Odjel za kroatistiku Sveučilišta u Zadru u srijedu je predstavio reizdanje novog, proširenog romana “La verdad verdadera: Štorija o Beljakovima” autora Nikole Marinkovića, nekadašnjeg studenta kroatistike. Predstavljanje je organizirano u sklopu programa manifestacije Dani kroatistike u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, a na predstavljanju su osim autora koji se vratio na spisateljsku scenu s novim romanom, sudjelovali recenzent Dražen Vikić Topić u ime Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, urednik i izdavač Anto Pranjkić u ime humanitarnog projekta Posavskoga književnoga kruga, Lidija Basioli sveučilišna magistra sestrinstva i magistra gestalt psihoterapije, Ivica Antić profesor hrvatskoga jezika i književnosti, Vito Sikirić zadarski redatelj i recenzent Denis Vekić.
Novo izdanje romana donosi napetu životnu priču mladog čovjeka koji mukom i naporom pokušava pronaći svoje mjesto u kompleksnim obiteljskim odnosima koji su obilježeni intrigama, spletkama, tajnama i zagonetnom smrću. Potraga za istinom prerasta u potragu za vlastitim identitetom, srodnom dušom i novom, obnovljenom obitelji koja bi mogla složiti grubo tesane kocke njegovog života. Lik Viktora u romanu, u mnogo čemu je personifikacija samoga autora, a u kolikoj mjeri, na čitateljima je da otkriju.
Kratki opis romana koji je “ponovno rođen”, ali i razvijen u novoj snazi pripovijedanja, bio je samo uvod u živi razgovor koji se poveo među predstavljačima i samim autorom, a vodio ga je doc. dr. sc. Denis Vekić, profesor s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru. Bio je to i emocijama nabijen razgovor pred zadarskom publikom koja je ispunila Svečanu dvoranu. Novo, dopunjeno izdanje “Štorije o Beljakovima” autor smatra svojim najvažnijim postignućem do sada, a povratak na spisateljsku scenu uslijedio je nakon tri godine stanke zbog obveza koje je morao riješiti kako bi se potom ponovno vratio knjizi i dovršio je, odnosno zaokružio u dovršenu cjelinu. Na zadarskoj promociji izdavač Anto Pranjkić svečano je uručio ugovor o autorskim pravima na djelo Marinkoviću. Njegov je roman i velika životna pobjeda jer se autor kao čovjek s invaliditetom morao suočavati s brojnim dodatnim preprekama u ostvarenju svoga cilja. Stoga je teško riječima opisati svu ljepotu suradnje, prijateljstva i umjetnosti na predstavljanju u Svečanoj dvorani Sveučilišta:
- Jako vas je lijepo vidjeti. Jako se lijepo vratiti na Kroatistiku. Na Sveučilište koje mi je dalo sve što mi je trebalo. Koje mi je pomoglo u svakom smislu te riječi. Počašćen sam što ste mi učinili da ovdje provedem svoje najljepše godine. U ovoj dvorani se dogodilo sve ono što je za mene bilo u životu najvažnije. Znači ovdje smo bili na početku, ovdje smo primili diplomu i biti ovdje sada na ovoj vlastitoj manifestaciji je kruna moje dosadašnje karijere. Za dovesti Viktora ovdje, prije svega da ga vratim iz mrtvih, trebalo je jako puno hrabrosti. Ali, jedan od najhrabrijih momenta je bio kad sam prišao Denisu s ovom idejom, na jednoj od naših bezbrojnih kava. Mislim da će kava nakon ovoga trajati tri sata, te ćemo povesti cijelu ovu kuću da ide s nama. Meni je osobno bilo važno doći ovdje pred vas u ovaj prostor za potvrdu mog truda i smjera da radim ono što sad već vjerujem da znam i da to tako javno izgovaram. Na Viktora sam jako ponosan jer je on najvažniji moj projekt. Kroz Viktora ću pričati i dalje, smatram da ću se zadržati u njegovom svemiru još neko vrijeme. Zahvalan sam i Draženu na podršci, što me spojio s dragim Antom koji je postao moj izdavač na čelu sa cijelom njegovim ekipom, zahvalan sam što sam ih zaslužio. Zahvalan sam Viti na svakom savjetu i svakoj projekciji i puno strpljenja koje mu je trebalo jer dok on to ne potvrdi, to ne ide dalje, a obojice smo jako slični u tome i međusobno smo se uvjerili da smo svjesni koliko možemo. Što se Denisa tiče, da, Denis je meni uz profesora Nenada Vertovšeka, bio najdraži profesor, jer osim što je gurao inkluziju do samog kraja, uz sve poslovne obaveze dao nam je mogućnost da se izrazimo, da budemo slobodni od akademijskih granica i stalno je govorio da se ne bojim, da se usudim i moram priznati da se zahvaljujući njemu i ovaj ekipi ovdje sve manje bojim i sve sam hrabriji i da nije bilo njih ovdje, svih njih, ja ne bih imao mogućnost biti ovdje pred vama i ne bih vjerovao dovoljno da sam dobar u ovom što radim. Osobito zahvaljujem profesoru Vertovšeku, recenzentu prvog romana, koji je poslao poruku podrške jer nije mogao biti danas ovdje, kao i Ivici Antiću koji me prihvatio kao svoga i za kojega sam znao da će nepogrešivo izabrati pravi citat za današnje predstavljanje – kazao je Marinković, te se posebno zahvalio Lidiji Basioli.
- Govorim danas ne samo kao čitateljica, nego i kao terapeutkinja. Kao netko tko svakodnevno sluša ljudske priče, one izgovorene, ali i one prešućene. Upravo zato znam koliko je važno kada netko pronađe glas, kada netko svoju priču ne skriva, nego je dijeli sa svijetom. Ova knjiga je upravo to - čin hrabrosti. Nikola kao osoba sa invaliditetom ne donosi samo priču. Ona nudi na uvid iskustvo koje društvo često vidi na način koji nije dovoljno jasan ili ga vidi kroz filter sažaljenja, nelagode, ponekad i nesvjesne distance. A ono što nam ova knjiga nudi jest prilika da te filtere skidamo. U terapijskom radu često govorimo o kontaktu, o stvarnom susretu s drugim čovjekom. Bez projekcija, bez pretpostavki, bez potrebe da ga mijenjamo. I upravo to ova knjiga traži od nas, da budemo kontaktni. Jer invaliditet nije identitet. On je dio iskustva, ali nikada cijela priča.
Kroz svoj rad, ali i kroz vlastiti život, sve više uviđam koliko nas oblikuju iskustva nepripadanja, koliko lako kao društvo nekoga smjestimo, ponekad iz neznanja, ponekad iz nelagode, a ponekad jednostavno zato što ne znamo kako biti u kontaktu s različitošću.
Ono što me posebno dirnulo je koliko je u ovoj knjizi prisutna autentičnost, a autentičnost je u terapiji temelj iscjeljenja, jer kada si dopuštamo biti ono što jesmo, bez skrivanja, bez prilagođavanja, očekivanjima drugih, tada počinje stvarni susret i tu dolazi do inkluzije. Inkluzija nije samo fizička prisutnost u prostoru, nije samo prilagođena rampa ili formalno mjesto za stolom. Inkluzija je mjesto pripadanja, to je trenutak kada osoba ne mora objašnjavati zašto je drugačija, jer njezina različitost nije prepreka, nego je dio bogatstva zajednice.
Ova knjiga nas uči pripadanjem, uči nas empatiji, ne kao konceptu, nego kao iskustvu. Empatija nije sažaljenje, empatija nije razumijem te iz pozicije vlastite sigurnosti. Empatija je spremnost da se približimo i ostanemo tu, čak i kada nam je neugodno, čak i kada ne znamo što reći. To je prostor u kojem se događa promjena i zato vjerujem da ova knjiga nije važna samo za one koje žele čitati njegovu priču. Ona je važna za društvo, jer nas podsjeća da vrijednost čovjeka ne proizlaze iz njegove funkcionalnosti, produktivnosti ili uklapanja. Vrijednost proizlazi iz njegove ljudskosti. I možda je baš to ono što nam danas najviše treba, da se ponovno naučimo gledati jedne druge kao ljude, bez etiketa, bez smanjivanja i bez udaljavanja. Svaki puta kada nekoga zaista vidimo, svijet postaje malo sigurnije mjesto. Ova knjiga nas uči upravo tome.
I zato hvala ti, Nikola, ne samo na priči, nego na hrabrosti da nas pozoveš bliže – zaključila je Basioli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....