VIDEO Da ti srce pukne: Marija Maruna (82) sama pod Velebitom, bez vode, bez ikoga, protiv bure, zime i tišine...

Surov je to kraj pod Velebitom, ondje gdje se od Jasenica uskim rukavcem penje prema planini, u mali zaselak Rupine, pod snježnom kapom Velebita. Kraj u kojem se ne ostaje slučajno. U njemu već više od pola stoljeća živi 82-godišnja baka Marija Maruna. Sama, ali ne i slomljena. I dalje loži vatru, hrani magarce i ne silazi s kućnog praga. 

Voda još uvijek nije stigla do njezina skromnog doma. Kada zima stegne, put do gusterne postaje prava mala bitka, s ledom, snijegom i burom koja ovdje ne puše. Ona dere.

- Sinko, da dere… to je čudo. Nisu nam dali vodu, a narod se iselio kroz rat. Nije se nitko vratio ovdje živit, nego nas dvije bake, govori Marija za ekipu HRT- a, rumenih obraza i živih očiju, dok sigurnim korakom gazi po poledici i nosi sijeno svojim magarcima. Video vas ne  može ostaviti ravnodušnim.

Još donedavno u Rupinama nisu bile same. Druga baka živi nedaleko, pa Marija, kad vrijeme dopušta, samo svrat pogledom do njezina prozora.

- I pogledam ovako i ovako…, kaže, stavljajući ruke oko očiju kao sjenilo,- vidim, pitam je " Jesi živa?", ona kaže: " Jesam". I ja svoj put za kuću. Danas do nje nije mogla. Zima je jača.

‘Blago‘ za nahranit

Ali svoja četiri magarca mora nahraniti, bez obzira na mećavu, poledicu i buru koja ne pita za godine. -  A moja lipa Sofica… Sofija, dođi. Neću ja tebe, volim ja nju, govori s osmijehom, dok mazi svoje magarce, a dah joj se gubi u hladnom velebitskom zraku.

Sjeća se vremena kada su žene ovoga kraja na leđima nosile drva kilometrima daleko. I ona je bila jedna od njih. Danas više ne može kao prije, srce je oslabilo, pa priznaje da ni drva više ne može cijepati. Lijekove joj donosi gerontodomaćica. Mirovina je mala, a troškovi veliki. - Lijekove svaki mjesec ja plaćam… bez ove što kupujem, pedeset eura, kaže tiho, gotovo kao da se ispričava.

Samoća najteže pada

Izdržala bi, kaže, i skupoću i hladnoću i buru. Na sve je to navikla. Samoća je, priznaje, ono što najteže padne. Ipak, djeci ne želi biti teret. - A što ćeš kome smetati… još dok mogu. Ovdje najviše volim.

Posjećuje je i sin, no ovih dana zbog poledice nije mogao do nje. Takav je život pod Velebitom - ceste se zatvore, automobili samo projure autocestom prema serpentinama, a sela ostaju u tišini.

Ali Marija se ne da s kućnog praga. Dok može hodati, ložiti vatru i dozvati magarce po imenu, ostat će. Jer njezina odluka je jasna - živjeti ovdje, gdje refule bure mogu izdržati samo vjetrenjače, drača i ljudi kakva je ona. Tiha. Tvrdoglava. I još uvijek -vedra.