Tih, nenametljiv i skroman, ali glumački iznimno snažan – tako mnogi opisuju zadarskog glumca Dragana Veselića, koji već desetljećima gradi karijeru daleko od glamura, ali blizu publike koja njegove uloge pamti. Dugogodišnji član Kazališta lutaka Zadar osvojio je gledatelje i na malim ekranima, osobito ulogom Ivice Vukasa u seriji Divlje pčele. Upravo taj suzdržani, emotivni lik mnogi doživljavaju kao moralnu okosnicu priče.
Veselić priznaje da mu takav pristup glumi dolazi gotovo prirodno jer je i privatno osoba koja više sluša nego govori.
“Inače sam i privatno tih, nisam čovjek od velikih riječi. Više volim slušati nego govoriti”, kaže glumac, dodajući da emocije u njemu često sazrijevaju tiho, a onda naglo izbiju.
Zato mu ni emotivne scene ne predstavljaju problem.
“Tako da mi je lako zaplakati, ne trebaju mi nikakva pomagala na setu, mogu vrlo lagano pustiti suzu”, priznaje uz smijeh.
Lik Ivice Vukasa publika vidi kao suprotnost njegovu bratu Anti - dok jedan bira moć, drugi bira savjest. No Veselić smatra da razlike između njih nisu tako jednostavne.
Prema njegovu tumačenju, oba lika nose sličan temperament, samo ga izražavaju na drugačiji način. Ivica reagira emotivno i instinktivno, dok Ante sve planira i kontrolira. Ipak, obojica su snažno vezani uz obitelj, iako njihovi odnosi nisu savršeni.
Jedna od scena koja mu se posebno urezala u pamćenje bila je emotivna scena na groblju s kolegicom Anom Marijom Veselčić. Atmosfera na setu tada je bila gotovo nestvarna, piše tportal.
“Muha se nije čula na tom setu!” prisjeća se. “Kad imate dva glumca ispred kamere, a četrdesetak ljudi iza, i nitko se ne pomakne ni ne zakašlje - osjetite da se događa nešto posebno.”
Veselić kaže da mu je u lik Ivice bilo relativno lako ući i zbog vlastitog podrijetla. Odrastao je u Zadru, a mentalitet zadarskog zaleđa, smatra, vrlo je sličan onome iz krajeva u kojima se odvija radnja serije.
“Iz Zadra sam, a zadarsko zaleđe ne bježi puno od sinjskog kraja. I govorno mi je dosta blisko, stvar je samo nijansi. Vrlo lako mi je bilo ući u taj lik, u govorno područje, jer sam u životu bio okružen ljudima iz toga kraja. To su ljudi koji su, za razliku od urbanih, vrlo iskreni i idu ‘u glavu‘, a ja jako volim takve ljude. Oni će odmah reći sviđa li im se netko ili ne, nisu umotani u bijele rukavice.”, kaže glumac. “U krajevima gdje su kamen, samoniklo bilje i poskoci ljudi su jednostavno čvršći i izravniji. Nema tu sivila - ili je crno ili bijelo.”
Iako publika hvali njegovu interpretaciju, Veselić priznaje da je prema sebi često vrlo kritičan.
“Rijetko kad sam zadovoljan onime što snimim”, kaže, dodajući da mu je ipak drago čuti kada gledatelji pozitivno reagiraju na njegov lik.
Osim televizijskih uloga, gotovo tri desetljeća posvetio je kazalištu lutaka, što je potpuno drugačiji glumački svijet. Tamo se lice glumca često ne vidi, pa je rad pred kamerom donio i novu vrstu prepoznatljivosti.
“Ljudi mi sada znaju reći: ‘Nisam znao da si takav glumac!’”, kaže Veselić, uz napomenu da je on sam odavno svjestan svojih mogućnosti.
Unatoč uspješnoj karijeri, glumac ističe da mu je najvažniji mir u privatnom životu. Sa suprugom Čehinjom i dvoje djece stvorio je stabilan obiteljski život na koji je posebno ponosan.
“Rekao sam odavno da mi je žena eurojackpot. Naime moja žena je Čehinja, a oni su prije nego mi ušli u Europsku uniju i moja su djeca rođena u Češkoj. Nemam što na to dodati, svaka joj čast na svemu. Znate, kad netko s koferom dođe iz Češke živjeti s nekim glumcem u Zadru pa u tih 20 godina stvori sebi zanimanje i posloži život, nema druge nego joj skinuti kapu. A sve to samo zbog ljubavi! A ljubav je pokretač svega, bez daljnjega!”, naglašava.
Veselić priznaje da svjesno pokušava održati ravnotežu između posla i obitelji. Ne želi biti stalno na ekranima ako bi to značilo zanemariti privatni život.
Poseban ritual koji njegovu obitelj drži na okupu vrlo je jednostavan - zagrljaji, piše tportal.
“Mi se izuzetno puno grlimo, često i ničim izazvani. Zagrlimo se i to je kao neko resetiranje, svojevrsna molitva”, opisuje.
A kada želi predahnuti od snimanja, najviše ga opuštaju male svakodnevne stvari. Jedna od njih je odlazak na marendu u konobu, gdje voli slušati razgovore i priče ljudi.
“Konoba je prostor u kojem se možeš osloboditi i malo si olakšati dušu, a još nešto pojedeš i popiješ – pa gdje ćeš bolje”, zaključuje glumac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....