Tragedija kod Zadra: Zbog jednog skoka u more, Bruno je s 18 godina ostao nepokretan. Ovo je njegova priča...

"A kada nešto želite, cijeli se svemir uroti da vam pomogne da to postignete." 

Tako kaže citat iz Coelhova najpoznatijeg djela – "Alkemičar". A to je ona riječ koja vam prva padne na um nakon razgovora s mladim Samoborcem Brunom Babićem (22), mladićem za kojeg 18. godina nije bila godina slobode i bezbrižnog ulaska u svijet odraslih, već u svijet borbe i brige.

Ostavši nepokretan zbog jednog krivog skoka, lišen svake sigurnosti i rješenja koje bi vodilo k izlazu iz situacije, Bruno je postao alkemičar. Svoju je patnju i prerano pomirenje da oporavka nema zamijenio čistom pozitivnošću, nadom, i nekim drugima čudnim osjećajem nade. A tko je svemir onda da mu se usprotivi? 

– Nakon nesretnog skoka ubrzo sam shvatio da je tu more preplitko i pri udaru u pješčano morsko dno slomio sam vratnu kralježnicu, naime nisam osjetio nikakvu bol, samo se više nisam mogao kretati. Nisam znao što se dogodilo. Ostao sam potpuno svjestan pod vodom, bez mogućnosti da se okrenem i uzmem zrak, shvatio sam da mi je jedina šansa da držim zrak koliko mogu i čekam da me neko od prijatelja izvuče.

Prolazio je tad kroz ogroman strah – suočen da se njegov život možda broji u sekundama, i potpuno svjestan toga.

– Budući da su bili dalje od mjesta moga skoka, trebalo je dosta vremena da shvate da nešto nije u redu. U međuvremenu više nisam mogao držati dah i odmah nakon prvog udaha vode ostajem bez svijesti, budim se na plaži u mukama. Prijatelji su me spasili, izvukli su me i reanimirali, ubrzo je došla hitna pomoć i odveli su me u Zadar na hitnu operaciju.

Težina posljedica obrušila se na njega dok je ležao na bolničkom krevetu sa spoznajom da je ovo bila prijelomna stranica u njegovu životu. 

– Taj događaj mi čak nije traumatičan koliko period koji dolazi nakon toga, u bolnici i toplicama, gdje sam doživio puno veću muku i brigu. Sada, tri godine nakon toga svega, nisam isti čovjek, ali sam stabilniji, svjesniji i mentalno jači. Naučio sam ne živjeti u prošlosti, fokus mi je na tome što mogu napraviti danas da sutra bude bolje.

Tragao je za odgovorom u zemlji koja ga ne nudi. Tamo gdje je rješenja pak i bilo, nije bilo financijske prilike. No jedno se ipak iznjedrilo.  

– Kako mi se to dogodilo, neprestano smo tražili liječenja ili terapije koje bi mi mogle pomoći. Dosta rano pronašli smo mogućnost liječenja u Bangkoku, no bili smo skeptični, posebno nakon negativnih reakcija doktora, sve dok nismo čuli za Tomislava, koji je s jako sličnom ozljedom kao i ja bio u Bangkoku na liječenju. Odmah smo ga kontaktirali i on i njegov brat su nas lijepo ugostili u njihovu domu i pokazali nam i objasnili kako se to sve radi i time nas ohrabrili da se ipak odlučimo za liječenje u Bangkoku.

No takva je terapija običnom građaninu bila prevelik financijski uteg. Svote su se doimale gotovo nestvarnima, nedostižnima za malog čovjeka. Njegovu je potrebu prepoznao tad Bruno Lerotić, humanitarac koji često organizira prikupljanje financijskih sredstava za ljude u potrebi. 

– Bez dobrih ljudi ništa ne bi bilo isto. Ljudi koji pomažu dali su mi priliku za bolju budućnost, doslovno mi mijenjaju život nabolje, osjećam se neizmjerno zahvalno i dodatno motiviran kad vidim ovoliku podršku s prekrasnom namjerom.

Terapija je skupa, ali nužna

Radilo se, dakle, o kompleksnoj neurokirurškoj proceduri koja kombinira ugradnju dvaju elektrostimulatora na leđnu moždinu radi modulacije bolnih ili motoričkih signala.

Paralelno, tijekom iste operacije, obavlja se ubrizgavanje matičnih stanica u cilju potencijalne regeneracije oštećenih živčanih struktura. Ova kombinacija ima za cilj poboljšanje funkcije, smanjenje bola i stimulaciju oporavka živčanog tkiva kod pacijenata s teškim neurološkim stanjima. A takva je operacija koštala točno 177.500 dolara.

– Kad vidiš da ljudi vjeruju u tebe, nemaš pravo odustati, ne radi se više samo o meni. Sretan sam zbog toga, jer ne želim nikad odustati, a ljudi koji pomažu to mi omogućuju.

U nekoliko su se navrata za njega prikupljale tisuće dolara, pa zahvaljujući dobroj volji dobrih ljudi – Bruno s nama i sad razgovara iz Bangkoka, gdje prolazi kroz još jednu terapiju.

– Kada sam prvi put išao u Bangkok, ugradili su mi epiduralni stimulator koji mi omogućava aktivaciju gotovo svakog mišića u tijelu, što je već samo po sebi odlično za cirkulaciju i održavanje mišićnog tonusa, mišićne mase... A ti stimulatori također mi omogućavaju da koristim neke pokrete koje još nemam – govori nam Bruno, kojem terapija već sada znatno pomaže.

– Zbog vježbi sa strujom u kombinaciji s matičnim stanicama, stabilniji mi je krvni tlak, probudili su mi se novi mišići, uglavnom leđa, trup i ruke, vratilo mi se dosta osjeta u cijelo tjelo, fizički sam jači i stabilniji, imam više energije i, što je najvažnije, vratila mi se vjera u uspjeh jer vidim napredak.

Ali borba ne staje ni tu. 

– Stres je prisutan, puno je to novca za skupiti još svakih šest mjeseci, nema stajanja. Sa svim se nosim tako što gledam širu sliku: ovo nije luksuz, ovo je borba za aktivniji i funkcionalniji život. Motivira me svaki i najmanji napredak i činjenica da ako stanem, sigurno gubim. Također ne smijem ne spomenuti najbolje motivatore na svijetu, moje pratitelje od kojih imam ogromnu podršku, bez koje ne bi ništa bilo isto.

Oni koji mu pomažu najveća su motivacija

A kad toliko ljudi navija za tebe, nemoguće je odustati, govori nam on.

– Plan mi je nastaviti s terapijama, pratiti napredak i izvući maksimum iz onoga što medicina danas može ponuditi; pratimo istraživanja, raspitujemo se, glavni fokus mi je ostvarenje cilja. Cilj mi je veća samostalnost i bolja kvaliteta života, a krajnji cilj da stanem ponovno na noge, da budem primjer da se vrijedi boriti, čak i kad statistika nije na tvojoj strani.

Zbog toga je Bruno za nas – alkemičar. Onaj koji svakodnevno neizvjesnost pretvara u nadu, strah u priliku, nezadovoljstvo u zahvalnost. 

– Ništa nije nemoguće, zato nikad ne odustaj. Sve kreće iz glave. Ako mentalno ostaneš jak i radiš na sebi, s vremenom će se posložiti i fizičko. Dvije godine nisam imao nikakav napredak, a čim sam promijenio način razmišljanja, počele su mi se događati pozitivne stvari. Jedna od njih je vijest o liječenju u Bangkoku, a odmah nakon toga dobio sam i  mogućnost da idem na to liječenje. Fokusiraj se na ono što možeš napraviti danas, pa makar to bila i mala stvar, jer baš iz toga dolazi napredak, ne nadaj se, vjeruj. Puno si moćniji nego što misliš – poručuje Bruno.

No Bruno tu vještinu pretvaranja boli u radost još uvijek brusi. Neki dani ne započnu s osmijehom, ali – on za njega uvijek pronađe razlog.

– Svoj mentalni i emocionalni balans ponekad bude jako teško održati. Ne uspijem uvijek u tome, ali budući da znam da je to najvažnije za napredak, dajem sve od sebe i s vremenom mi sve rjeđe dolazi takav disbalans. To uspijevam tako da se suočim s negativom i pokušavam vratiti fokus na uspjeh, na napredak ili bilo što što mi izaziva pozitivnu emociju.

Željno iščekuje slobodu

Ona najveća želja – za slobodom i neovisnošću, najveći mu je motiv, ali povremeno – i strah s kojim se katkad bori.

– S vremenom postane malo lakše, ali nikad ne prestaje žudnja za samostalnošću, s kojom se moram naučiti nositi jer u protivnom uzrokuje tugu i bol. S tim se nosim ponekad jako teško, ali uvijek pobijedim tu negativu, ne dopuštam da me negativne misli zarobe. Sjetim se svojih ciljeva, sjetim se svog napretka do sada ili podrške koju imam. Mi ljudi imamo moć izbora kojim mislima ćemo pridavati pažnju, i to treba koristiti. 

Ispod cijele te borbe, jačine i izdržljivosti – leži srce mladića. Težina izazova nije ga uspjela "postariti".

– U slobodno vrijeme najviše volim šetnje sa psom u prirodi, provoditi vrijeme s prijateljima, gledam serije, volim istraživati razne grane znanosti, puno toga me zanima i igram igrice na mobitelu.

Ipak, ljepota koju je Bruno pronašao tamo gdje bi drugi tražili samo bol ogleda se u ljudima. 

– Podrška ljudi mi znači više nego što se to može riječima opisati. Kad vidiš da se netko trudi, vjeruje u tebe i stoji uz tebe, dobiješ dodatnu snagu i onda kad je najteže. Prijatelji, obitelj i ljudi poput Brune Lerotića podsjećaju me da nisam sam u ovome i da moja borba ima smisla. Upravo ta podrška me gura dalje i ne dopušta mi da odustanem.