On i njegova čista savjest. Napada kada su nasilnici već pobijedili, kad je odlučio – svojom voljom, pod vanjskim ili unutarnjim pritiskom, svejedno – donijeti odluku od koje se običnim ljudima diže kosa na glavi. Jer ona znači ustoličenje kriminalne prakse da se na gradskim natječajima konkurenciju može batinama natjerati da odustane od ponude, a gradska će vlast to amenovati.

Ako Erlić u tome ne vidi problem, onda mu ni Slobodna Dalmacija ne može pomoći.