Ostvaruju sjajne rezultate, ali ne mogu primati nove polaznike zbog neadekvatnih uvjeta

Hrvatski „trademark“ su loši uvjeti i vrhunski rezultati. Očvrsnuo je taj mentalitet do krajnjih granica, a primjera je more sinje. Posljednji, ali ne i jedini, dolazi iz SPK Paklenica. Klub je osnovan 2018. kao zasebna udruga, no penjači su organizirani još od 1996. kao sekcija sportskog penjanja u okviru Penjačkog društva Paklenica, a zadarsko penjanje seže još i iz ranijih godina. Kako su godine tekle sportsko penjanje se razvilo samostalno te je postalo olimpijski sport, baš kada je i osnovan ovaj klub. Osim rekreativaca, SPK Paklenica trenutačno broji oko 50 djece, a najmlađi su još predškolci. I upravo tu leži posljednji uspjeh – mlađa cicibanka Noemi Knez, koja ima svega osam godina, postala je prvakinja Hrvatske u disciplini boulder, dok je, godinu dana stariji, Pavel Čorić bio treći u svojoj kategoriji. Veliki uspjeh koji, osim samog talenta i rada, potpisuju treneri: Vid Morović, Maja Perinović te Barbara Šegota. Ponosan na sve njih i čitav klub je i predsjednik kluba – Hrvoje Grancarić, ali je s druge strane zabrinut jer treniraju u neadekvatnim uvjetima. Smješteni su u jednu prostoriju bivše kasarne, gdje je sada Privatna škola, male kvadrature, niskog stropa i bez svlačionica...

-    To je zapravo prvi naslov državnog prvaka za klub. U ovakvim uvjetima producirati državnog prvaka, i to u najmlađem uzrastu, to je stvarno čudo. Jer ovakva dvorana kakva je naša – takve ozbiljne dvorane imaju kao sobu za zagrijavanje, ove kvadrature i ovog standarda. Tako da to isto nešto govori i o radu trenera i o, rekao bih, genetskom poolu naše djece koja su jednostavno talentirana. U penjanju postoje tri discipline. Lead ili težinsko, to je ono što se penje na konop, a sve su natjecateljske discipline na umjetnim stijenama. Druga disciplina je boulder, to je ovo što mi tu imamo u dvorani – penjanje do neke visine od, recimo, četiri metra, a ispod su strunjače, tako da se penje bez ikakvog osiguranja. I treća disciplina je speed, odnosno brzinsko penjanje.

Pavel Čorić I Noemi Knez

Spk Paklenica/Slobodna Dalmacija

Ogroman je to rezultat, no nažalost nije sve bajno. Upravo tu dolazimo do biti priče jer su uvjeti, nažalost, daleko od idealnih.

-    Prostor je, kao prvo, problematičan jer ga dijelimo sa školom. Dijelimo njihov isti ulaz, prolazimo kroz cijelu školu da bismo došli do naše dvorane. Problem je i što nemamo vlastiti sanitarni čvor i svlačionice. Imamo nešto improvizirano s jednim zastorom, ali to nije idealno. Sam unutarnji prostor je najproblematičniji – mala je kvadratura, ukupno oko 90 kvadrata tlocrtno, što je vrlo malo. Moderna dvorana za potrebe Zadra trebala bi biti barem 400–500 kvadrata tlocrtno, a optimum bi bio 600–800 kvadrata za pravi razvoj i organizaciju natjecanja. Drugi problem je visina. Za stijene mora biti visina 4,5 metra, a od vrha stijena plafon treba biti još barem jedan metar iznad, dakle ukupno 5,5 metara. Ovdje imamo plafon od oko 3,5 metra. Uglavnom, to su problemi u kojima radimo i snalazimo se, ali dugoročno je neodrživo i limitira razvoj, a sve naše grupe su popunjene.

Koliko trenutačno imate djece u klubu?

-    Imamo pedesetak djece koje smo uspjeli nekako ugurati u te naše termine, zato što je stvar u tome da kad treniraju djeca, dvorana je zauzeta za sve druge. Ne može se u isto vrijeme raditi niti s više grupa, niti s odraslima i djecom ili nešto tako. Tako da su za odrasle, rekreativce, rezervirani termini navečer. Otvoreni smo od ponedjeljka do četvrtka, od sedam i pol navečer, kad završe djeca, do deset. Može doći bilo tko – i tko nikad nije penjao i tko je super penjač. I onda se trenira tih dva, dva i pol sata. Imamo i ugovor s Akademskom sportskom zajednicom Sveučilišta u Zadru, gdje oni nama financiraju treninge, a za studente zadarskog sveučilišta penjanje je besplatno. Općenito, za penjanjem vlada vrlo velik interes među studentskom populacijom, posebno među erasmusovcima – tako da se u našoj dvorani uredno priča i na engleskom jeziku. 

Jeste li primijetili da se djeca ispisuju ili ne upisuju upravo iz razloga uvjeta – mali prostor, gužva, termini...

-    Nažalost, da. Možda to ne kažu iskreno, ali prostor je neadekvatan. Vidim u drugim gradovima, gdje postoji prava infrastruktura, da se penjanje omasovljuje. Broj penjača sve više raste. Neće to rasti beskonačno, ali još uvijek je faza rasta u Hrvatskoj zamjetna. Međutim, taj rast mora pratiti infrastruktura. U modernim, komercijalnim dvoranama već imaš smjerove po bojama, dođeš i penješ se. Moderne dvorane nisu samo penjanje – dosta su društvene i idu prema nekom "lifestyleu". Svaka moderna dvorana u strukturi prihoda ima jedan od glavnih segmenata – kafić, bar, restoran. Nudi se "lounge" područje, pive, burgeri, partyji, druženja, natjecanja. To je vrlo bitan socijalni aspekt dvorane. Ovdje je to jednostavno nemoguće realizirati, prvo jer smo u školi, a drugo jer nemamo prostora. Ovaj sport se rapidno razvija, a mi smo limitirani prostorom. Ne oglašavamo se previše za upise jer su nam većinom grupe popunjene. Ako se netko ispiše, imamo rezervne liste, pa netko može uskočiti. 

Kakva je situacija što se tiče rekreativaca?

-    Imamo petnaestak odraslih. S njima je uvijek malo drukčije, možda i fluktuiraju, jer kako svi imamo neke životne obveze, stresove i tako, i manje vremena nego što je slučaj s djecom. Tako da vidjet ćemo. Za sada je super "feedback".

Postoje li neka natjecanja koja vi organizirate? Jasno, ako uopće imate adekvatne uvjete za to.

-    U ovim uvjetima ne može se nikako organizirati službeno natjecanje. Mi imamo revijalno natjecanje jednom godišnje – Sveti Krševan Boulder Open. To se taman događa oko Dana grada Zadra, blagdan sv. Krševana, i to je vrlo poznato i popularno natjecanje. Imali smo ovdje maksimalno 120 natjecatelja, to bude teški kaos, ali uspijemo kroz grupe. Izmjenjuju se grupe, jedan sat je svaka grupa po 20 ljudi i nekako uspijemo to ovdje. Drugo natjecanje nam je baš malo specifično i drugačije od drugih. Na stijenama Punte Bajlo iznad mora – znači, penješ po stijenama iznad mora i kad više ne možeš, padneš u more i sigurno je. Uvijek napravimo i nekakav after party, bude hrane, bude puno muzike, bendovi. To bude cjelodnevni event s popratnim programom i to daje neki poseban štih, malo nas razlikuje od klasičnih službenih natjecanja gdje imate suce, striktna pravila i ostalo.

SPK Paklenica

Spk Paklenica/Slobodna Dalmacija

Od čega klub živi, kako se financirate?

-    Mi smo potpuno samoodrživi, naravno, kao neprofitna organizacija, klub. Financiramo se od svojih članarina, ali kao korisnici sportskih udruga na Višnjiku imamo pomoć od Grada Zadra, koji cesijom plaća prostore. Dakle, naš prostor se plaća cesijom, a to se aplicira kroz natječaj Sportske zajednice Grada Zadra. Osim toga, često surađujemo s turističkim zajednicama, posebno za vanjska penjališta, što je posebna tema. Imamo sponzore za ova natjecanja i možemo reći da nas dobro poprate. Nisu to neki ogromni iznosi, ali dovoljno da ti "eventi" budu na visokoj razini i da budu na nuli ili u nekom plusu. Ali zapravo su članarine, dnevni, mjesečni i godišnji ulazi na boulder i članarine naši prihodi. Godišnja članarina je stotinjak eura, a dnevni ulaz 7 eura. Imamo ponekad i povremene natječaje koje pratimo pa dobijemo jednokratna sredstva. Kroz te natječaje pokušavamo namaknuti što više sredstava za neke posebne potrebe, jer, recimo, ovi naši rekviziti – ova jedna mala piramidica stoji oko sto eura. Sad takvih deset... A ovi veći, kvalitetniji, recimo, isto tako 300 eura. I sad, za napuniti tu dvoranu, dosta je skupo sve to.

Je li bilo nekakvih privatnih „izleta“ u kojima ste samostalno tražili prostore?

-    Da, bilo je kroz godine puno sastanaka, ali uvijek bi zapelo. Gledali smo prostore kod medicinske škole, kod policije i suda, prezentirali gradu projekt, idejni plan izgradnje nove dvorane. Problem je uvijek u odluci s njihove strane i podršci takvom projektu. Razumijemo, nije jednostavno – to su veliki troškovi. Kad smo stavili troškovnik, govorili smo o 300 do 500 tisuća eura. To nije novac koji se može stvoriti tek tako. Mi kao penjački klub ne možemo to sami financirati – isto kao što plivački klub ili atletski klub ne mogu sami izgraditi bazen ili atletsku stazu. Nemoguće je. Trenutačno imamo ugovor sa ŠC Višnjikom koji upravlja cijelim ovim prostorom i imamo ugovor na pet godina te će se automatski obnoviti nakon isteka.

Gledajući iz vaše perspektive, koje je trenutačno najbolje, ali i najrealnije rješenje za klub? 

-    Pa realno rješenje bilo bi da se nađe neki postojeći prostor ili jedna od dvorana koja se planira u izgradnju, kvadrature oko 600 kvadrata. Takvi prostori postoje ili će postojati. Trenutačno smo u inicijalnim pregovorima oko nekih prostora, ali ne mogu još izlaziti s konkretnim informacijama. Imamo kontakte s Gradom Zadrom, ali faza je osjetljiva. Mogli bismo imati neke naznake, ali ništa konkretno – nijedan ugovor nije potpisan, nijedna stvar pokrenuta. Nama treba kvadratura i visina – idealno 5,5 metara visine i od 500 do 600 kvadrata, više je još bolje. Za boulder. Druga disciplina, lead ili stijena, zahtijeva visinu od 16 metara, što je još teže pronaći. Hoće li Grad u budućnosti graditi takvu zgradu, ne znamo. Mi ćemo i dalje gurati i „kucati na vrata“, tvrdoglavo i argumentirano. Sad imamo iza sebe i rezultate. Imamo održiv financijski model, dakle nismo nikome na teretu, sve smo sami postigli. I dalje ćemo pokušavati s Gradom naći neku opciju. S njihove strane postoji dobra volja. Svjesni su situacije i žele pomoći, žele pronaći rješenje. Sve to ide sporo, a nama bi trebalo još „jučer“, zaključio je Grancarić.