Adria umire s 200 milijuna kuna duga: tvornica u stečaj, 150 radnika na zavod, a političari ni trepnuli nisu

Ekonomski gledano, stvar s “Adrijom” ne stoji dobro.

Stečajni upravitelj Dragan Bijelić, koji je stigao iz Šibenika, utvrdio je za početak više od 200 milijuna kuna dugovanja, od čega najviše bankama – bivšoj Hypo banki i HPB-u.

Tek će se na jesen točno utvrditi koliko je i kome sve “Adria” dužna.

Prodaja Eve

Mediji koji su prenijeli vijest dodali su notu dramatičnosti: “Adria” odlazi u povijest! I to će najvjerojatnije biti istina. Zadar više nema tvornicu za preradu i konzerviranje ribe po kojoj je u posljednjih 50 godina bio poznat; danas bismo rekli da mu je “Adria” bila – uz neke druge proizvodne i prerađivačke tvrtke isplanirane i stasale u vrijeme ranog jugoslavenskog socijalizma i samoupravljanja – brendirani znak prepoznavanja.

A morž s najboljeg, prima proizvoda, konzerve sa sardinama ili tunom u ulju pod nazivom Eva, za neupućenog je vjerojatno bio jednako važan, ako ne i važniji, od zadarskih svetaca zaštitnika.

Čeh, Slovak, Bugar ili Srbin koji je otvarajući konzervu tražio miris i okus dalekog Jadrana, vjerojatno je percipirao morža kao zadarsku domaću životinju.
A baš su morž i brend Eva sardine prvi prodani, i to kome – jednoj od najvećih hrvatskih tvrtki “Podravki”. Iako se to onda tako nije činilo, danas se već može kazati da je to bio početak kraja nekadašnje velike i moćne “Adrije”. Danas, doduše, “Podravka” može puniti konzerve ribom i zvati ga Eva gdje god hoće – Koprivničane se sudbina majke tvornice ionako više ne tiče.

Dobro, ne treba za Evom žaliti, bilo pa prošlo. Možda ne treba ni licemjerno cviliti nad sudbinama 150 zaposlenih radnika i radnica tvornice koji su, dok su tvornicom defilirali raznorazni hohštapleri koji su svoju poslovnu (ne)ozbiljnost dokazivali tek velikim crnim autima, stalno i vrijedno ručno punili kutijice ribicama za neku bijedu od plaće.

I onda završili na Zavodu za zapošljavanje, što znači u onom vakuumiziranom prostoru u kojem te više nigdje i nitko neće.

Oni su samo jedne u nizu žrtava koje je za sobom ostavio i ostavlja gospodarski sustav koji će u povijesti ekonomije dobiti zasluženo posebno mjesto i ime – hrvatski poratni kapitalizam, truo od početka.

Ono što treba brinuti jest odnos sredine, okruženja, Grada, Županije, Vlade, nazovite ovo naše formalno zajedništvo kako hoćete, prema tom bisernom i autentičnom dijelu zadarskoga gospodarstva. Naime, s jedne strane ribari na plivaricama love srdela, inćuna i drugih plavica više nego ikad, a s druge strane dio smo Europe i njezina slobodnog tržišta. Štoviše, Europa dolazi baš ovdje, k nama, a njezina čeljad stalno traga za nečim što to neko turističko mjestašce u koje su došli čini drugačijim od drugih.

A mi baš tu padamo: o gastronomskom smeću koje se i ovih dana žvače po zadarskim kaletama i nazovi konobama i restoranima više i ne treba trošiti riječi, ali nitko se normalan ne može pomiriti s činjenicom da nam morsko bogatstvo nije apsolutni adut i prednost pred svim ostalim konkurentskim turističkim sredinama. I što je još nevjerojatnije: dok nam tvornice za preradu ribe, a “Adria” je uvijek bila perjanica u tom biznisu, propadaju, osnovnu sirovinu, plavu ribu, izvozimo na vagone.

Kaljska zadruga “Omega 3” izvozi 80 posto ulova u smrznutom stanju da bi drugi punili konzerve našim srdelama, i to, recimo, baš Španjolci, te Portugalci.

Bahati klipani

Postoji mogućnost da netko spasi “Adriju” tako da je kupi zajedno s dugovima i nastavi proizvodnju. Ali to je već stvar gatanja s dlana. Više od toga bi bilo da se Grad, kojemu je “Adria” desetljećima bila ključna sastavnica, prema (i) ovom slučaju ne ponaša notorno benevolentno.

Ne može se? Nema načina? Privatno je privatno? Ma je li? Sve se može kad se hoće, pod uvjetom da se razjure bahati klipani i lopovi!