Glavna sestra Ana Stipčević duša je Odjela za torakalnu kirurgiju zadarske bolnice, a i sama je prebrodila tešku bolest

Već više od tri desetljeća jedno ime pacijentima Opće bolnice Zadar znači više od funkcije i titule – znači smirenost, sigurnost i ljudsku toplinu u trenucima kada je sve drugo teško i neizvjesno. Ana Stipčević, glavna sestra Odjela za torakalnu kirurgiju, osoba je vedrog i nasmijanog lica, pogleda koji ulijeva povjerenje i nadu ali i tihu snagu koja svakom pacijentu treba u borbi za zdravlje.

- Volim raditi s ljudima i volim razgovarati — to mi je uvijek bilo nekako prirodno i drago - kaže sestra Ana, jedna od ovogodišnjih dobitnica priznanja "Zadarsko bijelo srce", koje dodjeljuju predstavnici sestrinskih udruga i zdravstvenih ustanova Zadarske županije. Posjetili smo je na njezinom Odjelu i razgovarali o pozivu, iskustvu i ljudima koji joj svakodnevno daju najveći smisao.

- Još odavno mi je u glavi bila ideja medicinske sestre. Florence Nightingale, ona lampa, ranjenici… to mi je djelovalo tako plemenito i humano, nešto što stvarno ima smisao i težinu. Zato me to i privuklo. I danas znam da nisam pogriješila — i dalje sam tu, s istim guštom kao i prvog dana, priča nam Ana govoreći kako žar za poslom i pomoći ljudima nije izgubila unatoč svim životnim nedaćama.

Rođena je 1963. godine u Zadru, a svoj profesionalni put započela je završetkom srednje škole za medicinske sestre 1981. godine. Potom je odradila pripravnički staž i zaposlila se u tadašnjem Medicinskom centru. Od 1991. godine trajno je zaposlena na Kirurgiji, a iste godine počinje raditi na hitnom kirurškom prijemu, u zahtjevnom vremenu Domovinskog rata, kada su snaga, smirenost i humanost bile jednako važne kao i medicinsko znanje.

Njezina priča ima i osobnu dimenziju koja joj daje dodatnu dubinu i snagu – i sama je bivša onkološka pacijentica, jer je pobijedila rak dojke. Upravo to iskustvo učinilo ju je još osjetljivijom na potrebe pacijentica te dodatno učvrstilo njezinu ulogu u radu bolničkog Savjetovališta za žene oboljele od raka dojke, koje vodi s posebnom empatijom i razumijevanjem.

Danas, kao prvostupnica sestrinstva i glavna sestra Odjela za torakalnu kirurgiju, Ana svakodnevno spaja profesionalno znanje i osobno iskustvo, pružajući pacijentima podršku koja često znači jednako mnogo kao i sama terapija. Za svoj dugogodišnji predani rad i izniman doprinos u razvoju sestrinstva ovih je dana dobila "Zadarsko bijelo srce“... 

- Mislim da me taj žar nikad neće proći. Možda će me prije životne okolnosti, ili neki zakonski okviri, ograničiti — pa ću morati reći: “zbogom, barem ovom dijelu”, šali se Ana kojoj je do mirovine ostalo još nekih godinu i pol dana. Govori nam kako se rad medicinskih sestra od dana kad je ona počinjala do danas uvelike promijenio.

- Puno toga se promijenilo, ponajviše zato što je tehnologija jako napredovala. Tijekom godina, i posao medicinskih sestara, posebno onaj dio koji uključuje izravan kontakt s pacijentom, sve se više mijenjao. Ono što se pomalo gubi jest neposredan kontakt s pacijentom. Razgovor, vrijeme, prisutnost. Nikad zapravo nema dovoljno vremena za pacijenta. I tu smo, na neki način, zakinuti, ističe Ana, dodajući kako joj Savjetovalište za žene oboljele od raka dojke upravo pomaže u tome da i dalje pronađe vrijeme za pacijente — za one kojima svojim znanjem može pomoći i kojima može pružiti podršku koja im je potrebna u osjetljivim trenutcima.

- Ti trenutci su kada imate onkološke pacijente koji su vam tek došli ili koje pripremate za operaciju, koji je uplašen i koji svu nadu vidi u vama. To su zaista osjetljivi trenutci jer treba svakome prići na poseban način, nismo svi isti. Kako se treba ponašati prema pacijentu procijenim čim mi uđe kroz vrata odjela, pružim mu ruku i upoznamo se. Pokušavam imat jednu opušteniju i veselije, ali i dalje profesionalnu komunikaciju. Ljudi se tako lakše opuste steknu povjerenje, sigurnost, ističe Ana koja je 2012. godine i sama doznala tešku dijagnozu. Sama je napipala kvržicu samo par mjeseci nakon što je bila na redovnoj mamografiji.

- Nisam mogla vjerovati u početku, bilo mi je čudno. Što? Ja imam rak? Ali sam brzo došla sebi, odradila sve što je bilo potrebno i sad sam i dan danas živa i zdrava, tako se osjećam, govori Ana i dodaje kako se njen pristup onkološkim pacijentima nakon što je i sama preživjela rak ipak mrvicu promijenio. Ne u profesionalnom smislu već u onom pristupu pacijentu.

- Danas puno bolje razumijem što znači biti „u krevetu“ i što znači ponovno stati na noge, kaže. I prije sam to mogla pretpostaviti, ali kada nešto osobno prođeš, onda možda još s većim žarom i još većim entuzijazmom pristupaš takvom pacijentu. Naravno, ne možemo sa svakim pacijentom plakati — to je dio profesionalne distance i načina na koji učimo nositi se s emocijama. Ali zato možemo bolje razumjeti kako oni gledaju na svoju situaciju i zašto postavljaju pitanja koja se nekome možda na prvu čine nevažna, kaže Ana koja bezbroj pitanja dobiva i u Savjetovalištu za žene oboljele od raka dojke.

Svake srijede Ana odlaže svoju uniformu, oblači „civilku” i odlazi u ured u zadarskoj Poliklinici gdje dočekuje sve one žene koje imaju rak dojke.

- Imate žene koje dolaze potpuno pripremljene. Već su unaprijed istraživale, čitale i informirale se na sve moguće načine. Ali isto tako ima i onih koje zapravo ne znaju što ih sve čeka i kako izgledaju same pripreme za početak procesa liječenja. Jer kada čovjek čuje dijagnozu, normalno je da ostane zatečen i izgubljen.

Zato ih u tom preoperativnom periodu pokušavam usmjeriti, smiriti i popričati s njima. Kažem im: ništa nije crno dok se stvarno ne dokaže da jest. Idemo korak po korak, odradit ćemo sve što treba.

U takvim situacijama svaki dan traje kao godina — i to je potpuno normalno. I nakon operacije često se vraćaju ako im nešto nije jasno. Dođu zbog previjanja, zbog nerazumijevanja nalaza ili daljnjih koraka za liječenje, ali zapravo dođu i po razgovor, po neku sigurnost. Neke dođu i sa „šalabahterom” pa zajedno prolazimo sve što ih zanima. Najčešće su pitanja što mogu očekivati od kemoterapije, što smiju jesti i piti, koje vježbe smiju raditi, do pitanja o protetici nakon izlječenja, ističe Ana koja je i sama primijetila sve veći broj onkoloških bolesnika unutar mlade populacije.

- Bolest više ne pita za godine, a stres se samo gomila, govori Ana, koja je svoju dijagnozu doznala prije 12 godina. Posebno teško razdoblje bilo je ono kada je, iste godine kad je saznala za bolest, izgubila i supruga. Zajedno su, prisjeća se, prolazili kroz liječenja i odlazili na kemoterapije. Ta osobna iskustva dodatno su oblikovala njezin odnos prema poslu i ljudskim sudbinama s kojima se svakodnevno susreće na odjelu. Na pitanje kako se nosi s takvim situacijama, Ana odgovara iskreno i bez zadrške.

- Trudim se to ne pokazati ni pred rodbinom ni pred sobom, a onda poslije prisjetim se cijelog tog njihovog puta, od kada smo se upoznali do onog zadnjeg, kaže Ana.

Najteže su, ipak, situacije kada se isti pacijenti više puta vraćaju na odjel, jer se s vremenom razvije i blizak, gotovo prijateljski odnos. U takvim trenucima, dodaje, ishod posebno teško pada.

- Najteže je kad iste osobe iznova dolaze na odjel, s njima se onda stekne i prijateljski odnos. Bude teško, pogotovo kad je ishod onaj najgori, priznaje. Ipak, u sjećanju joj ostaju i oni topliji trenuci – razgovori, osmijesi i sitne radosti koje su dijelili i u najtežim situacijama.

- Samo kod gubitaka se sjetim svih onih trenutaka koji su nas nasmijali kad god je bilo teško. Pamtim njihov smijeh, kaže sestra Ana. Snagu joj, ističe, daju i vijesti bivših pacijenata koji se javljaju nakon uspješnog liječenja.

- Ono što me posebno veseli je kad vidim bivše pacijente koji su se izliječili i koji su danas zdravi ljudi. Kad mi kažu "samo da se javim, bio sam na kontroli, sve je dobro" – to su posebno dragi trenuci. To su zapravo jako velike stvari, to je nešto najdragocjenije u ovom poslu, zaključuje Ana.