Kada je u sunčanu nedjelju 25. travnja 1976. oko 11 sati napokon za promet svečano otvoren Virski most, bilo je to više od dvije godine od početka radova na najvećem projektu koji je dotad vidio otok Vir. Gomila automobila i pješaka zakrčila je novoizgrađenog ljepotana – most lučnog izgleda dužine 378 metara, a s nasipima s obje strane čak 443 metara te s devet nosećih betonskih stupova. Virski most s gazom od četiri metra dubine i visinom koja je osiguravala plovidbu do 10 metara visine i 20 metara širine brodova i drugih plovila, bio je u tom trenutku jedan od najdužih takvih mostova u Hrvatskoj. Zagrebačka Hidroelektra bila je projektant i izvođač radova na gradnji Virskog mosta (podizvođač je bio splitski Pomgrad) u koji je ugrađeno oko 5.000 kubičnih metara betona i više od 400 tona željeza.
Na svečanosti otvorenja, odnosno puštanja mosta u promet s uspostavljenom autobusnom linijom zadarskog Autotransporta (danas Liburnija) Vir – Privlaka – Nin – Zadar, pored gotovo cijelog Vira, bilo je mnoštvo uglednika, predstavnika struke i vodećih ljudi sa svih političkih nivoa iz Zadra i Socijalističke Republike Hrvatske. Na mostu su, među ostalima, također bili službeni predstavnici Vira – predsjednik savjeta Mjesne zajednice Vir Joso Gržeta i lokalni sekretar SKH Eugen Đeno Radović, dok je vrpcu na središnjem dijelu Virskog mosta presjekao predsjednik Skupštine Zajednice općina Split Ante Sorić Golub. Predsjednik Skupštine općina Zadar Šime Patrk pozdravio je sve prisutne na narodnom zboru u Viru ukazujući na značaj projekta. „Vir je prestao biti otok“ – pisalo je u izvještaju u zadarskom Narodnom listu.
„Istina, poslije Drugog svjetskog rata Vir je dobio brodsku vezu sa Zadrom, ali sporu i neadekvatnu. Danas, međutim, udaljenost Vira od Zadra u prometnom pogledu mjeri se na minute. Iako je Vir od Zadra udaljen jedva 30 kilometara“, kazao je tada Patrk, „ta udaljenost, kada se do njega pješačilo, mjerila se na dane“.
Više tisuća Virana i gostiju otoka Vira slavilo je tog popodneva i proljetne večeri otvorenje mosta kojeg su s pravom nazvali „Most života“, odnosno činjenicu da je samo jedan projekt – ma koliko složen, skupocjen i grandiozan bio za lokalne i regionalne prilike – prekinuo višestoljetnu izolaciju otoka te Vir povezao sa cijelom svijetom.
„To je bilo nešto posebno i nedoživljeno. Nikad toliko ljudi nije bilo u Viru. Sjećam se da su nas djecu učitelji vodili organizirano na veliku svečanost otvorenja Virskog mosta. Kolona automobila stajala je od pola mosta s privlačke strane, pa sve do zavoja kod sadašnjih Plodina“, govori Viranin Fred Radović koji je 1976. imao 12 godina i pohađao je peti razred Područne škole u Viru. Za danas 62-godišnjeg Radovića i cijelu njegovu generaciju godina puštanja u promet Virskog mosta bila posljednja u kojoj su nastavu pohađali u otočnoj školi. Šesti razred Radović je pohađao u Osnovnoj školi Privlaka koja je otvorena dvije godine ranije, a ta je uspomena još uvijek živa.
„Nove i velike učionice, sportska dvorana s parketom gdje smo igrali košarku, odbojku, nogomet, rukomet… Bili smo u raju i za moju generaciju bila je to neopisiva sreća“, prisjeća se Radović. Na samom Virskom mostu autobus zadarskog Autotransporta bio je okićen cvijećem i državnim zastavama, a nakon svečanosti i rezanja vrpce na mostu, prošao je asfaltiranim putom do virske rive gdje se parkirao.
„Svi su bili na rivi. Neopisiva gužva je bila, a slavlje je trajalo dugo u noć. Nitko od uzbuđenja nije spavao. Tog je dana lijepo bilo biti Viranin. Bio je to događaj stoljeća“, prisjeća se Radović velikog narodnog zbora na kojemu su, pored Jose Gržete i Đena Radovića, s narodom slavili Krsto Olić i Ivan Bašić. Olić, Bašić i Gržeta bit će u kasnijem razvoju događaja ključne figure s otoka Vira koje su u dogovoru s predstavnicima Skupštine općine Zadar bojkotirali i provocirali ideju da se u Jugoslaviji izgrade četiri nuklearne elektrane od 1.000 MW. Jedna od njih trebala je biti upravo na otoku Viru, a Virski most u tom je kontekstu trebao osigurati lakši cestovni transport s kopna te dolazak goleme i skupocjene opreme. No to su događaji koji će tek uslijediti tijekom naredne dvije godine.
Tog 25. travnja 1976. s pravom je slavio cijeli Vir, a Virani su javno bili pohvaljeni jer su se gotovo svi odrekli prava na naknadu za zemljište preko kojeg je prošla cesta. Pohvaljeni su još za asfaltiranje i uređenje mjesta za što su tijekom 1975. izdvojili 1.000.000 dinara, odnosno približno 55.000 američkih dolara, ili oko 340.000 dolara koliko bi taj iznos kupovne moći vrijedio danas. Tog je prijepodneva, popodneva, večeri i noći u Viru bilo nekoliko tisuća ljudi, pa su se domaći i gostujući govornici svečano izmjenjivali na virskoj rivi, sve dok Patrk nije naglasio kako Vir praktički postaje predgrađe Zadra. Predsjednik Skupštine općine Zadar ukazao je na privredni značaj i potencijal novoizgrađenog mosta te javno istaknuo kontroverznu ideju oko ovog kolosalnog projekta – izgradnju druge nuklearne elektrane u Jugoslaviji. Kamen temeljac za prvu nuklearku položen je dvije godine ranije u Krškom na projektu na kojemu su radili američki Westinghouse Electric Corporation, Gilbert Associates Inc., Gradis, Hidroelektra, Hidromontaža i Đuro Đaković.
„Stručnjaci su utvrdili da na otoku Viru postoje povoljni uvjeti za izgradnju nuklearne elektrane, druge u Jugoslaviji i prve u Hrvatskoj. U iduća dva mjeseca nadležni organi SR Hrvatske i elektroprivrede Hrvatske donijet će konačnu odluku o lokaciji druge jugoslavenske nuklearne elektrane i treba kazati da postoje dosta dobri izgledi da to bude upravo otok Vir“, bio je citiran u Patrk u dnevniku „Slobodna Dalmacija“. No do gradnje nuklearne elektrane nikad nije došlo, pa je Vir svoj privredni potencijal ostvario zahvaljujući turizmu koji je generirao razvoj cijelog otoka. Samo nekoliko dana nakon svečanosti otvaranja Virskog mosta za promet vozilima, Gržeta je najavio kako će autobusi Autotransporta iz Zadra uskoro prometovati šest puta dnevno za Zadar i natrag. U Narodnom listu ostalo je zabilježeno:
„Novoizgrađeni most i cesta udahnut će nove životne impulse. Jednom riječju, očekivane promjene kojih nije bilo gotovo stoljećima, izmijenit će lice ovog malog otočnog mjesta u nekoliko idućih godina“.
Tako je i bilo, barem kada je u pitanju bila prodaja zemljišta koja je buknula zbog mogućnosti jeftine kupovine parcela te gradnje obiteljskih kuća i vikendica na otoku, odnosno kao svojevrsni otpor prema mogućnosti gradnje nuklearke na otoku. Životni uvjeti lokalnog stanovništva na samom otoku općenito su se sporo mijenjali. Početak 1990-ih Vir je dočekao s 860 stanovnika i slabo razvijenim gospodarstvom, odnosno s nešto manjim brojem ljudi nego što ih je imao 1971. (959), ili približno više od 900 u trenutku otvaranja Virskog mosta. Do postojanja boljih životnih okolnosti i uvjeta života na otoku, njegovi stanovnici pričekat će još dva desetljeća. Gospodarski, komunalni, infrastrukturni i turistički razvoj Vira uslijedit će u 2000-ima, ali je Virski most, Most života ili most-ljepotan, kako je još nazvan u lokalnoj štampi, ostao do danas jedan od najvažnijih simbola otoka te njegova prva slika svim posjetiteljima, gostima, turistima i izletnicima. A Viraninu Silvestru Radoviću Virski most bio je radno mjesto.
Kako je logistički prevažna, skupocjena i impozantna građevina poput Virskog mosta fizički i zakonski trebala zaštitu, tako je skoro godinu dana nakon otvorenja kao čuvar Virskog mosta, sa službenom odorom i naoružanjem, počeo raditi Fredov otac – Silvestar. Radović stariji upravo se bio vratio iz Njemačke gdje je radio kao bravar i elektro zavarivač.
„Puno sam radio, iscrpljivali su nas stalnim radom“, kaže Silvestar. Povratak u Jugoslaviju, Hrvatsku i na otok Vir bio je sretna okolnost za bivšeg gastarbajtera koji se odmah prijavio za posao čuvara društvene imovine u poduzeću Sigurnost iz Splita koje je pokrivalo zadarsko područje.
„Tražili su poznavanje osobnog naoružanja te da je kandidat odslužio vojnu obavezu. Primili su me i počeo sam raditi, a kao čuvar Virskog mosta dočekao sam i mirovinu nakon gotovo 22 godine službe“, živo je sjećanje 90-godišnjeg Viranina koji se bez problema prisjetio i dana zaposlenja – 18. ožujka 1977. Posao čuvara podrazumijevao je rad u tri smjene, no kako je uvijek netko od čuvara bio na bolovanju ili na godišnjem odmoru, posao je znao imati duže smjene i uključivati više rada. Pored Radovića u čuvarskom objektu s desne strane Virskog mosta radili su, prisjeća se Silvestar, Vinko Dabičić, Marijan Zorić, Nediljko Buškulić i Denis Kapović.
„Nikad nije problema što se tiče sigurnosti mosta. Posao je znao biti težak i gadan zbog bure, juga, kiše ili velike vrućine. Imali smo pećicu, ali kućica je bila na udaru bure i bilo je jako hladno, a znalo je biti i smjena koje nisu imale kraja“, svjedoči virski umirovljenik o poslu koji na otoku više ne postoji. Iako je Virski most brojnim Viranima omogućio da budu konkurentniji za dobivanje poslova u Zadru, a bilo je na tisuće radnih mjesta u ribarstvu, pomorstvu, kemijskoj, metalnoj, tekstilnoj ili prehrambenoj industriji, otok se s dobivanjem Virskog mosta iznutra mijenjao sporo. Ali most je zapravo promijenio sve.
„Vir je poluotok, povezan lijepim betonskim mostom s kopnom, koje mu je za vrijeme zimskih bura i oluja bilo gotovo nedostupno. S oko 27 kilometara modernom asfaltnom prometnicom Virani su povezani i sa Zadrom. Most i cesta izmijenit će život ovdašnjih žitelja, a posebno generacija koje dolaze. Vir će postati i novo omiljeno izletište Zadrana i drugih gostiju, koje će trebati prihvatiti, ugostiti, da bi se zadovoljni vratili“, pisao je zadarski Narodni list uoči otvaranja Virskog mosta. Most kojim je otok Vir spojen s kopnom jedan je od svega šest mostova na hrvatskom Jadranu koji povezuju kopno i otoke (Krčki most, Osorski most, Paški most, Virski most, Tišnjanski most, Čiovski most). Njegovom izgradnjom zajedno s asfaltnom prometnicom od Skoblara na privlačkoj strani do centra u dužini 6,5 kilometara, Vir je dobio osnovnu cestovnu vezu s okolnim mjestima. Kasnijim renoviranjem mosta i kontinuiranom cestovnom modernizacijom – izgradnjom ceste D306 od Zadra do Vira u lipnju 2011., otok je stekao bitne infrastrukturne uvjete za razvoj turizma i gospodarstva. Virski most zato je i danas sinonim nade u bolju budućnost, istinski simbol života, razvoja, prosperiteta, prijateljstva i povezanosti Virana sa cijelim svijetom. Na današnji dan slavi 50. rođendan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....