Sezona je. Kako znam? Trgovina na Kalelargi u koju redovito svraćam jutros je podigla cijene. Ono što obično kupujem od jučer je skuplje uglavnom za jedan euro. Više nije 3,50 nego 4,50. Inflacija? Hormuški tjesnac? Nemojte biti smiješni. Sezona je. A kad sezona završi cijene će ostati iste. Kao u sezoni. Do iduće godine, kad će opet narasti. Za jedan, možda i dva eura.
U Zadru je tako već godinama. I ne samo ovdje. Taj usputan detalj umjetna inteligencija neće vam isporučiti ako od nje zatražite, primjerice, da vam napiše tekst pod radnim nazivom: „Po čemu je Zadar poseban ili po čemu se izdvaja od drugih gradova”. Jer tako je s cijenama gotovo na cijeloj obali.
Umjesto skeniranja stvarnog života, algoritmi kreiraju svoju digitalnu stvarnost sastavljenu od ‘hajlajta’ iz bedekera i PR tekstova turističkih zajednica. Ona naravno zvuči pitko i savršeno, ali iz optike domorodaca izgleda kao savršena prevara i muholovka za turiste. Kojih u Zadru nikad nije bilo ovoliko.
Kroničari došljaci
„Postoje gradovi koje turisti posjete, fotografiraju i zaborave. Postoje i oni drugi, gradovi koji ostanu pod kožom. Zadar pripada ovoj drugoj vrsti. Na prvi pogled to je mediteranski grad s dugom poviješću, starom jezgrom, rimskim ostacima i privlačnom obalom. No iza razgledničkih prizora krije se mnogo složenija priča o gradu koji stoljećima balansira između tradicije i suvremenosti, između kontinenta i mora, između sporog dalmatinskog ritma i izazova modernog života”.
Tako piše softver koji prijeti da će za koju godinu - za koji dan! - zamijeniti sve nas prolaznike kojima je u opisu posla katkad pisati o milenijskim gradovima na obali. Kakav je i Zadar: prestar, ali ne i najstariji; važan, ali ne i najvažniji; velik, ali ne i najveći. Negdje u sredini, na granici između dobrog i vrlo dobrog. O sebi misli da je odličan, a najčešće je zapravo tek dovoljan.
Ali tko je to pozvan, ako ne pitate AI, da uopće piše ili misli o Zadru ako mu želite iscrtati glavu, udove, srce i dušu. Tko na to ima pravo, a od koga se očekuje da to učini po defaultu?
Zadar je jedan od onih gradova o kojima su pisali mnogi - njegovoj povijesti, događanjima, prostoru i sudbini u raznoraznim kraljevstvima i carstvima - ali malo toga ostalo je zapisano o tome kako su živjeli Zadrani. Oni obični, i tko su zapravo bili. Malo je bilo suvremenika koji su svojom optikom zabilježili ljude, vrijeme i događaje. Efemerne stvari, svakodnevne priče, od kojih se ponajviše sastoji jedan i jedini život. Pravih, autentičnih kroničara, Zadar zapravo nikad nije imao, a nema ih ni danas u moderno doba. Ako se neki i pojave, u svojim fragmentarnim zapisima, u pravilu ostaju neprepoznati, na marginama stvarnosti. Za Zadar je specifično, kao neugodna istina, da se takvih društvenih kronika najčešće dohvaćaju došljaci. Ljudi kojima je taj grad postao sudbina, rjeđe izborom, a češće diktatom vremena, i okolnosti. Fascinirani bremenitom poviješću, genijalnim pojedincima i neusporedivom ambijentom, u svojim pričama, kroz svoje teme interesa, otkinuli su od zaborava djelić memorije jednoga grada. Mjesta kakvog danas tek malobrojni mogu ili znaju prepoznati.
Pisati po čemu je Zadar, ili bilo koji grad poseban, istinski se može jedino iz iskustva života u njemu, a ne prolaznika za koje je turizam osmislio savršene obmane s ciljem monetizacije „neponovljivih doživljaja”. Životnost se s time mjeriti ne može. Autentičnog života u Zadru je svakim danom sve manje. On naočigled nepovratno iščezava. Nitko zbog toga ne daje ostavke niti organizira prosvjede. Patetika je ostavljena za goste, domaćima je osigurana melodrama: plemenito ali sigurno odumiranje.
Turistički kič
Zadar danas živi početak nove autentičnosti. Gradi svijet novih odnosa i mreža utjecaja. Jedno vrijeme nepovratno odlazi a drugo dolazi. S njim i njegova glavno obilježje: sve je jednako važno i sve je jednako nebitno. Tradicija je petrificirana u turistički kič jer kao dokaz života više nikome ne treba. Od nje se zapravo stvarno i ne živi, a njena simbolička vrijednost kapitalizirana je u promotivne svrhe. Zadar je - ako niste znali - destinacija.
„Smješten u samom srcu sjeverne Dalmacije, Zadar je kroz povijest bio rimski municipij, bizantsko uporište, mletačka luka, austrougarski administrativni centar i važna hrvatska kulturna točka. Malo koji grad na istočnoj obali Jadrana može se pohvaliti tako slojevitim identitetom. Svaka epoha ostavila je trag u njegovim ulicama, trgovima i ljudima. Upravo zato šetnja Zadrom nije samo turistički obilazak nego putovanje kroz vrijeme. Stara gradska jezgra, smještena na poluotoku, srce je grada i mjesto gdje se prošlost najjasnije osjeća. Kamene ulice, rimski forum, crkve i trgovi tvore prostor koji nije muzejski eksponat nego živi dio svakodnevice. Dok se turisti dive arhitekturi, građani prolaze na posao, ispijaju kavu ili razgovaraju s poznanicima. U Zadru se povijest ne promatra iza stakla; ona je sastavni dio života.”
To putovanje kroz vrijeme nekome iz Grada izgleda kao pokvareni vremeplov. Na svakom koraku povijest je prekrivena naplavinama suvremene bahatosti. Povijest je resurs koji treba unovčiti. Uklopiti u priču koja se dobro prodaje, a baština je sredstvo od kojeg „svi možemo dobro živjeti”. Uostalom, zbog čega je imamo?
Kalelarga je ispunjena ispraznošću. Život je na njoj ilustrativan, Široka ulica u stvari je odavno mrtva. Šetnica bez ideje, kulisa kampanilizma. Jeftina, a preskupa. Gdje se u cijenu usluge naplaćuje cijena lokacije. Lokacije izbrisane autentičnosti. Kakvim cijeli Poluotok sve više postaje. Kojeg ubija galopirajuća depopulacija. Broj stanovnika na Poluotoku pao je u zadnjih trideset godina na oko tisuću stanovnika. Nikad manje ljudi u Gradu nije živjelo, a nikad više komercijalnih sadržaja nije bilo. Restorana, kafića, apartmana, boutique i heritage hotela, suvenirnica i sladoledarnica... Nikad više fasada lažnog života. Zapušteni podrumi i potkrovlja dobili su nove povremene stanare u kategoriji tri i četiri zvjezdice. Riba iz uzgajališta i hamburgeri iz trgovačkih franšiza serviraju se na prvom katu stambenih zgrada usred Kalelarge. Terase su zatvorile pješačke prolaze, pijaca i ribarnica, kao dašak prošlog života, sve su praznije i sve skuplje. Autentičnih mjesta za spontane susrete gotovo da više nema. Kao u nekom urbanom simulakrumu tragamo za ostacima stvarnog života.
„Zalazak sunca posebna je zadarska tema. Često se spominje tvrdnja da je upravo u Zadru jedan od najljepših zalazaka na svijetu. Bez obzira na to može li se takva ocjena objektivno dokazati, činjenica je da su Zadrani izgradili poseban odnos prema tom prizoru. Promatranje sunca koje nestaje iza otoka nije turistička atrakcija nego dio lokalne svakodnevice. To je trenutak kada grad usporava, kada se ljudi okupljaju uz rivu i kada priroda nakratko postaje glavni događaj.”
Spomenik Nikole Bašića
Fenomenu tog zalaska Nikola Bašić je podigao arhitektonski spomenik u obliku Morskih orgulja i Pozdrava Suncu. Stvorivši novi magnet turističke privlačnosti, nešto po čemu je Zadar u 21. stoljeću stekao prepoznatljivost. Kao vrhunac ideje koja povezuje prirodu, prostor i ljudsko oblikovanje, u bezvremenost. Na koncu dramaturgije zalaska turisti euforično plješću, a domaći se podsmjehuju njihovoj iskrenosti. Jer tako je bilo oduvijek, ali u arhitektonskoj režiji to postaje ‘stvarnije’.
„No Zadar nije samo povijest i razglednice. On je prije svega grad ljudi. A upravo je mentalitet Zadrana jedna od najzanimljivijih tema za svakoga tko želi razumjeti grad. Kao i u ostatku Dalmacije, važnu ulogu imaju opuštenost, neposrednost i snažan osjećaj pripadnosti zajednici. Ljudi se međusobno poznaju, informacije brzo putuju, a lokalni identitet ima veliku važnost. Zadrani su poznati po određenoj dozi ponosa i tvrdoglavosti. Taj se karakter oblikovao kroz stoljeća tijekom kojih je grad prolazio kroz brojne političke promjene, ratove i gospodarske izazove. Povijest je stanovnike naučila prilagodbi, ali i otpornosti. Posebno je snažno sjećanje na Domovinski rat, kada je Zadar bio izložen granatiranju i velikim razaranjima. Iskustvo obrane grada ostalo je važan dio kolektivnog identiteta, a mnogi građani i danas naglašavaju upravo taj element zajedništva i izdržljivosti.”
Zadar je uvijek bio svoj. Grad unutar bedema. Ne samo fizičkih. Grad izvan bedema sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća - kada niče Voštarnica - nije imao atribute grada. Bila su to prigradska naselja slijepljena ili prikrpana na povijesnu jezgru. Mostom ili kaldrmom, ovako ili onako. Izvan tih UNESCO-vih bedema, Zadar je golema suburbija koja se zadnjih godina nastoji urbanizirati. Područje na kojem živi 95 posto stanovnika. A njih nikad nije bilo manje u zadnjih četrdeset i pet godina. Tek oko 67 tisuća, plus nešto malo bodula, ukupno jedva 70 tisuća. Pet tisuća manje nego na popisu 2011.
Zadar je, s druge strane, grad u kojem već desetljećima na izbore izlazi manje od polovice birača. U zadnja tri izborna ciklusa, na lokalne je izbore izašlo manje od 40 posto stanovnika s pravom glasa. Zadrani nisu apolitični, ali su politički zapušteni. I vjerni. Zna se kome. Vole sigurnost, a ona se lako kupuje.
Vrte se milijarde
„Život u Zadru tijekom godine ima dva lica. Ljeti grad postaje međunarodno turističko središte. Ulice su pune stranih jezika, kafići i restorani rade punim kapacitetom, a ritam života ubrzava se pod utjecajem turističke sezone. Turizam donosi gospodarsku korist, ali i izazove. Rastu cijene nekretnina, povećava se promet, a dio građana smatra da grad tijekom ljeta gubi dio svoje autentičnosti. Zimi je slika sasvim drugačija. Grad se vraća svojim stanovnicima. Kafići su ponovno mjesta lokalnih susreta, promet se smiruje, a svakodnevni život dobiva mirniji ritam. Mnogi upravo tada vide “pravi” Zadar, grad koji nije podređen turistima nego vlastitim potrebama i navikama.”
Navike su gadna stvar. Pogotovo kad navike postanu ovisnost. Od koje se živi. A Zadar je postao ovisan. Već desetljećima je na vrhu ili pri vrhu domaćeg tržišta nekretnina. Proporcionalno veličini, daleko najpropulzivniji u državi. Vrte se milijarde. U tom kontekstu ključan je podatak da se gotovo 70 posto nekretnina u Hrvatskoj kupuje gotovinom – bankarska potvrda o novčanoj transkacija nije potrebna(!) - pa postaje jasnije zašto Zadar i njegovu regiju smatraju velikom praonica novca. Perpetum mobile sive ekonomije. Zadrani dobro žive, ali od čega, nije uvijek pristojno pitati. Bilo bi dobro znati, ali kad je ‘sve po zakonu’ - aleluja!
„Kultura ispijanja kave zauzima posebno mjesto u zadarskom načinu života. Kao i drugdje u Dalmaciji, odlazak na kavu nije samo konzumacija napitka nego društveni ritual. Susreti na Kalelargi, glavnoj gradskoj ulici, ili na nekom od gradskih trgova predstavljaju važan dio društvenog života. Razgovor, druženje i razmjena informacija često su važniji od same kave.”
Vjerojatno, Zadar je možda najveći grad na obali koji obožava kavu a koji nema gradsku kavanu. Grad čiju je bogatu urbanu povijest oblikovao život u kavanama danas na mjestu najpoznatije kavane prodaje jeftinu kozmetiku, prezervative i sredstva sa odčepljivanje odvoda. O da, često se začepe. Antička centurijacija predvidjela je forum, cardo i decumanus, ville rustice, dva akvadukta i nemali broj palača, ali ne i toliko kloaka.
„Posebno mjesto u identitetu grada ima sport. Malo koji hrvatski grad toliko se poistovjećuje s jednom sportskom disciplinom kao što se Zadar poistovjećuje s košarkom. Košarkaški klub Zadar nije samo sportski kolektiv nego simbol grada. Generacije Zadrana odrasle su uz košarkaške uspjehe i legende koje su obilježile hrvatsku i europsku košarku. Za mnoge stanovnike podrška klubu dio je lokalnog identiteta jednako kao pripadnost gradu.”
Košarka u Zadru je crno ili bijelo. Ljubav ili mržnja. Najbolje, legende, Ćosića i Giergiu, vlastiti klub je nabio na vile, a rulja je pljeskala. Danas ih ti isti licemjeri predlažu za svece, ali još ima živih koji ne puštaju da se istina zaboravi.
Prva nautička marina
Često se zaboravljaju dvije važne stvari: da je najtrofejniji zadarski sport jedrenje i da je Zadar sjedište najveće brodarske kompanije u Hrvatskoj. Zadar ima jednu od najstarijih pomorskih škola u Hrvatskoj, a u njegom akvatoriju izgrađena je prva nautička marina u državi. More je važan dio identiteta. Ono nije samo prirodni okvir grada nego svakodnevna stvarnost. Zadar je, kako bi rekao Bašić, urboarhipelag, koji tu stoljetnu povezanost grada s otocima nikako da uvede u 21. stoljeće.
„Gastronomija također govori mnogo o Zadru. Tradicionalna dalmatinska kuhinja temelji se na jednostavnim sastojcima: ribi, maslinovu ulju, povrću i vinu. No zadarsko područje posebno je poznato po maraskino likerima, višnjama maraskama te proizvodima iz Ravnih kotara, jednog od najvažnijih poljoprivrednih područja u Hrvatskoj. Spoj mora i plodnog zaleđa stvara gastronomsku raznolikost kakvu nema svaki jadranski grad.”
Kladim se da je Zadar zasigurno grad s najviše pečenjara na obali. Kultura ražnja iz Ravnih Kotara odavno se udomaćila u gradu. Povijesne promjene stanovništva od početka prošlog stoljeća do danas Zadar su učinili središtem ravnokotarske gastronomske tradicije. Katkad i mentaliteta, što stvara napetosti, ne toliko između ‘bodula i vlaja’, koliko između urbanog i ruralnog. Koje postaje sredstvo za kulturne, društvene i svake druge, prije svega političke, podjele i identifikacije. Možda je to najintenzivnija društvena dinamika koju Zadar danas ima. I nije baš inkluzivna.
Grad na prekretnici
„Posljednjih godina Zadar prolazi kroz intenzivne promjene. Razvija se infrastruktura, raste broj turista, otvaraju se novi poslovni projekti, a sve više mladih ljudi pokušava pronaći priliku za život i rad u vlastitom gradu. Istodobno se pojavljuju pitanja održivog razvoja, očuvanja javnog prostora i ravnoteže između turističke ekonomije i kvalitete života lokalnog stanovništva. Možda upravo u toj ravnoteži leži najveći izazov budućnosti. Kako ostati autentičan grad dok se istodobno otvara svijetu? Kako sačuvati lokalni identitet, a pritom prihvatiti promjene koje donosi moderno doba? To su pitanja s kojima se danas suočava Zadar, ali i brojni drugi mediteranski gradovi.”
Zadar nije najveći, niti najbogatiji, niti najglasniji. Zadar je grad na prekretnici, koja predugo traje i nikako da se završi. Ono što želi ne može biti, a ono što može biti ne zna kako dostići. Grad po mjeri čovjeka ili grad po mjeri interesa. Bilo bi dobro pronaći ravnotežu, makar u hibridnoj, surogatnoj stvarnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....