„Fasade su pune rupa od metaka, mjesta i sela zarobljeni su u 90-ima, a ljudi zapeli u nekom drugom vremenu...!“

Premda svjetski mediji već godinama Hrvatsku svrstavaju u sam vrh najpoželjnijih destinacija za odmor, britanski Telegraph donosi nešto drugačiju reportažu iz naše zemlje. Novinar je, baš kao i većina turista, oduševljen prirodnim ljepotama, no ne bježi od ‘ožiljaka’ koji nam još nisu zacijelili.

Putovanje Josha Johnsa započinje u Rovinju odakle donosi vrlo živopisne i lijepe opise izlazaka sunca, kamenih uličica, lokalnih suvenirnica i drugih pojava koje su ga oduševile, piše Jutarnji list. No, već na tom idiličnom početku zaključuje: ‘Dok se turisti dive gradu, ne mogu ni zamisliti s kakvom se borbom i devastacijom suočila Hrvatska tijekom ratova na Balkanu. Rovinj skriva mračnu povijest zemlje i većina turista vrlo malo zna o tome.’

Johnsovo putovanje nastavlja se prema Plitvicama koje opisuje ‘domom niza zapanjujuće lijepih vodopada i slapova, smještenim duboko u šumi’. No, umjesto da se poput većine reportera i posjetitelja fokusira na ljepote nacionalnog parka, on se vraća na nekoliko sati vožnje autobusom od Rovinja do Like.

- Kako smo se udaljavali od obale, izgled sela počelo se mijenjati. Svako slijedeće izgledalo je sve gore i manje privlačno. Na koncu smo stigli u jedan gradić u kojem je bila gužva pa smo mileći po cesti imali priliku dobro razgledati krajolik. Mjesto je izgledalo kao da je zarobljeno u devedesetima. Fasada je padala s gotovo svih kuća i zgrada, potpuna suprotnost rovinjskoj šarenoj arhitekturi. Mnoge kuće uz cestu još uvijek u zidovima imaju rupe od metaka. Iza ugla sam vidio olupinu zahrđalog tenka na rubu neke travnate površine. Brutalni je to podsjetnik na hrvatsku prošlost, tenk je procesu raspadanja, baš kao i grad u kojem se nalazi - iskren je Johns u svom tekstu.

Čuo je tad i jednog starijeg Britanca iza sebe kako govori: ‘Ovdje nema turizma. Nikad se nisu oporavili od rata. Ovo je strana Hrvatske koju mnogi ne vide.’

Kratka reportaža objavljena u Telegraphu u konačnici nije negativno niti kritički intonirana, no svakako ima tužan ton koji izvire iz posljednjih rečenica teksta: "Pitam se koliko turista uopće sazna za ovo mjesto. Shvatio sam da nisam odlučio autobusom otputovati na drugo turističko mjesto, ne bih ni prošao kroz ovaj grad i ne bih ni ja znao za njega. To je daleko od idile kakvu viđamo na Jadranu, no ovako sam dobio putovanje kroz zaboravljenu prošlost ove zemlje. I nikad nisam saznao ime tog grada."