Bila je to godinama jedna sretna priča, a onda se, u samo jednom dan, čitav svijet srušio na brijačnicu Bulić, dobro poznato mjesto pored zgrade zadarskog suda, koja u mnogočemu podsjeća na čuvenu brijačnicu iz serije "Velo misto".
Junak ove naše štorije je jedan poseban momak kojega ćemo za ovu prigodu nazvati Papundekom, po uzoru na već spomenuto Velo misto. Naš je poseban Papundek u posebnoj brijačnici imao posebno mjesto i ulogu. Ekipa koja tamo radi, a i stalni posjetitelji brijačnice, prihvatili su ga kao svoga, kao dio momčadi.
"I to u napadu", rekao bi Meštar…
Brijačnica Bulić na istom mjestu postoji već jako dugo. Nema toga što se tamo ne prepričava i ne pretresa, od nogometa i košarke, do svih ostalih stvari iz grada (neće ni oni politiku u svoju butigu, ako baš ne moraju…), pa sve do zafrkancije, pokoje marende i raznoraznih druženja. Brijačnica je kroz desetljeća postala jedna velika familija, a Papundek nezaobilazan član. On je, kažimo otvoreno, mezimac čitave te ekipe, ali i vrijedan. Ako je trebalo skoknuti po nešto, pa i pomesti brijačnicu ili obaviti neki sitan poslić, on je bio tu, sretan što pripada nekome i što ima svoju važnu zadaću. Zaslužio bi Papundek i manču, ali najvažnije od svega je što je bio prihvaćen. Dobio je čak i svoj brijački mantil s natpisom inženjera frizerstva i logom brijačnice, na što je bio jako ponosan.
I tako je to trajalo u sreći i ljubavi sve dok jednog dana na vrata nije banuo – Državni inspektorat.
– Ma bez njega je ta brijačnica nezamisliva. On je tamo već 15-ak godina. Mi smo mu i stan uredili. Kupili smo mu mašinu za prati robu jer ima bolesnu mamu. I klimu smo mu nabavili. Mi smo se svi veselili jer je on tamo u brijačnici svakoga dana, a i on je svih nas puno volija. Njemu je to bilo sve na svitu. Zbog tog mantila frizerskog tehničara i "diplome" koju je dobio od ekipe, netko je brijačnicu anonimno prijavio Inspektoratu s optužbom da zapošljava radnika na crno. Možete li vi to zamisliti, kako netko može biti tako "nadobudan", da ne kažem zločest?
Došla je inspekcija i rekli su vlasniku Hrvoju da imaju prijavu. Sva sreća da su ljudi iz inspekcije shvatili o čemu se radi i da nije riječ o nekom radu na crno ili varanju države, pa su izdali "samo" opomenu, ali ova nas je prijava baš zabolila. Jer najgore je od svega što je naš Papundek morao skinuti svoj mantil i nije ga smio nositi. On je bio toliko tužan zbog toga da je to neopisivo i nismo mu nikako mogli objasniti zašto je to tako. Cili mu se svit zbog toga srušio. Tu je bilo suza, ma totalna tragedija... I nas je to strašno pogodilo, mi smo odrastali s njim i takve osobe imaju u sebi jedan poseban senzibilitet.
Te neke male stvari nas i drže. Ako smo došli do toga da je problem jedna mala gradska brijačnica, koja ima Papundeka svoga, gdje dođeš nahraniti dušu svoju kad se dođeš ošišati, j.... mater Hajduku što je opet izgubio i narugati se tamo s ekipom, ako je to najveći kriminal ovoga grada i države, neka ide kvragu sve! Pa di smo izgubili ljudskost, što se to nama događa? To jedno od rijetkih mjesta koja su još ostala na Poluotoku, ako i to izgubimo, onda ćemo izgubiti i naš identitet, izgubit ćemo zapravo sve – kaže Slavjan, jedan od stalnih mušterija brijačnice.
Atmosfera u brijačnici je i dalje tmurna. Papundek je tamo, ali i dalje nema svoj brijački mantil. Brico Stipe je došao kao 17-godišnji brijač raditi u brijačnicu i ostao već dvadeset godina. Izlazio je kao golobradi brijač na Voštarnicu gdje je imao društvo i tu se pojavio Papundek.
– Povezao se s društvom, ja sam ga počeo šišati i samo je ostao u brijačnici. Svakoga jutra dolazio je tu, postao je dio ekipe i rekli smo, pa njemu treba frizerska kecelja, da se zna da je naš. On u počecima nije puno niti komunicirao s ljudima, a s ovom mladosti u brijačnici je propričao. Sad ga znaju iz srednje škole, s fakulteta, ljudi iz grada. Naš je Papundek postao "netko", ekipa iz Coffe and Cakea mu je napravila njegovu šalicu, on se socijalizirao, on je naša desna ruka i svi ga vole. Njegov mantil njegov je dres, njemu je to sve. Još kad je dobio pločicu "inženjer frizerstva", to je bio vrh.
Dogodila se ta situacija da je netko to prijavio. Vjerojatno je želio naštetiti našem šefu, a ne zna da je naštetio njemu. Došla je inspekcija i rekla da ne smi držati mantil. S tim što treba reći da je gospođa koja je došla u inspekciji bila zbilja prva liga. Ona je shvatila sve jer kako bi god tko ušao, pozdravio bi našega Papundeka i shvatila je koja je tu vibra, u što je igra. Da se ne radi o nekom izrabljivanju, već se o tome da zadržimo taj naš zadarski duh. Mi smo mali grad, nismo mi New York pa kad netko umre, nakon misec dana skužiš da ti je bio susjed.
Držim da bi grad Zadar i ovo društvo koje živi u Zadru trebalo zadržati taj štih da mi osjećamo jedni druge, ne samo za Badnjak, za Božić, već cilu godinu da imamo neku empatiju prema takvih dečkima i curama, kao što je naš Papundek – kaže Stipe čije riječi glasno odobravaju sve prisutne mušterije.
Brijačnica se otvara u 7.30, a Papundek je s ekipom već u 7 na kavi. Dok je imao mantil, obukao bi taj mantil i tako ih dočekao.
– Taj trenutak kad sam mu rekao da bi trebao skinuti mantil, ne možete zamisliti koja je to tuga bila. Ka da sam mu iščupao srce. Tjedan dana ovdje je pokunjen sidio. Sad smišljamo način kako mu vratiti mantil. Ma dobije on manču svakoga dana, nije to problem. Šef je čak razmišljao da ga prijavi, ali onda će on izgubiti i tu mižeriju koju prima od penzije pok. ćaće – objašnjava Stipe.
– Lipo ćete mu napraviti mantil i staviti natpis volonter i svi zadovoljni. Ne može mu nitko ništa – predlaže jedna mušterija pokušavajući riješiti ovaj problem.
– On je toliko dio nas da nema šanse da ne smislimo način da mu vratimo njegov mantil. Bilo kako – uvjeren je Stipe.
Od inspekcije su dobili opomenu, jer zakon i služba su ipak neumoljivi, iako je gospođica iz inspekcije bila susretljiva, osim što je, napominju u brijačnici, uz to i lipa i zgodna pa se i Papundeku svidjela i osvojila njegove simpatije. Jednu zdravu priču ljudi su eto kadri pokvariti iz ljubomore jer su bezobrazni i zločesti. Znakovito je da je u anonimnoj izjavi stajalo "da se dugo čeka i imaju neprijavljenog radnika".
– Možda se netko digao to jutro na livu nogu ili mu je skočio živac. Od konkurencije ne može biti jer nas je ionako malo na Poluotoku i svi smo međusobno dobri u poslu – kaže Stipe.
– Ma to ne može biti neki mulac, mora biti netko stariji – razmišlja Slavjan.
– Nema šanse da je netko mlađi, njega mladi vole i javljaju mu se prije nego nama kad uđu. I zanimljiv je, ma on je čista ljubav. Bivšem kolegi bio je pir. On je išao s nama, poveo ga je Marko Banić, bivši košarkaš, koji mu je kupio cipele, robu, sve što je tribalo. Doveo ga je ispred crkve u BMW-u i rekao mu ti ideš sa mnom. Mogao je dva-tri komada ukrcati u auto, ali ne, on je po našega Papundeka došao i na piru od Jakova sidio je na čelu stola, vadili su mu se bokuni pred njega. Rođendani, fešte, uvik je s nama – priča Stipe dok šiša mušteriju uz zvuk električnog brijača.
– Najviše ga nervira loš plovidbeni red brodova. Ne voli Dinamo, a obožava kamione i autobuse. Ne voli baš ni Splićane jer imaju bolju flotu trajekata od Zadra. Jednom je opalio neku tiradu o Splićanima, a ja mu govorim, pomalo, pa upravo šišam čovika koji je iz Splita. A on će na to: "Nisu svi Splićani isti!" – priča nam Stipe. A nama je na kraju ove priče zbog koje će svima biti drago, a samo će se jedan crveniti – jedna misao: "Vratite Papundeku njegov mantil!".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....