Ana Vukojević, sudionica je Domovinskog rata i pripadnica Samostalnog odreda naoružanih brodova HRM-a. Domovinski rat proživjela kroz uniformu, ali i kroz osobnu tragediju kao kći Kate Šoljić – Majke hrabrosti, koja je u Domovinskom ratu izgubila sva četiri sina. U svom svjedočanstvu posebno je istaknula dugogodišnju bol obitelji nestalih, jer svoga supruga Ivana do danas još nije pronašla, kao ni istinu o njegovoj sudbini.
Dok je nosila uniformu, istodobno je živjela dugogodišnju neizvjesnost potrage za braćom i suprugom nestalima nakon pada Vukovara. Supruga Ivana još uvijek nije pronašla. Njezina priča govori o tihoj snazi, dostojanstvu i izdržljivosti žene koja unatoč gubicima nije odustajala.
Rat je dočekala s ogromnim osobnim gubitkom iz Vukovara. Došla je na područje Zadarske županije kad su već počele velike bitke u Vukovaru na početku rata.
- Pošto je u Vukovaru svaki dan bilo sve gore i gore, onda me muž koji je išao na barikade, poslao na more s djecom gdje smo počeli graditi kuću, tako da ne mora razmišljati o nama gdje smo i što smo. I tako sam se zaputila 3. kolovoza iz Vukovara zaobilazeći barikade, negdje preko Bosne. Stigli smo navečer na trajekt, otišli na Ugljan i dani su prolazili. Mislili smo da ćemo se vratiti, slušala sam vijesti Siniše Glavaševića, čekala, nadala se. U tom čekanju vidjela sam da moram neki doprinos dati. Vraćajući se trajektom iz Zadra vidjela sam dva vojnika u mornarskoj uniformi. Prišla sam im i rekla sam tko sam i odakle sam i da bih i ja željela pristupiti ako me prime. Rekli su mi da se odmah sutra javim i čim sam došla bili su krasni prema meni. Bila sam sretna što i ja na neki način sudjelujem u tome. A onda je došao i taj dan kad je Siniša Glavašević rekao da je Vukovar pao. Četiri brata su mi tamo ostala i muž koji se još vodi kao nestali. Ja sad plačem za njima, ali se i ponosim s njima jer su se suočili sa smrću i dali svoj život na najteži način za ovu zemlju. Meni je bilo lakše kad sam se uključila u obranu, da nekako to prebrodim, jer sam i sama tome doprinijela na neki način. Tuga je ogromna i teško mi je govoriti o tome da ne plačem, ali istovremeno osjećam i ponos što smo domovinu obranili uz tako velike žrtve – kazala je.
- I prije pada Vukovara telefoni su prestali zvoniti. Informacije su na kapaljku dolazile. Tako sam i čula da mi je muž bio ranjen 23. listopada 1991. i da je bio u bolnici, nakon čega je izišao i opet se vratio na položaje. Kad sam čula da je Vukovar pao, nikakve veze nisam više imala ni s kim. Preko Crvenog križa sam saznala da su mi sestra i šogor završili u logoru, a za braću se ništa nije znalo… Tu neizvjesnost ne bi poželjela niti najgorem neprijatelju. Te suze, tu bol… ne daj Bože nikome.
Do zadnjeg smo se trena nadali da će se netko naći, a onda su počeli stizati vijesti. I uslijedile su sahrane. Mate je pao kad je Sajmište oslobađano i on je jedini poginuo od metaka. Ostale su sve dovele izmrcvarene… Svatko od moje obitelji nosi se s tim na svoj način. Molimo krunicu nedjeljom da se tata nađe, da se sahrani, da imamo gdje svijeću zapaliti. Svaki blagdani budu jako teški, kad se osjeti praznina koliko nas je bilo i koliko nas je ostalo. Nalazimo utjehu u vjeri i molimo Boga da se svi nestali pronađu i da obitelji pronađu konačno utjehu u smiraju – ističe Ana.
- Čudili su mi se kako se nosim sa svim tim. To je moje i ja se s tim nosim. Ujedno i sama sebe hrabrim, tako je i moja mama radila. Ona kad je bila kod mene rekla bi mi, sanjala sam ovoga sina, onoga... I poslije bi plakala. Gledam u nju i samo suze idu. Ja imam svoje vrijeme kad se ja isplačem, tada mi nateknu oči i onda me sin pita, mama ti si opet plakala, kad si plakala? Pa sinoć sine kad sam legla. Pa što nisi nama rekla, pa da plačemo zajedno. I doktorica me pitala kako sam uopće normalna ostala, rekla sam - samo radom. Radila sam, ispunila sebi dan. Samo ne smijete stati, ne smije biti prazni hod cijeli dan. O ovome se treba govoriti. Plakati i govoriti. Jer će tako i mladi doznati kako je to bilo i koji je bio smisao i svrha tako velike žrtve. Bol ne treba skrivati, ali ne treba skrivati niti hrabrost – zaključila je Ana Vukojević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....