Zvoni telefon u redakciji.
– Dobro jutro, opet ja.
O, kako je? Nismo se čuli od onih stupića na Poljani pape Aleksandra III. Je l‘ vam vruće?
– Vruće je, vruće, ali mi to toliko ne smeta.
A što vam sad smeta.
– Nered i nebriga, najviše na Poluotoku.
Nešto se dogodilo?
– Sinoć sam bio na predstavi Zadarskog kazališnog ljeta, znate gdje se održavaju?
Mislim da je većina u lapidariju Narodnog muzeja.
– Kad ste zadnji put bili tamo?
Ima neko vrijeme.
– Onda sigurno niste vidjeli kako izgleda taj ulaz, na što to sliči.
Na što konkretno mislite?
– Evo, poslao sam vam slike, pa pogledajte.
Što je ovo?! Izgleda kao ulaz u staru tvornicu glinice u Obrovcu!
– I gore! I gore! Ljudi moji pa to je centar Zadra!
Istina, ovakav ulaz, ovaj okolni prostor... stvarno izgleda jadno.
– Je li teško to malo počistiti, travu zaliti, malo opiturati?! Tu se održavaju predstave Zadarskog kazališnog ljeta, dolazi publika, ljudi to vide, komentiraju... Pogledajte Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, druge gradove kako oni ta mjesta urede i ukrase. A mi: stari papir u nekom izlogu, ruzinava vrata, spaljena trava, išarana ploča, haustor u mraku... Sramota. Sramota!
Nemojte se nervirati. Ima tko treba o tome voditi brigu.
– Zato se i živciram, što oni koji trebaju to ne rade. Nije ih briga.
Možda, a možda to jednostavno ne vide. Nisu naučili na bolje. Ionako se puno toga ovdje radi samo forme radi.
– I meni se tako čini. Sve se radi da se odradi. A sve je ajme.
Nemojte tako, bit će bolje.
– Oće, oće... Na svetog nikad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....