Osmero Dijanine dice 5 godina nakon majčine smrti i humanitarne akcije žive sretni u novoj kući, ali još dozivaju mamu

Na Novom Bokanjcu u Zadru nalazi se jedna kuća žute boje, naizgled ista kao mnoge u tom kvartu. Pa ipak, po nečemu se razlikuje od drugih. Na manjoj mramornoj ploči izrađenoj u obliku srca i postavljenoj pokraj ulaznog stubišta urezani su obrisi Republike Hrvatske preko koje je ispisana poruka: „Kuća za Dijaninu dicu dar je hrvatskoga naroda”.

Prije nepune četiri godine, točnije, 31. listopada 2022. godine, Mateo Torić iz Zadra uselio se u tu kuću kupljenu u humanitarnoj akciji koju je tada pokrenula Slobodna Dalmacija, a akciji su se pridružili i ostali hrvatski mediji.

Akcija je nazvana „Kuća za Dijaninu dicu” po Dijani Torić koja je umrla od malignog melanoma koji je metastazirao i prekinuo njezin život u 37. godini. U teškoj su se situaciji našli njezin suprug Mateo Torić, tada 45-godišnjak i njihovo osmero djece koja su ostala bez majke, a on bez životne suputnice.

Svi se pokrenuli

Humanitarna akcija pokrenuta je kako bi se kupila kuća za Matea i njegovu djecu jer su živjeli u neadekvatnom stanu od 60-ak kvadrata. Našli su se u teškoj situaciji nakon što je supruga Dijana umrla jer je Mateo ostao sam s mališanima.

Slobodna Dalmacija pokrenula je akciju pomoći, a Mateo je tada odlučio da je najbolje akciju usmjeriti prema kupnji veće kuće u kojoj se može smjestiti s djecom. Čitav Zadar, a i Hrvatska, pokrenuli se se kako bi se za njega i djecu kupila kuća dostojna za život. Ciljani iznos bio je tri milijuna kuna, koliko je procijenjeno da će biti potrebno za kupnju kuće za mališane i njega. Samo u prva 24 sata humanitarne akcije „Kuća za Dijaninu dicu” - prikupljeno je pola milijuna kuna.

Nakon pokretanja akcije, lijepa dvokatnica na Novom Bokanjcu odjekivala je veselim dječjim smijehom. Ispred kuće postavljen je trampolin za skakanje, u prizemlju prava pravcata igraonica... Kuća je imala oko 350 kvadratnih metara po etažama, pet soba, šest kupaonica s WC-om, prostranu blagovaonicu.

Djeca su se rasporedila po sobama, djevojčice su dobile svoje, dečki svoje sobe, svi su bili puni dojmova. Uz kuću je čak bio i omanji bazen, njega je Mateo zatvorio jer mu je, kaže, takav luksuz nepotreban u situaciji u kojoj se našao, a i za djecu bi bio opasan. Umjesto toga, postavio je veliki stol sa stolicama za obiteljska okupljanja.

Od ciljanih tri milijuna, prikupljeno je tada 2,6 milijuna kuna koliko je kuća na koncu i koštala. U tom trenutku humanitarna akcija je završena, čak i prije predviđenog roka od četiri mjeseca kako to nalažu zakonski propisi. Plaćen je porez, obavljene preinake u prostoru, zbog čega se useljenje nešto odužilo. Pomoglo se sa svih strana. Čitav Zadar, ali i Hrvatska, udružili su se da se Torićima kupi kuća i na taj način donekle prebrodi strašna tragedija koja ih je zadesila.

- Ovo je naša kuća žuta. To nam je mama kupila – kazao je tada mali Šimun koji je svojim tužnim očima svima slomio srce. Najstarija je bila Debora, koja je u to vrijeme imala 12, Ana 11, Edita 10, Šimun 9, Klara 8, Estera 6, Ivan 4 i Karmela 3 godine. Jedno drugome svi do uha. Sad su svi četiri godine stariji. Neke je, kaže Mateo, „uhvatio pubertet” pa ponovno fotografiranje nije dolazilo u obzir, uza sva očeva nagovaranja. Nema veze, bitno da su oni svi na okupu i sretni i zadovoljni u njihovoj velikoj žutoj kući.

Kolektivna ljubav naroda

- Hvala puno Slobodnoj Dalmaciji, bez vas zbilja tada ne bismo uspjeli. Kasnije su se u akciju uključili drugi mediji i čitava javnost, nemam riječi zahvalnosti narodu za svaku pojedinačnu donaciju. U najtežem trenutku pronašli smo izlaz zahvaljujući svim dobrim ljudima. Nikad to nismo zaboravili - kaže nam Mateo Torić, s kojim razgovaramo o prvim godinama u njihovoj novoj kući.

- Kroz ove tri, četiri godine puno toga se događalo. Bilo je i nešto radova u kući, nadogradnji i zahvata kako bismo spojili gornji i donji kat i prilagodili uvjete stanovanja za djecu. Tu smo svi, govorit ću malo emotivno o svemu tome, jer svega je tu bilo, i tuge i svih tih događaja koji su svemu tome prethodili oko Dijane.

Tehnički kazano, sad tu imamo više prostora, ali ova kuća je nama značila puno, puno više od toga. Prije svega, značila je da nismo sami, da su ljudi, čitav narod, vi mediji, da su svi stali iza nas i pomogli nam u onim teškim trenucima da se dignemo i krenemo dalje. Osjetili smo tu veliku ljubav i to nam je značilo jako puno. Vidim i preko djece to zadovoljstvo u njihovim očima, kako su zahvalni zbog toga – kaže nam Mateo.

U novoj kući svako dijete ima svoj krevet, svoj stol za učenje, ima svoj komod i baš im je lijepo. Ne samo što su dobili stambeni prostor, već i sama ta akcija, ta kolektivna ljubav naroda, ključ je svega - naglašava Mateo.

- I dandanas, gdje god idemo, uvijek se ljudi ponude, treba li nešto pomoći, osjeća se ta briga, ne samo, ono, u smislu financija, nego treba li što pomoći, učiniti. Imamo taj osjećaj da nismo sami i to daje sigurnost i meni i djeci. Stalno nailazimo na tu ljubav i neizmjerno smo zahvalni svi skupa i narodu i svim ljudima dobre volje i vama novinarima. Ovo je zbilja bilo pravo čudo - ističe Torić.

Pitamo ga kako im izgleda svakodnevni život...

- Sada je raspon godina djece od šest do petnaest godina. Znao sam se probuditi ujutro i pomisliti – hoću li moći pregurati ovaj dan? I onda bi se do kraja dana sve posložilo i funkcioniralo baš kako treba. Organizacija je ključna. Pomaže nam i moja mama koja živi s ocem na Vrgadi, ali dođe svako drugi tjedan ili kada zatreba pomoć, ako se netko razboli i sl. Jedna žena iz crkvenog kruga također nam povremeno pomaže kad nema mame, tako da je to velika pomoć i velika milost koju imamo.

Stariji uče s mlađima

Ja radim u školi u Polači kao nastavnik i nakon toga letam po doktorima s njima ili po aktivnostima koje imaju, učim s njima i obavljam sve što treba. Ove starije kćeri sada su postale samostalnije kod učenja, tako da meni postaje lakše, ali prije toga, zadnjih par godina, bilo je baš opterećenje da moraš stizati svugdje. Kada moram negdje otići, to mi je najteže bilo kako će oni sami kući, tako da onda uvijek netko dođe, ili druga baka, uvijek se netko nađe od rodbine i uskoči – kaže nam Mateo.

Njihov svakodnevni život vrlo je učinkovit. Svatko od djece ima svoj zadatak, tako su se nekako organizirali. Svatko mora spremiti svoju sobu. Mateo kuha ručak, a djeca su se sama organizirala tko će oprati, tko će spremati, tko će čistiti dnevni boravak. Svatko ima svoj zadatak i kad ga obave, stignu sve ostalo.

- Je li stariji čuvaju mlađe kako je to znalo biti prije u višečlanim obiteljima?

- Ne samo da čuvaju mlađe, nego u zadnje vrijeme i uče s mlađima. Meni je bio problem kad sam morao simultano učiti sa svima njima malima istovremeno. Ovaj čita lektiru, ovaj traži matematiku, treba domaći rad napisati...

Sad ove starije polako preuzimaju i to bez prigovora, žele pomoći oko matematike i svega ostaloga s manjima. Kuća nakon jela bude uredna jer uvijek netko od njih ima svoj zadatak pospremiti. Sami imaju to u sebi, ako nam netko dođe, da sve bude uredno, da sve bude spremno – kaže Mateo.

Sva djeca idu u Osnovnu katoličku školu na Novom Bokanjcu koja se nalazi ispred kuće, što je olakšavajuća okolnost. Ono što je za Torića najljepše je da je izbor kuće bio baš pun pogodak. Kuća je na Bokanjcu, gdje je nekad živjela Mateova obitelj, tako da im sve odgovara, sve aktivnosti su blizu, crkvena župa također, sve je na ruku.

- Djeca su sretna i zadovoljna, mada je i dandanas vidljiv prerani gubitak majke. Mene fascinira kod njih jer su baš heroji, kako oni to sve nose kroz život, kako se drže. Oni imaju percepciju da je mama na nebu, vjera tu igra veliku ulogu i tako im je lakše sve shvatiti. Odemo na groblje i pričamo o majci.

Pogodi me kad manje dijete, najmlađa Karmela, kad joj je nešto poluteško, zove baku u pomoć, a kad je nešto malo teže, onda zove mamu. A ona ustvari ne zna mamu, nije je ni upoznala jer je s njom bila manje od godinu dana. Onda s njom pričamo, zagrlimo je dok se ne smiri.

Trampulini i igračke

Estera mi je nedavno kazala: Tata, ja odavno nisam rekla - mama. Mene to emotivno pogodi, ali oni su baš jaki. Prvih par godina nije bilo lako, ali s vremenom smo došli u stabilnost i život ide dalje. Oni su kao djeca baš djeca. Igraju se, vesele se kao djeca, ali zna ih nekada sjećanje vratiti na mamu.

Ono što je lijepo za ovu kuću je što ima prostor u koji dođu i druga djeca, dođu se igrati kod nas, tako da imaju dosta prijatelja. Prije ih u 60-ak kvadrata nisu imali ni gdje dovesti, a sad im je baš lijepo, svi se zajedno igraju i druže. Oko kuće smo postavili trampuline, igračke, kućice, pa oni sve to koriste – ističe Mateo.

Karmela sada ima 6 godina, Ivan ima 7, Estera ima 10, Klara ima 11, Šimun 12, Judita ima 13, Ana 14 i Debora 15 godina. Mateo za svaki dan skuha ručak, a starija djeca kad dođu prije njega iz škole skuhaju prilog, paštu, krumpir ili slično, dovoljno već znaju da to mogu obaviti. Imaju i izvanškolske aktivnosti za koje Mateo želi da ih ne izgube bez obzira na sve okolnosti. Judita trenira gimnastiku, njih troje nogomet, Debora je bila na odbojci... U razvoženju na aktivnosti Mateu pomažu tete, sve se stigne.

- U školi su uspješni, dobre su im ocjene. Nastojim da uhvate te radne navike, da obaveze prema školi i učenje budu njihov prioritet jer ja i radim u školi, pa stavljam naglasak na to. Prvo to, pa onda idemo dalje. Već neki od njih postaju samostalni u učenju, imaju tu savjest i odgovornost da moraju svoje napraviti. Drago mi je da smo to postigli.

Kad su djeca doma na praznicima, kombiniramo jer su nam baka i dida na otoku Vrgadi, pa znamo otići i kod njih. Baka im je jako važna zbog prisutnosti te ženske ruke, ta im je nježnost jako bitna.

- Stanete li svi u jedan automobil? - pitamo Matea.

- Stanemo jer imam kombi s devet mjesta, tako da se svi ukrcamo. Što se tiče odjeće, djeca međusobno razmjenjuju odjevne predmete koje prerastu tako da se dobro snalazimo, a nešto i dobijemo, mada ne tražimo ništa jer ne oskudijevamo. Prioritet nam je hrana, a ono što ostane, to je za te neke druge stvari.

Oslonac na male ljude

- Što je s korištenjem mobitela, to je muka svih roditelja?

- Ja sam njima kupio jednu kutiju iz "Bauhausa". Do dva, eventualno tri, najdalje četiri sata popodne, mobiteli se koriste da bi vidjeli bitne poruke iz škole, aktivnosti i slično, a onda se od poslijepodneva odlažu u kutiju i više se ne koriste do sutradan. Oni su se već sami naviknuli na to i ne prigovaraju - otkriva Mateo „recept” za mnoge obitelji kojima je to nepremostiv problem.

Dan po dan, život teče u obitelji Torić. Mateo je znatno opušteniji i zadovoljniji nego prije par godina. Imao je tada, kaže, jedan krivi dojam da će sve morati sam. Onda kad je vidio koliko se može osloniti na djecu – male ljude – kako međusobno pomažu jedni drugima u svakodnevnim obavezama, dobio je motivaciju da nastavi dalje. Svaki je dan postao zanimljiv.

- Vridilo je sve skupa. Svake kune, odnosno eura. Za mene, ali prvenstveno za njih. Vidimo smisao u svemu. Naravno da su pogođeni gubitkom majke, ali nisu izgubili ono vitalno dječje u sebi. To mi je najbitnije, da mogu normalno odrastati. I da mogu imati veliku zahvalnost prema narodu i domovini koja nam je omogućila sve ovo.

Djeca imaju veliku zahvalnost prema akciji koja je provedena, osjećam to kod njih da su svjesni da smo dobili novi i veći dom zahvaljujući dobroti ljudi. Kad razgovaramo o srednjoj školi koja uskoro kreće za najstarije, vidimo to kao način zahvalnosti prema domovini jer se u tim srednjim školama stječe znanje za profesije koje će trebati društvu. Tako oni gledaju na svoj budući posao, kao poziv da nečemu doprinesu društvu koje je bilo uz nas kad nam je najviše trebalo.

Ne gledamo na to samo kao na isključivo neki biznis i novac, već kako svojim znanjem i radom pridonijeti dobrome u zajednici u kojoj živimo. Kao jedan čin zahvalnosti za sve što je bilo i akciju koja nam je donijela dom. Zbilja je vridilo – zaključuje Mateo Torić.