Sjedimo za stolom na zadarskoj rivi. Na spoju današnjih ulica Mihovila Pavlinovića i Zore dalmatinske. More je tik ispred nas, šetači prolaze uz obalu, grad diše onim poznatim ritmom između kafića, razgovora i vjetra koji dolazi s mora. Sve izgleda vječno, kao da je ova slika uvijek bila ista. A nije.
Jer prije nešto više od dvjesto godina ovdje nije postojala riva. Godine 1808. nije bilo šetnice ni otvorenog pogleda prema moru kakav danas uzimamo zdravo za gotovo. S druge strane, petnaestak metara iza naših leđa uzdizale bi se stare srednjovjekovne zidine Zadra. Ne monumentalni bastioni kakve danas povezujemo sa zadarskim bedemima, nego stariji, ravni obrambeni zidovi, već tada teško načeti stoljećima. U tadašnjim novinama opisivali su ih kao zidine "slomljene pod teškim bremenom povijesti". Bile su nakrivljene, krpane, mjestimice urušene, a ponegdje i opasno nagnute prema moru. Zapadnije od mjesta na kojem smo sjedili nalazila su se vrata mesnice, Porta Beccherie, jedan od važnih izlaza iz grada prema obali. Ispred njih se otvarala mala poljanica uz more, prostor na kojem su bile smještene ribarnica i mesnica. Ondje se trgovalo ribom i stokom, ondje su pristajale barke, ondje se čistilo, bacalo i klalo. More je primalo gotovo sav otpad grada.
Smrad je bio gotovo nezaobilazan dio svakodnevice tadašnjeg Zadra. Putopisci i rijetki turisti koji su početkom 19. stoljeća dolazili u grad često su zapisivali kako ih je dočekivao "neizdrživ miris luke i mesnica". Naravno, Zadar po tome nije bio iznimka, slični prizori postojali su u gotovo svim mediteranskim gradovima toga vremena, ali danas je teško zamisliti da je upravo na mjestu današnje rive nekada postojao prostor buke, krvi, otpada i siromaštva. Unutar zidina pružao se sasvim drukčiji grad od onoga koji danas zamišljamo kada govorimo o "starom Zadru". Kuće uz obalu bile su trošne, siromašne i nagurane jedna uz drugu. Taj je dio grada dugo ostao zapušten, gotovo skriven iza obrambenih zidova.
Tek rušenjem zidina 1873. godine Zadar prvi put otvara lice prema moru.
Interaktivni portal
U desetljećima koja slijede nastaje nova urbana slika: šetnica, parkovi, reprezentativne kuće i palače građanske elite. Dolazak cara Franje Josipa I. 1875. godine dodatno ubrzava preobrazbu grada, a prostor dobiva i novo lice; Aveniju Niccole Tommasea, uz koju niču palače Borelli, Manzin i druge građevine koje oblikuju zadarsku obalu krajem 19. stoljeća. Riva postaje simbol novog urbanog identiteta Zadra, elegantnog, građanskog i mediteranskoga grada Belle Époque. To je vizura starog Zadra kakvu danas poznajemo samo s fotografija i razglednica jer joj je presudilo savezničko bombardiranje grada u Drugom svjetskom ratu.
– I upravo dok sjedimo na današnjoj rivi postaje jasno koliko je grad slojevit. Koliko se puta mijenjao. Koliko je života, mirisa, jezika i sudbina prošlo kroz nekoliko desetaka metara prostora koji danas uzimamo zdravo za gotovo. Jer kada na ovakav, "opipljiviji" način vidiš koliko je prostora, različitosti i priča postojalo prije nas, postane jasno da grad nije nešto što nam jednostavno pripada. Grad nam je, na neki način, samo posuđen na čuvanje. Zato bi svaka buduća odluka o njemu trebala imati barem malo svijesti o svemu onome što je bilo prije. O onome što je sačuvano, ali i o onome što je nestalo – govori nam Jure Šango.
Sportska javnost ga poznaje kao kondicijskog trenera u košarci, a kasnije i tenisu, posla u kojemu je već 25 godina. Iako mu je to primarna profesija, velika strast mu je – povijest. Slobodno vrijeme gotovo u potpunosti posvećuje istraživanju arhiva i digitalnih izvora, pasionirani je istraživač koji svoj rad opisuje kao "digitanu arheologiju". Ali i građansku znanost koja, zahvaljući beskrajnom entuzijamu, uloženom vremenu i trudu, u neka područja ponekad ulazi i dublje nego sama struka. Jasno, bez pretenzije da je zamijeni. Rezultat takvog rada upravo je "Retro Zadar", Jurin životni projekt za koji je dobio i Grb Grada Zadra, ali i mnoštvo poklonika koji, baš zahvaljući njemu, povijest grada u kojemu žive gledaju na sasvim drukčiji način.
Naš početak sa zadarske rive dio je baš te priče. A taj interaktivni edukativni portal, čija je osnova ideja povezivanje slojeva vremena kroz karte i podatke, tako da svaka lokacija nosi priču, slike i kontekst, sada je dobio potpuno novu dimenziju. Onu u kojoj se povezuju povijesne adrese, katastarske čestice, stare reklame i razni izvori. Retro Zadar sada funkcionira kao mreža povezanih podataka.
Ili, kako je nedavno rekla zadarska povjesničarka umjetnosti Zrinka Brkan Klarin, "vremeplov nemamo, ali Jurin Retro Zadar nešto mu je možda najbliže."
‘Nije stvar u podacima nego u osjećaju‘
– Ta rečenica mi je ostala ključna, to mi je dalo potvrdu da je ono što radim smisleno. Cijeli projekt stoji negdje između znanosti, tehnologije i emocije. Temelji se na entuzijazmu, istraživanju i ljubavi prema gradu, bez ikakvih skrivenih agendi, samo na puno uloženog vremena i rada. A najveća vrijednost nije samo u podacima koje skupljam, nego u osjećaju koji oni stvaraju. Kad otkriješ jednu priču, to ima veliku vrijednost, pogotovo ljudima koji su vezani uz grad – počinje Jure priču o Retro Zadru.
Već na samom početku, promjena grada kroz "staro i novo" pokazala se kao univerzalno čitljiva priča. Ljudi su u tome prepoznali nešto intuitivno. Točnije ideju da se prostor mijenja, da ništa nije trajno, i da svaka slika grada ima svoje prije i poslije. Upravo ta dinamika izazvala je prvu veću popularnost projekta. Prvo su bile samo fotografije, i to se odmah pokazalo kao najzanimljiviji dio, ljudi su to lako prihvatili, i djeca i stariji, pogotovo oni koji se sjećaju tih prostora. Nakon toga Jure je počeo dodavati priče. One su nastajale kroz dugo istraživanje raznih izvora poput planova, novina i literature. Tako se postupno počela otkrivati cijela slojevitost grada kroz vrijeme.
A ovaj, najnoviji projekt koji je upravo ugledao svjetlo ekrana, priču o Retro Zadru podigao je na sasvim novu razinu. Na starim planovima grada danas ponovno oživljavaju nekadašnji zadarski lokali, kavane, hoteli, obrti, trgovine i ustanove. Mjesta uz koja se nekad odvijao svakodnevni život grada. Klikom na pojedinu lokaciju otvaraju se stare adrese, priče, fotografije, reklame i detalji koji vraćaju Zadar u neko drugo vrijeme. Za sada su u sklopu "Vodiča kroz stari Zadar" dostupne dvije karte, ona iz 1808. i druga iz 1897. godine, no u pripremi su i nove mape koje će prikazivati različite faze razvoja grada i njegove promjene kroz desetljeća. Kasniji kartografski materijali, poput onih iz 1906., oslanjaju se na te podatke, a upravo ta kombinacija omogućuje rekonstrukciju prostora s velikom preciznošću.
– Posebno mjesto u projektu zauzima francuska karta iz 1808. godine, koja je dostupna u Austrijskom nacionalnom arhivu. Ona otkriva potpuno drukčiji Zadar, vojni grad u kojem dominiraju utvrde, bastioni i obrambeni sustavi. Primjerice, upravo na području današnje rive nalazila su se vojna spremišta i prostori vezani uz obranu bedema. Postojale su plamene peći gdje se grijalo željezo koje se koristilo u obrani zidina, a cijeli sustav funkcionirao je kao dio tadašnje vojne tehnologije. Grad je bio prilagođen obrani s kopna, dok je obrana s mora bila manje prioritetna. Riva kakvu poznajemo jednostavno nije postojala. Umjesto nje, tu su bile zidine, bastioni i vojni objekti, a prostor je bio funkcionalno organiziran isključivo u obrambene svrhe – priča nam Šango.
Kasnije, sredinom 19. stoljeća, dolazi do velikih promjena.
Grad prestaje biti tvrđava 1868. godine, obrambeni sustavi gube funkciju, a prostor se postupno transformira. Ključna promjena događa se rušenjem zapadnih zidina i otvaranjem prostora prema moru.
Od 1870-ih nadalje počinje formiranje nove rive. Na prostoru nekadašnjih vojnih zona nastaju nove gradske funkcije: šetnica, javni prostori, reprezentativne zgrade i parkovi. Taj proces dodatno se ubrzava u vrijeme austro-ugarske uprave i dolaska cara Franje Josipa I.
Više od obične arhive
U tom kontekstu ključni izvor postaje knjiga "Guida archeologica di Zara" autora Giuseppea Sabalicha. Ona je, kako kaže Šango, poznata gotovo svima koji se na bilo koji način bave Zadrom. Dostupna je i digitalno, što dodatno olakšava istraživanje.
Sabalićevo djelo iz 1897. godine funkcionira kao praktični vodič kroz grad krajem 19. stoljeća. Ono što ga čini neprocjenjivim jest razina detalja: on doslovno prolazi kroz ulice i bilježi što se nalazi na pojedinim kućama, koji grb stoji iznad vrata, što piše na natpisima, tko živi u određenoj kući i kakva je njezina povijest. U tom smislu, to nije samo vodič nego i arhiv svakodnevice grada.
– Zanimljivo je koliko se toga može otkriti iz starih oglasa, adresara, novina, knjiga i bilješki. Iza jedne obične adrese često se krije cijela mala priča: tko je ondje imao trgovinu, gdje se mogla popiti kava, gdje su se iznajmljivale kočije, gdje su radili krojači, brijači, urari, ljekarnici, gostioničari... Kad staviš reklamu iz 1895., odjednom vidiš da je to stvarno postojalo. Nije to samo riječ na papiru, nego stvaran život – kaže nam Šango.
Neka imena su poznata, neka potpuno zaboravljena. Neke ulice danas izgledaju isto, ali su im nazivi i kućni brojevi bili drukčiji. Ponekad treba dosta uspoređivanja da bi se uopće shvatilo gdje se što nalazilo. Zato je ovaj dio projekta nastajao polako, kroz godine skupljanja materijala, čitanja starih tekstova, uspoređivanja planova i pokušaja da se sve to što točnije smjesti na kartu. Neke lokacije sadrže i priču koja se otvara klikom na lokaciju, a neke priče su tek u pripremi.
– Grad se mijenja neprestano. Kao što se mijenjao nekad, mijenja se i danas. Na mjestu današnjeg lokala sutra će možda biti nešto sasvim drugo, baš kao što su se kroz desetljeća mijenjale trgovine, kavane, kuće i ljudi koji su njima prolazili. I upravo zato moguće je sačuvati tek kratke presjeke vremena te uhvatiti grad u jednom trenutku i pokušati ga ponovno rekonstruirati iz starih karata, oglasa, novina i zaboravljenih adresa – poručuje Jure.
Upravo iz tih fragmenata danas nastaje Retro Zadar. Iz jedne reklame za rukavičara, iz stare fotografije, kućnog broja ili davno ugašenog obrta polako se vraća grad koji više ne postoji, ali čiji tragovi još uvijek žive ispod današnjeg Zadra.
Projekt je s vremenom prerastao u nešto mnogo više od obične arhive. Postao je prostor u kojem se susreću istraživanje, tehnologija i emocija prema gradu, pokušaj da se sačuva ono što bi inače lako nestalo među godinama, novim fasadama i promjenama koje grad neumorno nosi.
Vremeplov još uvijek nemamo. Ali ponekad je dovoljno otvoriti staru kartu da bi se barem na trenutak vidjelo kako je Zadar nekad disao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....