Prof. emeritus Damir Magaš: Vir ne bi dobio most da nije bilo ideje o nuklearki zbog koje smo se hvatali za glavu!

Gotovo tisuću godina trebalo je proći od prvog spomena otoka Vira u povijesnim izvorima (1069.), a potom i stotine godina od sporadičnog spominjanja u brojnim ispravama i dokumentima u kojima se Vir navodi posredno ili uz imena znamenitih pojedinaca, da se otoku napokon posveti prvi cjeloviti znanstveni članak. Rad pod naslovom Vir, prilog geografskim istraživanjima u zadarskoj regiji napisao je geograf Damir Magaš tijekom 1976. za Centar za znanstveni rad u Zadru (do 1974. Institut za historijske i ekonomske nauke JAZU u Zadru, potom od 1978. Zavod za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU i od 1991. Zavod za povijesne znanosti HAZU). Godinu dana kasnije rad je objavljen u publikaciji Centra na 44 stranice s 20 fotografija, zemljovidom otoka i drugim grafičkim prilozima. Magašev rad obiluje podacima o otoku Viru: smještaju, veličini, reljefnim oblicima, geološkom sastavu i građi zemljišta, klimi, vodama, biljnom i životinjskom svijetu, naseljenosti, stanovništvu i prometu, odnosno svemu onome što je u proširenoj formi i s novim saznanjima s tridesetak suautora Magaš pripremio 40 godina poslije za prvu znanstvenu monografiju posvećenu otoku Viru. Zadarski 73-godišnji profesor ima više od 200 objavljenih znanstvenih i stručnih radova i knjiga, a kao urednik i autor, među ostalim, objavio je monografije o Zadarskoj županiji, Ninu, Vinjercu, posedarskom kraju i sveučilišnom Odjelu za geografiju. Kapitalnu monografiju Geografija Hrvatske objavio je 2013., a prevedena je na engleski jezik. Velika geografija Hrvatske sa sedam tomova integralna je zemljopisna sinteza i dubinska analiza prostora Republike Hrvatske koju je kao izdanje Sveučilišta u Zadru i zagrebačke Školske knjige također uredio Magaš.

Zadarski profesor emeritus s djelovanjem na Odjelu za geografiju (čiji je utemeljitelj) bio je urednik i jedan od autora znanstvene monografije Otok Vir, a u istoj uredničkoj i autorskoj ulozi nalazi se i sada u pripremi dopunjenog izdanja koje će se, kako je predviđeno, predstaviti na svečanosti proslave Dana Općine Vir 29. kolovoza 2027. Profesor Magaš u međuvremenu je od pisanja prvog znanstvenog članka o Viru magistrirao i doktorirao, bio je posljednji dekan Filozofskog fakulteta u Zadru te jedan od utemeljitelja i prvi rektor obnovljenoga Sveučilišta u Zadru. O dopunjenom izdanju znanstvene monografije posvećene otoku Viru, prvom znanstvenom članku o Viru, životu na otoku prije 50 godina i njegovoj perspektivi, ali i nekim drugim temama koje znanstveno ili stručno valoriziraju prostor, razgovarali smo s dr. sc. Damirom Magašem u ambijentu Rektorata Sveučilišta u Zadru prošaranog knjigama, publikacijama i, naravno, monografijama.

– Oduvijek sam volio geografiju. Kao mladu osobu ništa drugo nije me toliko privlačilo, pa sam studirao jednopredmetni studij primijenjene geografije u Zagrebu na PMF-u. To je bila geografija u obrazovanju stručnjaka za prostorno planiranje, ili za rad u gospodarstvu, posebno turizmu, statistici, kartografiji, politici, novinarstvu i slično. Postao sam tako geograf obrazovan za rad u raznim djelatnostima. Za rad u školi trebali smo polagati pedagoške predmete i steći nastavničko zvanje, ali je moj studij u osnovi bio inženjerski. Stjecali smo titulu diplomirani inženjer geografije, što danas možda zvuči čudno, ali u svijetu to uopće nije čudno. U Njemačkoj, primjerice, geografi čine više od polovice stručnjaka u prostorno-planskim zavodima. Ima ih više nego arhitekata i građevinara. U nas je to sve išlo drugim pravcem, pa je arhitektura ovladala uređenjem prostora, premda se ona ponajviše bavi objektima. Arhitekti prostor poznaju onoliko koliko ga uče na studiju, a uče ga razmjerno malo. Dakle, reljef, klima, vode, tlo, biljni i životinjski svijet, sociogeografska obilježja, stanovništvo, gospodarstvo i okoliš, odnosno njihov prostorni raspored i značenje, u arhitekturi su u drugom planu. Zato se, primjerice, zna dogoditi da se neki objekt izgradi praktički na potoku, pa kada poslije taj objekt poplavi, svi se pitaju zašto je do toga došlo. Kažu onda „nismo znali“, ili „tu je tekla nekakva mala jaruga“, ali je zanemareno da ta mala jaruga u 20 godina može nabujati u snažan tok – kaže profesor Magaš predstavljajući svoje cjeloživotno zanimanje za geografiju.

Objasnili ste ljubav i interes prema geografiji s motrišta jednopredmetnog studija primijenjene geografije koji je zapravo inženjerski studij. Je li to uvjetovalo i Vaš kasniji interes prema sveobuhvatnoj i multidisciplinarnoj analizi prostora?

– Znanstveni magistarski studij urbanizma i prostornog uređenja, tako se zvao, a pohađao sam ga na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kao inženjeru geografije nije mi bio poseban problem polagati ispite i magistrirati, za razliku od pojedinih drugih stručnjaka i znanstvenika, recimo arhitekata i građevinara, koji su se na tom studiju teže snalazili. Zašto? Zato što je to bio multidisciplinarni studij. Tu su pored arhitekata i građevinara, profesori bili geografi, sociolozi, ekonomisti, demografi, biolozi, povjesničari i konzervatori, a moguće je da sam još neku struku izostavio. Svakako je bilo riječi o vrlo širokom krugu znanstvenika koji su nam prenosili znanja o prostoru s motrišta njihovih struka. Tu su se uistinu mogla proširiti znanja o prostoru i svemu što se odvija u njemu – od onih najprimitivnijih promjena u prapovijesti kada su nekakve selilačke zajednice palile šume i stvarale pašnjake i poljoprivredno zemljište, do složenih suvremenih procesa urbanizacije, industrijalizacije, kompjuterizacije i aktualnog djelovanja na okoliš sa svim mogućim pozitivnim i negativnim posljedicama.

Jesu li današnji poslijediplomski studiji takvi?

– Ne, to je bilo puno drukčije od današnjih poslijediplomskih studija. Studij je trajao četiri mjeseca, ali bio je organiziran doslovno od jutra do mraka. Imali smo predavanja uvaženih profesora iz cijele ondašnje Jugoslavije. Uglavnom su to bili profesori iz Zagreba, ali i iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Splita…  Predavali su i razni profili stručnjaka i znanstvenika iz inozemstva, primjerice s američke UCLA-e iz Los Angelesa i nekih drugih američkih sveučilišta. Dakle, studij je imao stručno i materijalno pokriće, pa je mogao ponuditi svestrani magistarski program. Doktorirao sam 1992. na Geografskom odsjeku PMF-a na temi Nina, odnosno povijesno-geografskim obilježjima Nina u funkciji njegova urbanog razvoja. Tu sam spojio zemljopis s urbanizmom raspravljajući o procesima u prostoru Nina od prapovijesti do ponovnog osnivanja njegove općine u suverenoj Hrvatskoj. Nin je bio važno liburnijsko središte lokalne autohtone zajednice Aenonjana, dakle Liburna, potom je antički Nin izrastao u vrlo važno liburnijsko municipalno središte s brojnim rimskim inovacijama, velebnim hramovima i infrastrukturom. Nin je zatim ostvario ulogu važnog urbanog središta ranosrednjovjekovne hrvatske države i sjedišta biskupije te prvih kneževa i kraljeva. Iako je poslije slabio, sve do 19. stoljeća opstajala je prostrana Ninska biskupija, o čemu sam pisao i u nedavno objavljenoj posebnoj monografiji više suautora. Postojala je i samostalna općina sve do 1961. Svakako, obradio sam i suvremene razvojne procese i to je ukratko bila tema doktorata koji sam dovršavao na računalu, ponekad i pod uzbunama i projektilima ratne 1992. u nekoj agenciji koja je imala agregat za struju.

Možemo li se vratiti malo unazad, u vrijeme kada završavate studij primijenjene geografije i tražite posao? Vrlo brzo put će Vas odvesti prema otoku Viru.

– Poslije stjecanja diplome u rujnu 1975. počeo sam tražiti posao u Zadru. Nije mi bilo stalo ostati u Zagrebu iako sam imao ponude i mogućnosti. Nudili su mi mjesta asistenta za geografiju na Visokoj školi za vanjsku trgovinu, bila je i ponuda geografa Radovana Pavića, poznatog hrvatskog geopolitičara, za mjesto na Fakultetu političkih znanosti. No kada mi je predočeno da za to trebam ući u partiju, odnosno Savez komunista Hrvatske, odbio sam. Ubrzo mi je i profesor Ivan Crkvenčić s geografije na PMF-a ponudio rad na novom kolegiju očuvanja okoliša koji bi vodio jedan profesor. Razmišljajući o tome, ipak sam težio u Zadru naći posao raspitujući se na više mjesta. Doslovno sam išao od vrata do vrata. Prvo na Zavod za statistiku, pa Zavod za urbanizam, potom u razne turističke organizacije, pa i u dotadašnji multidisciplinarni akademijin Centar za znanstveni rad u Zadru koji je imao zaposlene povjesničare, ekonomiste, pravnike, glazbenike… Ali baš tih godina – sedamdeset i četvrte, pete, šeste – reorganiziran je u Zavod za povijesne znanosti. Svejedno sam i tamo bio pokušao, a primio me vrlo ljubazno voditelj dr. Vjekoslav Maštrović koji mi je objasnio da ondje osim povjesničara, drugi profili imaju male izglede za posao. Pohvalivši me riječima da sam sposoban mladi čovjek, ipak nije mogao govoriti o radnom mjestu. Ali je iznio zamisao i poticaj, ako me zanima, da napišem neki rad te da ga, ako prođe akademijinu ocjenu, objavim u njihovu godišnjem izdanju Radova Centra. Objavljivali su i godišnjake Adriatic maritima i Pomorski zbornik koji su izlazili u Zadru. Publicirali su i monografije, povremena izdanja i zbornike radova. Odgovorio sam da bih rado pokušao, a on je predložio temu. „Evo, na otoku Viru grade most“, rekao je. „Budući da nema nigdje ništa napisano o Viru, osim natuknica u enciklopedijskim izdanjima i desetak crtica teksta o Virskom partizanskom odredu, pokušajte nešto napisati o tom otoku“, ponudio je, a ja sam pristao. Poklonio mi je Radove, zbornike i pozvao me na novi sastanak za iscrpniji dogovor oko tog članka. Taj nekadašnji Institut, naš današnji Zavod HAZU u Zadru, bio je i ostao jedan od najrevnijih u Hrvatskoj. Zavod je, uz razna posebna izdanja, poput zbornika o Vrani i Ninu neposredno prije proslave Branimirove godine, s vremenom objavio moje monografije o Ninu i Vinjercu s Hrvatskim geografskim društvom Zadar. Objavljeni su također članci u Radovima o otoku Molatu, Skradinu, Nadinu te o promjenama u urbanim središtima zadarske regije tijekom 20. stoljeća s objašnjavanjem razlike u stupnju urbaniziranosti od vremena Austro-Ugarske uprave do SFRJ. Zanimalo me što se zbiva s regijom koja je bila obezglavljena kada je Zadar pripojen Kraljevini Italiji, a posebno me zanimala sudbina Zadra i gradskih središta zadarske regije u socijalističkoj Jugoslaviji. Tom tematikom bavio sam se i u diplomskom i u magistarskom radu, te poslije u drugim radovima. Zadar je i poslije talijanske uprave u prvim godinama proživljavao nesimpatično vrijeme stihijskog saniranja i obnove, s pojedinim „ho-ruk“ zahvatima. Bilo je i dobrih poteza u spontanom razvoju Zadra, a to su povezivanje s Jadranskom turističkom cestom, izgradnja zračne luke, luke Gaženice, željezničke pruge i nešto infrastrukture. No ceste u regiji su u pravom smislu obnovljene i poboljšane tek u suverenoj Hrvatskoj, a prije toga su, više-manje, osim JTC-a, bile u jadnom stanju.

Želite reći da se Zadar sa svojom regijom u to vrijeme infrastrukturno i doslovno – zaobilazio?

– Uza pojedine pozitivne pomake Zadar tada, recimo, nije imao svoje poduzeće za ceste već je ono bilo u Šibeniku, a upravljalo je velikim regionalnim prostorom. Senj i Gospić su kao puno manja središta imali poduzeća za ceste. Osjećala se neka čudna politička konstelacija u odnosu na Zadar i njegovu regiju. Na to sam ukazivao u radovima o zadarskoj regiji. Zadar od 1961. nije smio imati zaokruženi kotar, a praktički ga je imao od antičkih vremena. Nin je također izgubio općinu, a imao ju je od antike. Riječ je o suvisloj regiji ili zaokruženom prostoru Ravnih kotara, zaobalja, dijela Podgorja, znatnog dijela Like i otoka. Nekadašnja Ninska biskupija obuhvaćala je i polovicu Like. No, poslije Prvoga svjetskog rata, pripajanjem Zadra Italiji, cijeli sjevernodalmatinski prostor se našao u čudnoj, neprirodnoj upravno-političkoj i geopolitičkoj konstelaciji u kojoj je prvi put u povijesno-zemljopisnom razvoju poremećena ravnoteža hrvatskih priobalnih središta, a novonastala Splitska oblast proširena je praktički do Krka. Ustrojem Kraljevine na banovine 1929., Pag i Rab su izdvojeni u Savsku banovinu, a južni dio regije pripao je Primorskoj banovini kojoj je pripao dio Bosne i glavnina Hercegovine. Tada je Split dobio nove mogućnosti, novu ulogu i novu važnost glavnog jugoslavenskog primorskog središta i vojno-civilne luke par excellence, dok su Zadar i Rijeka upravo pripadali Italiji. Izgrađeni su Banovina, veliki stambeni prostori, potaknuta je industrijalizacija u Kaštelima i Solinu, a Split je osnažio kulturne i znanstvene ustanove, Oceanografski institut itd. Postao je tako najjače središte ondašnjeg jugoslavenskog Jadrana. Istodobno, Zadar pod Italijom i razoren bombardiranjima u Drugome svjetskom ratu, doživio je vrlo lošu sudbinu u prvoj polovici 20. stoljeća. Eto, pisao sam o tim temama u više navrata, a istodobno sam radio na prostornim planovima u Zavodu za urbanizam.

U Zavodu za urbanizam ste dobili prvi posao?

– Tako je. Zavod je kao tvrtka osnovan u srpnju 1975. kada se odvojio od tijela tadašnje općine Zadar. Ranije je bio dio gradske službe za urbanizam i prostorno uređenje s desetak inženjera arhitekture i građevinarstva. Zavod je kao tvrtka na tržištu pružala usluge izrade planova, studija i elaborata za općine i državu. Tako je tadašnja općina Zadar naručila prostorni plan te planove za Ugljan i Dugi otok. Tražeći posao u listopadu 1975., tadašnji direktor Tomislav Valerjev predložio mi je da napišem manji elaborat o geologiji otoka Ugljana, nakon čega će stručni tim ocijeniti moje sposobnosti. Premda nisam bio geolog, na studiju primijenjene geografije uspješno sam položio geološke predmete opću geologiju, geologiju Jugoslavije i stratigrafsku geologiju, pa uz odgovarajuću literaturu i geološke podloge nisam imao problema s pisanjem. Ocijenili su da sam krasno odradio zadatak i do kraja godine donijeli odluku te sam od 1. siječnja 1976. počeo raditi kao prostorni planer-pripravnik u Zavodu za urbanizam Zadar.

Kada ste počeli raditi na otoku Viru?

– Izradu članka o otoku Viru, rekoh, prihvatio sam 1975. kad mi je dr. Maštrović, urednik Radova to predložio, a s pisanjem sam počeo 1976. To mi je bio prvi znanstveni rad za koji sam koristio svoje slobodno vrijeme, dok sam na poslu u Zavodu obavljao poslove na Prostornom planu općine Zadar i dva otočna prostorna plana koje je Zavod ugovorio čim je osnovan. U siječnju 1976. kada sam počeo raditi kao pripravnik, o tim temama nije postojala niti jedna napisana rečenica. Prije toga postojale su nekakve skice s kružnicama, kvadratima i trokutima koji nisu imali nikakve veze s prostorom. Stoga sam sustavno započeo iznova s izradom postojeće namjene prostora, kao što su obradive površine poput maslinika i vinograda, potom infrastrukture ili prometnica i vodoopskrbe, potom demografske osnove, svih sektora gospodarstva i društvene nadgradnje u prostoru te koncepcije samih planova. Uz sve to, trebalo je definirati što pripada kojem mjestu, mjesne i katastarske granice, obraditi statističke i demografske podatke i pokazatelje. Radilo se u suradnji s tadašnjim Zavodom za statistiku i analitičke poslove i tako su izrađeni prostorni planovi. Jedan od zadataka Prostornog plana općine Zadar bio je i prostorno-plansko definiranje velikih kapitalnih industrijskih i elektroopskrbnih objekata.

Pretpostavljam i famozna nuklearka na Viru koja je 1976. bila više nego aktualna.

– Da. Nuklearna elektrana na Viru, željezara u Zatonu, velika cementara u Ljupču i niz drugih. Dobili smo zadatak teritorijalno odrediti opseg i veličinu nuklearke na Viru, isto tako željezare u Zatonu i cementare u Ljupču. Gledate te zadatke i hvatate se za glavu, ali oni su bili određeni društveno-političkim odlukama. Elektrodalmacija u Splitu s timom inženjera, sudjelovala je na konceptu nuklearke, a posebnim elaboratima podupirao ga je i nuklearni institut u Vinči kod Beograda. Općinski zavod za statistiku, elektroprivredni stručnjaci iz Hrvatske i iz Vinče, izradili su sedam-osam potrebnih studija. Jedna od njih bila je i demografska studija na kojoj smo sudjelovali 1977. i ona je imala zadatak odrediti demografske kapacitete oko otoka Vira u radijusu od pet, 10, 15 ili 20 kilometara zračne crte. Dakle, obrađeni su sva naselja i stanovništvo, domaće životinje, u prostoru unutar tih radijusa. Zadatak prostornih planera bio je odrediti i ucrtati u prostorni plan zonu NE „Vir“ uvažavajući predradnje koje su za tako obiman zahvat obavljane i prije osnivanja našeg Zavoda, u konceptu utvrđenom još 1973. ili 1974. Budući da je otok Vir bio odabran za izgradnju nuklearke, trebalo je nužno izgraditi odgovarajuću cestovnu vezu mostom. I tako je Virski most zapravo posljedica tadašnje težnje da se na otoku izgradi nuklearka. Planom je trebalo definirati i cjelovitu infrastrukturnu povezanost nuklearke. Srećom, u procesu usvajanja plana općinski skupštinari su nakon usvajanja amandmana iz njega izbacili nuklearku i željezaru.

Zapravo, da nije bilo ideje oko nuklearne elektrane na otoku Viru, Virskog mosta vjerojatno nikad ne bi bilo.

– Najvjerojatnije je tako. Pitanje je bi li se – da nije bilo te zamisli – u ondašnjim okolnostima malog broja stanovnika i perifernosti gradila mostovna veza prema Viru. No Virani su, normalno, kao i glavnina stanovništva zadarske regije, bili protiv koncepta izgradnje nuklearke koji su doživljavali kao veliku potencijalnu opasnost i ugrozu za život na otoku i općenito šire okruženje i okoliš.

Zašto je uopće Vir bio predložen?

– Izbor Vira, među ostalim, pravdan je time da je Virsko more otvorenije, pa bi hlađenje nuklearke bilo bez teškoća, kao i time da Vir ima dovoljno slobodnog prostora i nema puno stanovnika. A ta logika, što je važno, uvažavala je i veliku udaljenost i od Splita i od Zagreba. Blizina Zadra bila je nekome najbolje rješenje, što me podsjeća na ono crno brdo jalovine koje je pred petnaestak godina bilo dovezeno kod Biljana, ili ovo sada u Gospiću, Benkovcu, kod Gračaca. Prepoznaje se vrlo sličan koncept. Sve se to događalo i događa se unatoč, recimo to tako, dobrom političkom habitu Zadra i unatoč tomu da se Zadar još u onoj državi počeo spontano ubrzano izdvajati od namijenjenog mu usuda malog subregionalnog središta, odnosno, periferne i marginalne uloge bez izgleda da vrati makar dio sjaja stare metropole. Možemo se primjerice sjetiti srušenog kazališta ili ukinute filharmonije… Ali taj mukotrpni oporavak i izdvajanje na petu poziciju hrvatskih gradova danas, omogućen je političkom snagom u nekom trenutku započetom kroz pojavu predsjednika općine kao što je bio Kažimir Zanki. Dakako uz sinergiju svih pozitivnih uvjeta – Ravnih kotara i zaobalja, otoka, osnaženog gospodarstva s Tankerskom plovidbom, infrastrukture, sve do uspostave samostalne županije i suvremenih postignuća u suverenoj Hrvatskoj. U novoj konstelaciji odnosa razvija se grad s urbanom regijom ostvarujući rast brži nego što su mu to svojedobno socijalistički planovi namijenili i projicirali. I današnji planovi i strategije na razini države još ne vide Zadar u najvišoj kategoriji, premda je na njenom pragu. I to gospodarski i infrastrukturno, pa i demografski s velikim skokom u obrazovanju i znanosti, kulturi i općenito uslužnom sektoru.

Ako takav Zadar izvan namijenjenih mu kategorija stavimo u sadašnji trenutak, čini se da je i dalje u istom rovu, nasuprot drugih centara. 

– Zadarska zračna luka ostvaruje 1.700.000 putnika, što je znatno više od, primjerice, prometa željeznice u Osijeku. Tako je i s cestovnim prometom, dok je putnička luka druga u zemlji. Ti pokazatelji potvrđuju da Zadar nije subregionalno središte poput Koprivnice ili Požege. Zadar, a posebno njegova urbana regija, dvostruko je veći od Šibenika, Karlovca ili Dubrovnika. Nekadašnji koncepti oko kojih su se brusila zadarska koplja, bez izgleda u promjeni odnosa među gradovima ondašnje Jugoslavije, bili su model s mrežom velikih gradova. I to dva u Sloveniji, četiri u Hrvatskoj, četiri u BiH, pet u Srbiji, dva u Vojvodini, jedan na Kosovu, dva u Makedoniji i jedan u Crnoj Gori. To je bio klišej koji je centralni komitet promicao i rast tih gradova iznimno je potican. A među njima tu shemu još više su koristila republička središta, poput našeg Zagreba, ali posebice Beograda, pa i Sarajeva i Skopja. Od drugih gradova najviše su profitirali Split i Novi Sad te su izrastali u gradove često izvan optimalnih gabarita. To nije bilo nužno, posebice ako se uzmu u obzir problemi suburbanizacije, deagrarizacije i zaostajanja manjih naselja s egzodusom čitavih regija. Slovenija, iznimno, tomu nije težila. Ljubljana je mogla postati milijunski grad da je to bio cilj, ali nije, i ondje je ostvaren ravnomjerniji razvoj. Hrvatska je tada imala 115 općina, pa bi Slovenija prema veličini i primjenom hrvatskog ključa, mogla imati 35 do 40 općina, a imala ih je 65. Dakle, slovenske općine su bile manje, središta je bilo više i razvoj je bio potican kroz model sveobuhvatnog razvoja u prostoru. Premda i danas hrvatske strategije i planovi proklamiraju disperzni razvoj uz slabiji rast velikih gradova i brži rast manjih središta i sela, na kraju te priče, kada pogledate na tematske zemljovide, glomazni simboli četiriju velikih središta naprosto bodu oči. Ostali uglavnom ostaju minorni. Stalna, nesmiljena i kontinuirana koncentracija dobara, započeta još prije Drugoga svjetskog rata, nastavila se i poslije, i još uvijek traje. Naročito kapital i moć, ali i stanovništvo, financije, investicije, uprava, znanost, kultura, zdravstvo, gospodarstvo i politika, zgusnuti su u Zagrebu, nacionalnoj metropoli s udjelom 60 – 70 posto moći i kapitala zemlje. Tri središta, Split, Rijeka i Osijek teže koliko-toliko zadržati svoje pozicije, a drugima, među kojima prednjače Zadar, Pula, Varaždin i Slavonski Brod, uglavnom pripadaju daleko manji udjeli. No očito je da županijski sustav i nove prostorne okolnosti to pomalo mijenjaju i jednostavno sugeriraju ujednačen regionalni razvoj.

Kada je Vir u pitanju, stali smo na 1976. kada se čekalo na otvorenje Virskog mosta, a Vi ste radili na znanstvenom članku o Viru. Jeste li tada prvi put bili na otoku?

– Točno, to mi je bio prvi posjet Viru, najprije u prigodi svečanosti otvorenja Virskog mosta, a poslije sam obavio terenski obilazak pješke uzduž i poprijeko otoka. U slobodno vrijeme sam radio na članku kad god sam mogao, u arhivu sam pretraživao pojedine spise i po raznoj literaturi tražio gdje se spominje Vir u literaturi. Zapravo, da bi nešto saznalo o Viru, trebalo je prelistati sve moguće, pa onda analizirati, recimo, stari austrijski katastar, različite druge izvore u arhivu koji u to vrijeme još nije bio digitaliziran i klasificiran kao danas. Do zapisa o Viru bilo je vrlo teško doći, a činilo se da su rijetki, premda danas suvremeno pretraživanje otvara nove mogućnosti istraživanja.

Ipak ste uspjeli napraviti vrlo sadržajan članak o otoku.

– Zemljopisnu osnovu, prirodna obilježja, geološku građu i tektoniku, reljef, klimu, vode i tla – sve sam to mogao obraditi zahvaljujući predznanjima i donekle postojećoj literaturi. Primjerice, klimatske podatke sam dobio iz literature koja je već bila objavljena, bilo u izdanjima Zavoda za geofizička istraživanja u Zagrebu ili drugima, a nešto je već bilo objavljeno za potrebe nuklearke, pa sam koristio i te podatke. Geologija mi nije bila uopće problem, a ni reljef, vode i tla. Sve sam propješačio i pregledao. Kada je riječ o stanovništvu i promjenama stanovništva, podatke sam dobio iz statističkih popisa. Tadašnji popisi bili su puno pristupačniji i relevantniji. Ali, trebalo je otići u Zavod za statistiku, ondje sjediti i prepisivati ili preslikati podatke, no bili su dostupni i objavljivani su iscrpnije i na drukčiji način. Sada podatke pronalazite računalnim putem, ali su mnogi od njih zaštićeni zbog ovog ili onog razloga. Tako da je neke novije podatke, recimo o zaposlenosti iz posljednja dva popisa stanovništva, teško dobiti po naseljima. Naselje Vir je ujedno i Vir, što je za istraživanje sretna okolnost, ali kada se traže podaci za općine koje imaju više naselja, mogu se dobiti kumulativno, ali ne i za svako naselje posebno. To je problem sadašnjih popisa. Podaci postoje, građani ih daju kada se popisuju, što bi značilo da bi svima digitalno trebali biti dostupni u kratkom roku. No sada se i po tri godine čekaju pojedini podaci da budu objavljeni digitalno na stranici državnog zavoda. Podaci moraju biti javni, dostupni i priređeni tako da nisu neusporedivi, da se ne preklapaju i da ih može lako koristiti. Svakako će novi registar stanovništva, nadam se, tomu pomoći.

Kako Vas se dojmio otok Vir u to vrijeme, sredinom sedamdesetih?

– Stigao sam u Vir autobusom jer u to vrijeme još nisam imao automobil. Odmah sam pošao pješke do Rta Rastavac. Hodao sam po stazama, nije bilo nekih naročitih putova. Prolazio sam preko ogoljelih krševitih parcela, preko kamenitih međa, od Smratina do Gradine, Rastavca i Stare Lanterne, pa sam brdskom trasom došao na sveti Juraj na Bandiri. Išao sam preko uzvisina, vrhova, skretao lijevo, desno, fotografirao pojedine motive i detalje, pa do Lozica i nazad na sveti Juraj. Spustio sam se u Torove i onda od Torova pješke na Kaštelinu. Tu su bile dvije, tri vikendice, sve skupa dvadesetak vikendica od Virskog mosta do Kašteline.

I tada ste, pišete u radu, primijetili kako su neke kuće previše blizu mora te da bi oko toga u budućnosti trebalo povesti računa.

– Da, to je bila usputna primjedba. Analizirao sam građu terena i tipove zemljišta, obišao flišnu zonu, pojedine sklopove kuća i uglavnom sve to fotografirao. To mi je bila ta neka osnova. Na Vir sam došao još jednom s kolegicom, ali je to bilo u ljetno vrijeme kada smo se mogli i okupati. Nailazili smo na zmije, neke poduže bjelouške i skraušce, poneke manje, a bilo je i blavora. Bilo je i kunića.

Niste imali vodiča?

– Ne, prvi put bio sam sâm, ali sam imao dobru topografsku kartu, a drugi put s kolegicom. Oba puta išao sam autobusom do Vira i onda sve pješke. Povratak je bio s autobusom. Imao sam i neke ugodne razgovore s nekoliko mještana usput, posebno s gospodinom Radovićem čija je kuća bila blizu mjesne trgovine i autobusnog stajališta, koji mi je dao više informacija. Tada se do virske crkve i Torova moglo doći jedinom cestom, zapravo širokim bijelim putem. U to vrijeme na Viru se sve činilo oskudno, pogotovo zimi, u vrijeme oblačne južine kada sam po njemu hodao. Ostaci male crkvice, udaljena župska crkva, raštrkani zaselci, premala luka u koju nije mogao veći brod, sve mi je tada djelovalo nekako skromno, ali na svoj način privlačno i lijepo. Ubrzo, 1977., u Radovima zadarskog akademijina Zavoda u 24. broju poslije recenzije akademika geografa Josipa Roglića, objavljen je moj prvi znanstveni rad na pedesetak stranica. Bio je to pionirski rad o otoku Viru koji je dosta korišten u kasnijim djelima o njemu.

Kakav je bio dojam o radu?

– Akademik Roglić pregledao je rad, pozitivno ga je ocijenio i iznio mišljenje da je to iznimno dobro iznesena sveobuhvatna geografska građa za onoliko malo vremena koliko sam mogao boraviti na Viru. Sasvim dobro za početak jednog znanstvenog opusa.

Bili ste na Viru 1976. kada, kako kažete, nije bilo gotovo ničega. Pola stoljeća kasnije promjena na otoku je ogromna, možete li pretpostaviti ili sugerirati kako bi se Vir trebao razvijati u narednoj epohi?

– Za Vir bi bilo dobro da stabilizira i unaprijedi postojeće stanje, odnosno da se funkcionalno i infrastrukturno kompletira u cijelosti te da se završe svi programi. Općina Vir je dobro počela s izradom monografije i osnivanjem različitih tijela i ustanova koje će zasigurno još više oplemeniti život na otoku. Čini mi se da se nakon katarzičnog razdoblja divlje izgradnje i neprimjerenih ocjena prema Viranima i Viru, ušlo u novo razdoblje sređivanja, uređenja i kompletiranja infrastrukture, planskog urbaniziranog razvoja što je lijep i zdrav proces koji treba nastaviti bez daljnje velike izgradnje. Dakle, moguće su minimalne interpolacije i poboljšanja unutar građevinskog područja. Mogu se pojačavati određeni gabariti i infrastrukturno opremanje, a naročito obogatiti mjesto različitim funkcijama, poput ustanova u školstvu, zdravstvu, športu, kulturi, rekreaciji ili u poduzetničkim i turističkim djelatnostima. To bi omogućilo daljnje oplemenjivanje života stanovnika i boravak gostiju. Turizam pritom treba izbalansirati veličinom koja je primjerena mogućnostima naselja i stanovništva.

Hoće li dopunjeno izdanje monografije Otok Vir, koje je trenutačno u pripremi, pomoći razvoju u tom smjeru?

– Pomoći će prije svega daljnjim spoznajama o Viru te prepoznavanju važnosti i uloge Vira u prostoru. Uvijek govorim o zadarskoj urbanoj ili gradskoj regiji, odnosno urbaniziranom visoko razvijenom, privlačnom i za život optimalnom prostoru od Vira i Vrsi do Pakoštana i Draga te u dubini do zračne luke i poduzetničkih zona u Poličniku. U tom trećem po veličini urbaniziranom području hrvatskog srednjeg Jadrana ili središnje Jadranske Hrvatske, Vir ima svoje mjesto i važnu ulogu. Brojem stanova drugi je zadarskoj urbanoj regiji, a u sjevernodalmatinskoj regiji je treći: Zadar, Šibenik i Vir. U turističkim noćenjima je, kako znamo, danas najbolji i to su veliki poticaji za daljnji razvoj i prosperitet. Svakako će i dopunjeno izdanje monografije biti jedan od kulturoloških i spoznajnih suvremenih kotačića u postizanju toga cilja.