Prije točno 40 godina cijela Dalmacija bila je obojena plavo-bijelim bojama. Kao da je stao svijet. Svi problemi odjednom su nestali, a količina sreće okupana je emocijama kakve samo sport može dati. Već je sve mirisalo na proljeće, ali titula je mirisala samo u Zagrebu. Cibona je tad bila aktualni dvostruki prvak Europe. Apsolutna sila predvođena tada najboljim europskim košarkašem – Draženom Petrovićem. Vukovi s Tuškanca u Zagrebu nisu bili poraženi 1137 dana, dakle više od tri godine. Sve do tog 26. travnja 1986.
Zadar je na početku sezone preuzeo Vlade Đurović, prvi trener u povijesti kluba koji nije bio rođeni Zadranin. Naišlo je to na brojna negodovanja, Vladu nisu odmah prihvatili navijači, ali niti svlačionica. Ipak, stvari su se ubrzo promijenile jer se vidjelo da je njegov šmek upravo ono što treba mangupima kakvi su tada igrali za Zadar. Na kraju je sve stalo u te tri utakmice. Prvu u Zagrebu pobijedila je Cibona, drugu u Zadru – Zadar, a postoji priča da je Dražen simulirao ozljedu kako bi se titula proslavila u Zagrebu. Kasnije se ipak saznalo da je preskočio utakmicu kako ne bi zaradio treću tehničku zbog koje ne bi imao pravo nastupati u majstorici. I došla je ta majstorica, vjerojatno najveća utakmica zadarske povijesti. Mnogo priča i pričica već je ispričano, o njima se može snimiti film. Đurovićeve motivacijske igrice urodile su plodom. Rasteretio je momčad. Dan prije utakmice igrali su nogomet i jeli janjetinu, a i nokautirao je zaštitara koji je provocirao na ulazu u dvoranu. Pa tek onaj famozni govor, “što ćeš pričati djeci”, upućen Petru Popoviću na poluvremenu, gdje je zadarski šuter bio bez ubačaja, a susret je naposljetku završio kao heroj s 35 poena. Bila je to još jedna priča u kojoj je David pobijedio Golijata. Nakon dva produžetka Zadar je sa 111:110 slavio protiv Cibone, okitivši se svojim posljednjim naslovom prvaka Jugoslavije. Lige koja je tada bila među tri najjače u svijetu...
Unaprijed pripremljena fešta Cibosa je propala, a podij su preuzeli Zadrani. I feštalo se, kako samo oni znaju. Bila je ta proslava jednako veličanstvena kao sama utakmica.
Iako je navijačima Zadra bio zabranjen ulaz u dvoranu, poneki lukavci su se snašli, pa je slavlje započelo već u Zagrebu. Prvi auti dočekali su svoje heroje već kod Gračaca, a od Masleničkog mosta vozilo se samo u jednom smjeru, bijahu to kolone auta i dobro poznat ritam truba.
A onda u gradu – prava gungula. Na trgu je bilo preko 30 tisuća ljudi, navijači su visjeli s krovova, a kada su na famozni balkon izašli igrači Zadra, dogodio se potres emocija.
Evo, 40 godina kasnije, repriza. Okupili su se u Zadru posljednjih dana gotovo svi članovi legendarne generacije. Nekoliko tjedana pripreme za dane koji su nas na kratko vratili u 1986. Ideja se rodila između vodstva kluba, samih protagonista velike pobjede, a sve je podržao i Grad Zadar.
Fešta je započela u subotu na zadarskoj pijaci, popodne je na HRT-u 2 bila repriza majstorice, dok je navečer na Narodnom trgu bio tematski kviz “Di si bia 86’”. Nedjelja, baš 26. travnja, dan kada KK Zadar ujedno i slavi rođendan, vratila nas je 40 godina unazad.
Kalelargom su od ranih popodnevnih sati odzvanjale zadarske pjesme, dok su se na Forumu skupile sve generacije....
Oni najmlađi, polaznici škole košarke, odigrali su basket na najljepšoj mogućoj pozornici – ispred crkve sv. Donata, a sa suprotne strane leđa im je čuvala suncem okupana zadarska riva. Sve su krajičkom oka skautirali negdašnji kapetani KK Zadar Rok Stipčević i Ive Ivanov.
A onda, nešto prije sedam sati, došli su oni.
Legende, gromade, titani, predvođeni trenerom Vladom Đurovićem. Gromoglasan pljesak prolomio se drevnim Forumom, a ubrzo su se veterani ponovno susreli s loptom. Najhrabriji je bio tko drugi nego kapetan Veljko Petranović zvani Grizli, koji je nakon prvog promašaja drugi šut s poludistance pogodio bez kosti.
Nedugo zatim krenuo je defile s Foruma prema Narodnom trgu, a na čelu kolone bili su igrači omladinskog pogona KK Zadar. Laganim korakom preko Kalelarge, za tren se košarkaški korteo našao na ispunjenom trgu.
Nakon početnog upjevavanja dugogodišnji zadarski spiker Zdenko Perić prozivao je redom zadarske junake. Svi prisutni održali su zanimljive govore pune anegdota, sjećanja, sa suzama u očima. Redom su izlazili: Darko Pahlić, Petar Popović, Ante Matulović, Ivica Obad, Draženko Blažević, Stojko Vranković, Veljko Petranović, Boris Hrabrov i Stipe Šarlija. Najduže se na bini zadržao stari šarmer Vlade Đurović, koji je izazvao najveću erupciju oduševljenja:
– Želim zahvaliti vama Zadranima što ste došli u ovolikom broju. Ovo je fantastično, naježio sam se. Bio sam ovdje samo jednu sezonu, ali sam odmah shvatio sve. Promijenio sam 13 država i 26 klubova, ali ovo što ima u Zadru nema nigdje na svijetu, da navijači pjevaju "mi smo Zadrani, Zadar je naš", hajde recite, koji grad na svijetu to ima? Zagreb, Beograd, gdje? Fantastično..., poveo je Đurović navijanje i vrlo brzo nastavio:
– Duša grada ostaje ista, gledam ove mlade igrače ovdje, želim vam da postanete veliki igrači. Gledao sam ovog malog Luku, juniora. Sa Zvezdom su igrali. Je li Luka tu, upitao je Đurović, dok je talentirani zadarski bek, Luka Bičić, podizao ruku.
– Ej majstore, da ti kažem nešto: promašio si zadnji šut, da si ubacio, vi dobivate Zvezdu u Pioniru, ali znaš što si pokazao? Da imaš veliko srce, uzeo si loptu i šutirao, moraš da budeš igrač. Pozdravljam vas i ostat ćete mi zauvijek u srcu. Hvala, Zadre, zaključio je Đurović izazvavši erupciju oduševljenja.
A onda spektakl i repriza – legendarna zadarska generacija se s pozornice prebacila na popularni i trofejni zadarski balkon, a kapetan Petranović je ponovno, kao i prije 40 godina, podigao pehar visoko u zrak. Zapalio se tada trg, pjesma je krenula i sport je ponovno kreirao najljepšu moguću priču.
“Uvijek kada dođem u stare Jazine, ja se sjetim one divne godine. 1986. pamtit ćemo svi, ajmo sada sve ponoviti”, poveo je na oproštaju ovog košarkaškog vremeplova stariji ogranak Tornada.
Da, to je gradivo koje se prenosi generacijama. Priča o zadarskoj košarci priča je o emociji i dišpetu, o iskri zapaljenoj prije više od 80 godina, koja se ne gasi. I neće. Dovijeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....