Povratnik iz Švedske s obitelji već godinama živi u strahu: Bojimo se da će nas susjed ubiti!; Susjed odgovara: Kad sam u pravu, ne bojim se ni policije, ni suda ni Boga!

– Gospodine novinaru, molim vas pomozite! Kažite mi što da radim, kome da se obratim?! Ja i moja obitelj već godinama živimo u strahu. Bojimo se da će nas susjed ubiti! – jada nam se Grgur Madunić, 67-godišnji povratnik iz Švedske.

Madunić je 2002. na punti Bibinja kupio zemljište od 1700 kvadrata s namjerom da tu, na adresi Težački put 101, podigne kuću.

Ali od tada do danas, gotovo 17 godina, Grgur sa svojom suprugom tek povremeno živi u maloj kamp-kućici jer su mu planovi o izgradnji kuće potisnuti u drugi plan. Već godinama su, kaže, on i supruga izloženi napadima i prijetnjama susjeda i takozvanih "nepoznatih počinitelja", a policija im u tome ne pomaže.

Štoviše, sredinom listopada dogodio se zadnji napad – susjed ga je, tvrdi, nekoliko puta izudarao debelom drvenom gredom! – a policija je to registrirala kao obostrani prekršaj iz domene narušavanja javnog reda i mira.

– On je mene htio ubiti! Zar to nije pokušaj ubojstva?! Kakvo remećenje javnog reda i mira?! – neutješan je Madunić.

O Grgurovim mukama u Bibinjama Slobodna Dalmacija je pisala u dva navrata, prvi put u studenome 2016. kad se sukobio s djelatnicima Općine koja mu je, kako kaže, uzurpirala 226 kvadrata parcele za potrebe javnog puta, i kada je susjed Vlado Fuzul (na slici ispod) trčao za njim sa sjekirom! Samo dan nakon objave naše priče, Grguru je nepoznat netko posjekao masline i voćke u dvorištu kao jasnu poruka da u Bibinjama nije dobrodošao.

Relativno mirno je bilo sve do 13. listopada prošle godine kada ga je 76-godišnji susjed Vlado Fuzul ponovno napao. Ovaj put drvenom gredom dugom dva metra i promjera deset puta deset centimetara.

– Bilo je popodne, oko 16 sati. Ja sam u dvorištu nešto krampom radio oko ulaza na parcelu kada se pojavio Vlado Fuzul s drvenom gredom u rukama. Kako sam bio u jarku dubokom 60 centimetara, u čizmama, nisam mogao odmah izići, a on je gredom zamahnuo prema meni. Instinktivno sam podigao kramp iznad glave da se zaštitim, a on je jedno šest-sedam puta gredom udario po njemu, svom snagom. Da se nisam tako zaštitio danas ne biste sa mnom razgovarali. Toliko je snažno udarao da je na koncu, izmoren, pao na mene. Ja sam se izmakao, ostavio kramp, iskočio iz jarka i pobjegao. A on je uzeo moj kramp i gredu i uputio se prema kući – govori nam uznemireni Grgur strahujući da bi se takvo nešto opet moglo dogoditi jer policija, po njegovu mišljenju, nije reagirala na primjereni način.

– Prije nego što sam nazvao policiju, snimio sam Fuzula kako ide k svojoj kući s drvenom gredom i mojim krampom u rukama. Policija je uzela moju izjavu i cijelu stvar nazvala narušavanjem javnog reda i mira. Ne znam što su napravili, niti kako će to završiti, ali moja obitelj je i dalje u životnom strahu – govori Grgur, dodajući kako je prošlog tjedna došao jedan policijski službenik i tražio da mu preda lovačko oružje koje ima kao registrirani lovac.

Oružje je predao, iako mu nitko nije objasnio zašto mu se oružje oduzima.

– Ja sam žrtva napada, mene napada Vlado Fuzul, a meni oduzimaju legalno oružje. A Vlado se i dalje ispred moje kuće šeće sa sjekirom u rukama. Evo, pogledajte, sve sam snimio... – kazuje Grgur pokazujući nam snimku na svom pametnom telefonu.

Zadnji incident sa sjekirom dogodio se u studenom 2016., i o njemu je "Slobodna" pisala. Madunić je tada prijavio Fuzula, ali je policija na terenu utvrdila da Fuzul tog dana nije imao sjekiru kod sebe. No kad smo mi nazvali Fuzula on nam je priznao da je sjekiru imao kod sebe.

"Jesam, imao sam sjekiru, ali mu nisam prijetio. Uvijek nosim sjekiru kad nešto radim, a ja tu kod bratove kuće održavam okoliš. Nekada sam to radio i za Madunića, ali on se ponašao kao oni što su došli preko brda, koje smo prošlog rata otjerali...", kazao je tada Vlado Fuzul.

Dodatno nepovjerenje u djelatnike druge policijske postaje, Madunić ima i zbog toga što neki članovi Fuzulove obitelji rade u zadarskoj policiji.

– Od siječnja 2011. do studenoga 2016. trinaest sam puta prijavljivao policiji raznorazne incidente, ovaj zadnji je četrnaesti. Od toga sam pet puta prijavio Vladu Fuzula i jednom jednu ženu iz njegove obitelji zbog uznemiravanja i krađe. Pet-šest puta sam prijavljivao razna oštećenja od strane nepoznatih počinitelja, kamenjem su gađali moju kamp-kućicu, razbijali prozore, kidali tendu, sjekli su mi masline i voćke. Jednom je Fuzul kamenjem gađao i mene. Policija je navodno sve te prijave obradila i uputila državnom odvjetništvu, ali ja nisam zbog njih pozvan na sud kao oštećena strana, niti mi je poznato da je Vlado Fuzul za išta odgovarao. Rekli su mi i da osoba iz obitelji Fuzul koja radi u policiji nema nikakva utjecaja na postupanje policijskih službenika. Možda je sve to tako, možda je sve to istina, ali gospodine novinaru, mi i dalje živimo u strahu – zapomaže Grgur Madunić.

U Bibinjama sa suprugom živi od travnja, vratili su se za stalno, ali sada, nakon novih napada, ozbiljno razmišlja da sve prodaju i vrate se u Švedsku.

– Pravna država? Policija? Odvjetništvo? Sudovi? Dragi prijatelju, ovo je ovdje divlji zapad! Imamo lijepu zemlju, ali u njoj vrijedi samo pravo jačega. Mi, obični ljudi, nas nitko ne štiti... – zaključuje razočarano naš sugovornik.