Cijeli se Zadar ljuljao od smijeha sa svojim oriđinalima, jedan je ‘regulirao‘ promet, drugi ‘učio‘ trenere košarku...

Mirno spavajte, Gracijela i Vlajo. Na Valentinovo Zadar su napustila dva "oriđinala", Gracijela (Klara) Sutlović 2005. godine, te Dragan Vlašić Vlajo 2009. godine.

Sudbina je htjela da dvoje možda najupečatljivijih gradskih osobenjaka napuste Zadar baš na praznik ljubavi. Gracijela je svojom tužnom sudbinom ušla u zadarske legende. Život je nije mazio, bačena je s gradskih bedema i ostala je bogalj, pa je se potkraj života moglo vidjeti na mostu kako vuče vrećice i, šepajući se, oslanja se na štap. Iako se za nju govorilo da je bila prijateljica noći, baš kao i njezina prethodnica Palmina, istina je da je živjela u siromaštvu i da je teško preživljavala poratne dane, te je bila i ostala duša grada.

Vlajo je također otišao na Dan ljubavi. Poznato gradsko lice, uvijek s cigaretom i molbom za "kunu-dvije", kao da je i dandanas prisutan na gradskim ulicama. Jedno je vrijeme bio i neizostavan glas na lokalnim radijskim postajama. Pa iako je od njihova odlaska već prošlo dosta godina, Zadrani i dalje njeguju uspomene na njih.

Zasvijetlila bi i žarulja...

O sjećanju na sirotu Gracijelu (Klaru) Sutlović skrbe se mnogi, a najviše Zadranin Venci Jurin, poznati humanitarac koji je pokrenuo i akciju izgradnje dostojnog spomenika na njezinu grobu. Ovu je Zadranku na posljednji počinak ispratilo "pola Zadra" i tada se vidjelo koliko je značila za identitet grada, baš kao i Vlajo. Gracijelin lik čak je ubačen u predstavu "Stoše od Foše", u kojoj je nju u mladim danima sjajno odglumila Anđela Ćurković-Petković, a o njoj je tiskana i knjiga "Libar o Gracijeli".

Rođena je u Zadru 6. travnja 1940. godine. Bila je žrtva nasilja, siromašna, invalid, a u poznim je godinama prodavala vješalice kako bi se prehranila. Stoički je trpjela cijeli svoj život. S nepunih pet godina sa svojom je majkom Italijom čistila ruševine grada nakon bombardiranja, kao i ostala djeca Kalelarge.

Svi koji su je poznavali znaju da je još kao djevojčica prijateljicama iz razreda pripremala sendviče, prekrajala i šivala ono malo odjeće koju je dodijelio Crveni križ. Bez naknade. Za nju se znalo reći da je ljubila likare i oficijale, a umrla je sama i gladna.

Čistila je portune i stanove, polirala eksponate u Arheološkom muzeju zahvaljujući Josi Špralji, 70-ih godina skrivala je zadarskog profesora Želimira Meštrovića od progona zadarske UDBA-e. Stanovala je u Varošu i na Voštarnici, u malom polupraznom stanu, slušala je radio koji je dobila na poklon od tadašnjeg Radija Ga Ga. Ponekad i bez struje, ali uz pomoć dobrih ljudi zasvijetlila bi joj žarulja.

– "Libar o Gracijeli" libar je o Zadru, podsjeća nas na vrijeme kad smo svi bili bolji ljudi, živjeli zajedno i jedan za sve. Zadranin je onaj tko voli svoj grad, svoj Zadar. Ne mora se roditi u Zadru da bi postao Zadranin, ali mora svjedočiti istinu o ženi – duši grada. Siromaštvo nije uništilo Gracijelinu dušu, nego ga je ojačalo. Gracijela je bila duša Zadra, ovaj "Libar" je libar i o našoj duši – kazao je zadarski kroničar Ferdinand Perinović predstavljajući knjigu potpisanu kao "Zadarsko dite".

I kao da je rekao sve ne samo o Gracijeli, nego i čitavom nizu gradskih oriđinala, bez kojih bi Zadar bio samo mali, dosadni i samodostatni dalmatinski gradić, ali oni su mu utkali dušu, oživili ga u vremenu i ovjekovječili ga u dobroti, prostodušnosti i autentičnosti.

Vremena prolaze, mnogi zadarski oriđinali više nisu živi, a svojim su životima ispisivali stranice grada. Njihov je kraj, međutim, često bio užasan, daleko od romantizirane uloge u društvu kakvu su im pripisivali.

"Dolaskom nove gradske ‘elite‘, domišljatom (‘poštenom‘) razmjenom Gracijela je preseljena iz svog stana u potleušicu u istom dvorištu (stan je zaposjeo odvjetnički ured), potom u neki derutan stan u blizini, da bi na kraju bila ponovo premještena (jer te je stanove počeo grabiti turizam) negdje daleko u predgrađe.

Umorna od žvakanja

Kada je i čišćenje postalo preteško za njezino vremešno tijelo, preostala je prošnja. Kažu da se mogla vidjeti na mostu s kutijicom na kojoj je pisalo ‘Pomozite Gracijeli‘. Nekada bi joj ljudi sami pomagali. Vlasnici štandova s odjećom na pijaci dali bi joj koji džemper, suknju, zimsku kapu (imala je jednu jarko žutu, kao sunce); netko bi joj dao stare zimske kućne papuče u kojima je hodala i po vani, upirući se o svoj štap, tada već stalni družbenik; a netko bi joj dao nešto novca ili hrane.

Kažu da je umrla zagušivši se dok je jela sendvič. Je li bila toliko gladna da ga je halapljivo gutala, ili ga krezuba nije mogla dobro sažvakati ili se naprosto umorila od žvakanja svega što joj je život davao – ne zna se.

Kad je više nje bilo, mediji su pisali da je bila ‘ljepotica‘ i ‘dama‘. Ali Gracijela nije bila ni ljepotica ni dama; bila je prostodušno, dobrodušno i veselo biće. I jedna od onih zadarskih duša koje su živjele ‘na rubu‘ – kao i Palmina, gradski ‘redikuli‘ i drugi osobenjaci – koje je mali grad svojstvenom mu malograđanštinom i provincijalnom uskogrudnošću naguravao i podbadao, ali i s nekom elementarnom ljudskošću, naklonošću i suosjećanjem držao kao ‘svoje‘ i, na neki način, volio", napisala je svojedobno Biserka Drbohlav, rođena Zadranka koja je diplomirala politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Dug je popis legendi, oriđinala grada Zadra: Žare, Zdene Kuman, Gracijela, Vlajo, Mađar Lajoš, Krešo Travica, Ljubo, Đuro Čiveta, Gojko Goja, Pajža Vrga, Keti, Ninđa, Glumac, Bere Guša, Ćiro, Kruno, Boca Branimir, Neno Gluvi, Muta, Vuka, Laf, Jota, Anita, Nindža, Mićo...

Za Zadar kažu da kad se čovjek senzibilne prirode zatekne u njemu, lako ga grad uzme pod svoje, pa nerijetko trajno ostane živjeti u Zadru i postane Zadranin. Po brojnošću oriđinala i osobenjaka Zadar je sigurno u najužoj konkurenciji najbogatijeg u Dalmaciji tim posebnim ljudima u odnosu na veličinu grada, a zašto je to tako, tko bi ga znao. Valjda zrači nekim posebnim magnetizmom, zbog kojega ga ljudi neprestano naseljavaju (i ruše) već tri tisuće godina.

Igor Jelenić Toto zadarsko je dite, poznati je televizijski voditelj i zabavljač, a i kroničar grada na svojim stranicama društvenih mreža. Toto će nam pomoći da pokušamo spomenuti najpoznatije zadarske oriđinale i osobenjake, među kojima je mnoge i osobno susretao i zna puno priča o njima. Premda ćemo sigurno i mnoge prekočiti, pa se unaprijed ispričavamo zbog toga.

Kapetan Gržan

– Zadar je u Dalmaciji bio specifičan i imao je svoje oriđinale. Ja bih ih podijelio u više skupina, jer imamo mi oriđinale koji su, kako je to bilo u dalmatinskim gradovima i prije, bili malo na svoju ruku, što bismo rekli, ali nisu bili svjesni toga, pa bi im se i smijali i rugali i zadirkivali ih.

A imali smo oriđinale koji su napravili toliko toga i koji su doprinijeli za Zadar. Među tim posebnim ljudima imali smo mi i doktore koji su dali veliki doprinos u gradskom životu. Evo, recimo, pok. doktor Slavko Perović, koji je dobio i nagradu i koji je spasio toliko djece, toliko je bio predan, dolazio bi u tri sata ujutro po kućama kad bi se neko dijete razboljelo, pa čak i drugim, odraslim ljudima. On je bio čovjek koji je znao cijeli Zadar, kad vidimo ono "Malo misto" što smo svi gledali, on je bio zadarska verzija doktora Luigija!

Nedavno je umro Šime Gržan, naš kapetan duge plovidbe koji je bio poseban oriđinal i pravi gospodin, koji je i pisao i glumio, značio je u cijelom tom kulturnom životu Zadra, pisao je pjesme, među kojima, eto, mnogi to ne znaju, i "Jugo", koju su izvodili Marijan Ban i Giuliano. Znači, on je bio taj jedan oriđinal koji je puno doprinio za Zadar, a ima takvih bezbroj.

E, na drugu stranu, ima i oriđinala koji su bili poveznica za Zadar, bez njih je u naša vremena, kad sam ja bio mlađi, grad bio nezamisliv. Znači, tu spadaju i Vlajo i Gracijela i profesor Žare, Bere Guša, sve su to oriđinali koji su davali dio sebe, a bez njih je bilo totalno nezamislivo da dođeš na Poluotok ili u bilo koji dio grada a da njih ne sretneš – kaže Toto.

– Kako je to izgledalo tada, kad bi ih baš sretao po gradu u tim situacijama, kakav je tko bio?

– Evo, recimo, Vlajo, s njim sam čak radio na Donat FM radiju. Tamo smo 90-ih godina Boris Gnjidić, Ivo Jadreško Ivcek i ja s njim imali emisiju, to je bio šou živi... Mi bismo padali sa stolica od smija s njegovim pozdravima slušatelja koje bi donosio na papirićima pa ih čitao.

Ili Bere, koji bi usred lita bio u kapotu i šal bi nosio, a zimi bi bio u kratkim gaćama. On je odlično igrao košarku, bio je takav šuter da bi nevjerojatno pogađao, 10 od 10 bez problema.

Jedini sam s Gracijelom napravio intervju za ondašnju Gradsku televiziju, koja sada više ne postoji, za emisiju "Zadarske kalete". Znala me je dok sam radio kao konobar, ja bih joj uvijek dao sok kad sam negdje radio ili bi ona meni donijela burek. "Evo sam ti donijela pa pojedi", rekla bi mi. Bila je osoba velikog srca, a to što je ona bila, to je bilo vrijeme siromaštva i tako su se prehranjivale, u ono doba, i njezina majka i ona.

Bačena s bedema

Uglavnom, ona je meni jednom ispričala tko ju je bacio s bedema i kako je to sve bilo. Ne bih sad s imenima, ali priča da su je bacili vojnici JNA nije bila točna, bacio ju je domaći čovjek...

Sve mi je to ona objasnila. i pričala mi je o svojem životu i majčinom u stanu na Voštarnici, to je bio socijalni stan, neka sobica. Sjećam se da je u emisiji išla ona pjesma pokojnoga Romea Santinija "Gracijela", koju je napisao za nju – prisjeća se Toto.

Nezaboravan je bio profesor Žare, koji je bio i trener i kapetan, došao bi i regulirao promet kad bi se izlazilo iz trajekta.

– Stavljali bi ga za trenera, sjećam se tih utakmica u Jazinama nižih liga, čak i kad bi Zadar igrao. Pa bi došao neki trener protivničke momčadi, Zadar bi vodio, a on bi rekao protivničkom treneru: "Ne radi se to tako." Pa bi otvorio neku knjigu: "To je po ovoj knjizi, to treba tako, ovako, gore, dole."

Došao bi sa zapadne strane i rekao tom treneru: "Krivo radite." On bi to ozbiljno mislio, a ovaj bi ga blijedo gledao, prvi put ga vidi, pokušava shvatiti "stručnjaka" što mu to tumači. Mi bismo se kidali od smija iza, naravno...

A tek Zdene Kuman, on je bio poseban, sveprisutan u gradu. Pojavljivao se svugdje, na svim sportskim manifestacijama, bio je stvarno legenda, uvik je zdušno navijao za Zadar. Kad bi ga netko podbo nečim, znao bi vikati, pa i udariti. Nosio bi u vrećici sve moguće karte, ali nije smila biti niti jedna aša kupa. Odmah bi je izbacio, tu kartu nije volio.

Svi su ga znali, igrači, nogometaši, košarkaši, rukometaši, svugdje gdje bi se pojavljivao. Dosta je bilo da mu netko vikne "čimbenik" ili "Cibona", poludio bi i napravio barufu. Znao je on udariti i milicajce, policajce, pa i gardiste kad je rat bio. Neki ga nisu znali pa su ga htjeli tući, ali skočili bi ovi naši...

Kad je otišao u Metković, gdje je zbrinut u Domu, bilo je nezamislivo da ga nema na ovim ulicama. Još uvik fali. Svi su ti ljudi krasili te naše ulice.

Recimo, Pero Mazija, veliki navijač Zadra, a miroljubiv, nije volio tučnjave niti agresiju. On je bio dobar čovjek, on i njegova harmonika, on je isto bio živuća legenda, rado je pomagao. Na košarci bi pukla tabla, evo ga, on nosi skaline gore, čekić... Odmah bi sve rješavali.

Ili Milorad Ignjatović, veliki volonter koji je svoju mirovinu donirao Domu za djecu. Živio je skromno u jednoj sobi, hranio se po menzama i uvijek pomagao, obnavljao razrušeni Zadar, organizirao radne akcije, pontonski most, pa nogometni stadion, gdje god je trebalo.

‘Jot, jot, jot...‘

"Bato, Bato", ovako bi zvao. To je čovjek koji je isto tako jedan od zaslužnih građana Zadra, oriđinal, ali opet onaj pozitivan lik – ističe Toto.

– Postojali su likovi kao što je Poštar, vatreni navijač NK Zadra, koji je imao toliko prodoran glas da bi svi slušali njega što viče, više nego što su  pratili utakmicu. Ili Leo Pincetić, dirigent. Oni bi dirigirao publikom u navijanju, došao bi u odijelu i kravati, sa štapom, pa bi dirigirao navijačima, cijela bi se tribina njihala lijevo-desno.

Imali smo i Šerifa, kojemu su napravili pištolje, opasač, krožet, imao je čizme i kaubojski šešir i nijedna kinopredstava u Kinu "Pobjeda" nije počela bez njega. Znači, čekalo bi se da on dođe, on bi stao ispred platna, izvadio bi pištolj i rekao "Predstava može početi", i onda bi, uz pljesak svih, kinopredstava počela.

Ili Đuro Ćiveta, javni nosač koji je isto bio atrakcija, pa Kruno, koji bi navodio strance da parkiraju "jot, jot, jot, jot..." dok ne bi bubnuli autom, a onda bi viknuo "dota"! – govori Toto.

"Divnu rivu mojega grada" opjevao je zadnji gradski trubadur Duško Nonković Bućo, a Toto se sjeća i Vuke, koja je održavala gradski WC i naplaćivala njegovo korištenje. Nitko nije smio napraviti nered jer je Vuka bila vrlo odrješita higijeničarka.

– Kad se Stanislav Antić kandidirao za gradonačelnika, snimao sam je za TV anketu: "Gospođo Vuka, za koga ste vi?" "E, ja sam za Kalmetu." Ja pitam: "A dobro, zašto?" "A zašto? Antić je star, on piša u cipelu, a Kalmeta – u more!" – prisjeća se Toto.

Poznati dobroćudni gorostas Ljubo čestitao je predsjedniku Milanoviću na izbornoj pobjedi na Narodnom trgu u majici s natpisom HDZ, a kad su mu ukrali bicikl od kojega se nije odvajao, pokrenuta je akcija i kupljen mu je novi. Nezamjenjiv je bio i barba Toni s Puntamike, koji je izrađivao razne figure i klupe od drva, na koje je ispisivao razne poruke. Kuća mu je bila "prvi red do hotela", a prepuna razne drvene građe i predmeta koje je skupljao.

Pa Jota i Babaica, Keti, tajanstvena Džudi Saharam, uvijek fino odjevena, koja je zapisivala registracije automobila kod Gradskog mosta, Manjana, koji je bio pravi gospodin, Šime Bakalar, svjetski putnik, Branimir Boca, kantautor koji bi svoju pjesmu "Cipal" pjevao pred punim Jazinama na poluvremenu. I svi su pljeskali i pjevali "Cipla" zajedno s njim.

"Ali Cipal svoj mir nije našao tamo, pa je došao opet u Jazine..."

Vojni pilot

A tek Soro.

– Kad se sitim našeg Sora, koje je on pjesme pisao svima, i za Zorana Jelenkovića i za Grdovića. Naš je pok. Đovani Matešić bio shrvan kad je preminuo, baš kao i cijeli grad. Sjećam se i Maura, bio je jedan od najboljih DJ-eva, a imao je i jedan od prvih butika u gradu. Zvao se "Emporio Mauro".

I Momo Beduin bio je legenda, veliki talent i jedan od najboljih bas-gitarista u tadašnjoj Jugi, kojega su zvali da svira u Azri, Filmu... Živopisan je bio i Goja, koji je uvijek beštimao i vikao. Pitao bi pet kuna i psovao majku hrvatsku. Tko ga nije znao, razrogačio bi oči, što je ovome... Ali ljudi su ga znali pa mu ne bi uzimali za zlo. Kad su mu davali sitniš, ako bi vidio krupniji novac, vikao bi: "Papirnatu, papirnatu..."

Poznat je bio i Laf, uvijek bi pozdravljao "Evala, lafe". Baš kao i Glumac, za kojega se govorilo da je bio vojni pilot koji je dobio otkaz kad je za okladu proletio avionom ispod mosta u Mostaru. E sad, je li to urbana legenda... Uvijek bi pitao jedan dinar. Ali samo jedan. Ako biste mu dali više, vratio bi višak.

Nedavno je umrla i Nada Makedonka, poznata po tome što bi ulicom gurala kolica nakrcana svim i svačim. Prelazila bi polako preko punog raskrižja, pravo čudo da je nikad auto nije udarilo. Svaki je kvart imao svoga oriđinala, kao što je bio Dorkin s Puntamike – kaže Toto.

Zadar je zbilja bio specifičan grad. Razrušen u Drugom svjetskom ratu, uzdizao se iz siromaštva, ali bogat duhom. Nije uvijek bilo miroljubivo, bilo je tučnjava između kvartova, znalo je biti i žestoko.

– Sjećam se tajanstvenih Kulaša, koji su vježbali na trapezu unutar kupole Sv. Dimitrija, tko je smio među njih? U Varoši je dugo bila zloglasna Dolina ćupova, gdje nas matere nisu puštale niti da prolazimo.

U Varošu je svoju gostionicu držao čuveni Slavko Tovar, koji je rezao najbolji pršut na svijetu za svoje sendviče, ali tako sporo, kao da svira violinu. Posebne su bile i zgrade Case populare na Relji, koje je Mussolini gradio i odakle su potekli mnogi sportaši, glazbenici, braća Ivčić, Đani Maršan... – prisjeća se Toto, a nije, kaže, niti blizu spomenuo koliko bi trebalo.

Sačuvati uspomene

– Nismo ni pola. Zapravo smo mi u Zadru reprezentacija u oriđinalima, s obzirom na to koliki je grad, a koliko ih je bilo, od običnih ljudi do svjetskih veličina i velikih talenata. Svatko je nastojao dati nešto u onome što je osjećao i znao. Svi smo mi neki oriđinali koji smo dali neki doprinos gradu u nečemu.

Ja gledam ljude po tome koliko je tko napravio za ovaj Zadar, jer ja volim ovaj grad i uvijek sam nastojao i sam pomoći koliko god mogu u ovom gradu, u vezi s humanitarnim akcijama, pa čak i preko nekih medija u kojima sam radio. Sada je to sve drugačije, onda smo bili mali grad i svatko je svakoga znao, čak i na tribinama. Znači, svatko tko je u svojem srcu dao neki doprinos. I ova na pijaci što prodaje. I oni na ribarnici. I zapravo bi grad bio bezličan bez njih. Bio bi isti kao i svaki drugi grad.

Kako je lijepo bilo ići na ribarnicu pa slušati cjenkanje za ribu. Ta pijaca i ribarnica davali su neke svoje ritmove svemu... Vidite sad, di je pijaca? Nema nikoga. I zadarski se govor polako gubi, taj zadarski gradski identitet polako nestaje iz grada, čini mi se sa svakim oriđinalom koji ode kao da nestaje i dio grada.

Današnjim bi generacijama bilo nezamislivo kako se živjelo prije, kad su gradski oriđinali davali ritam gradu, kad su svi živjeli i disali zajedno. Danas su došla neka druga vremena, sve se iskomercijaliziralo, grad sve više pripada turizmu umjesto ljudima. Nadam se da neće nestati duh tih vremena i da će Zadar sačuvati svoj identitet. Pa i uspomenu na svoje nezaboravljene oriđinale i osobenjake – zaključuje Toto.