Jelena Kolega, medicinska sestra i hrvatska braniteljica, sudionica VRO-a Maslenica, iznijela je potresna iskustva s prve crte bojišnice, uključujući ranjavanje u borbenim djelovanjima te trajne posljedice koje je rat ostavio na njezino zdravlje i život. Njezina priča svjedoči o hrabrosti, profesionalnoj predanosti i snazi žene koja je u najtežim trenucima spašavala druge, ne štedeći sebe.
Udana Sutlović, a djevojačkog "ratnog" prezimena Kolega, bila je medicinska sestra, hrvatska braniteljica i sudionica Vojnoredarstvene operacije "Maslenica". Kao mlada žena sudjelovala je u najtežim ratnim operacijama na zadarskom području, gdje je u borbenim djelovanjima teško ranjena. Unatoč ozljedama nastavila je pomagati suborcima i sudjelovati u izvlačenju ranjenika. Njezino svjedočanstvo govori o hrabrostima na prvoj crti, vjeri u najtežim trenucima i trajnim posljedicama koje rat ostavlja na tijelu i duši. Posebnu dimenziju njezinoj priči daje pogled majke koja je u strahu i molitvi ispraćala kćer u akciju "Maslenica".
Jelena Kolega, udana Sutlović, s otoka Iža, doživjela je i ratnu ljubav i upoznala svoga budućega muža Denisa Sutlovića.
- Kad sam odijenula uniformu i krenula na prvu crtu bojišnice kao medicinska sestra, prevarila sam majku. Ja sam mojoj mami rekla, ja ti se neću maknuti dalje od Zadra.
I lagala sam. Što ću joj reći? Gdje ću ići? U smrt? Ne možeš to reći. Znali smo koliko težak je teren. Što nas čeka. Znali smo da idemo prema Škabrnji. Dolje u Ambarima, znali smo da idemo na Ražovljevu glavicu. Išao je prije mene dr. Dražen Grgurević, vratio se s prvim ranjenikom. Zatim je išao Renato Bacalja. Rekao mi je na povratku, da se nisi usudila ići… Naravno, lagala sam. U pratnji dviju djevojaka iz splitske 4. gardijske brigade krenule smo jer smo čule jauk. I ne možete se okrenuti i reći, neću ići. Nema te sile da će te zaustaviti. Dobijete adrenalin, krila, snagu, forcu, sve. Međutim, u tom momentu jedna od tih djevojaka, zaboravila sam im imena, neka mi Bog na tome oprosti, rekla je - "čujem bumbare". Prvi mjesec, dan 21. - nema bumbara. Mi nismo znali točno što je to. Taj fijuk se čuo, koji je bio sve bliži. Znam da sam puzala, ali kad sam otvorila oči, jer mi je bio mrak jedno vrijeme, bila sam na leđima.
Oni pitaju što ti je, jel ti znaš što se dogodilo? Ne. Opet se začuo jauk. Popipala sam rukom ispod leđa i vidjela krv. Šuti, otari se, ne smije nitko ništa znati jer će me povući natrag. Čuje se jauk, ideš dalje. Poslije ćeš plakati. Produžile smo dalje, ja sam vukla teški ruksak pun sanitetskog materijala, bio je teži od mene. Imala sam 45 kilograma, kaciga mi je bila prevelika, pa sam imala beretku. Snalazila sam se. Krunica na ramenu zavezana, samo sam rekla, Bože daj mi snage. I zbilja dobiješ tu neopisivu snagu, adrenalin, ko da ti netko da špuntu. Mi smo se digle gore koliko smo mogle, došle smo do vojnika, jedan je bio lakše ranjen, rekla sam djevojkama vi uzmite njega, a drugi je bio u strašnom stanju, to vam ne mogu opisati... Znam samo da sam potrošila cijeli ruksak sanitetskog materijala, zajedno s morfijem – govori Jelena i nastavlja:
- Onda opet mrak. Ne znam što se događa, ali nije mi dobro. Tada po mene i ostale dolazi dr. Antun Zoran Savić. On nas je ubacio u nekakav bijeli kombi. Triskali su me, Jelena, Jelena… Što je, tu sam. Pitam je li onaj živ? Je. Dobro je. Imala sam te bliceve. Kad su me doveli u zadarsku bolnicu netko je vidio mene na nosilima. I onda je došla informacija mojoj mami, Jelena je poginula. Mene su pregledali, mislila sam negdje sam se po kamenju porezala, tko je razmišljao o gelerima. Meni danas u opisu stoji, ozlijeđena od detonacije, geleri se ne spominju. A četrdeset postotni sam trajni vojni invalid. Ali svejedno, divlja sam, žilava. Do mame je kasnije došla informacija, živa je. Ali ona je posijedjela, ona se od tada promijenila. Ona je to proživjela što ni jedna mati ne bi trebala proživjeti. Ne znaš je li ti dijete živo ili mrtvo. Ako je mrtvo, neka je samo u rukama Hrvatske vojske, da dobije tijelo. Znala je da sam ranjena i da sam živa. Dođem doma, mama u šoku.
Kako si? Odlično.
Operi mi uniformu, ja se vraćam. Mene moji branitelji trebaju. Moj Otočki bataljun nije smio ostati bez mene. To su ljudi koji zaslužuju respekt sviju nas. Ljudi koji su me držali ko kapljicu vode na dlanu. Svi mi oni nedostaju i oni kojih više nema. Gasimo se, nestajemo, odlazimo… - s tugom će.
Posljedice su ostale trajno. Jedno vrijeme bila je u kolicima, skroz oduzeta. Puknuto je nekoliko kičmenih pršljenova, na lumbalnom dijelu nastala je rupa.
- Pok. dr. Bljajić me digao iz kolica, spasio me, jer sam mu rekla, ja ću se dignuti. Jer sam tako odlučila. Žilava, divlja bodulica. I rođena sam u bodulima. U meni je prkos bio jači od svega.
Odgovorila je na pitanje je li bilo teško biti žena u Domovinskom ratu, više se dokazati od muškaraca?
- Ne. Mi smo stvarno tamo bili svi isti. Ja sam se u svakom trenutku mogla osloniti na svoje suborce. Niti sam se osjećala manje vrijednom niti više vrijednom, mi smo bili isti. Danas kad se sretnemo, mi se grlimo, mi se držimo kao što smo se držali kad je trebalo. Sebe spašavam pisanjem. O svom sam trošku, s jednom prijateljicom iz Austrije, napisala dvije knjige. Te su se knjige poklonile, nisu bile u prodaji. Te knjige i ti stihovi su mene iščupali... Neću vam reći naslov treće jer onda to neće biti to. Čekajte! Svi koji su bili u ratu moraju naći neki ispušni ventil. Ja pisanjem ili odem u maslinik, zagrlim maslinu i kažem joj hvala ti što si mi dala ulja. Nisan gladna. Uzet ću tunjicu, ćapat ću ribu i to je to. Ča mi više triba? Kako je kad hrabrost ima lice žene? Mi nismo išle kalkulirano. Mi smo išle srcem, dušom. Osjetile smo da smo potribne svojoj braći. U ratu i miru. U zlu i dobru - reći će Jelena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....