Predsjednik zadarskog SDP-a Erol Gaši protekla je dva tjedna proveo u Kini, odnosno u Šangaju, gdje je kao predstavnik SDP-a Hrvatske sudjelovao na seminaru o upravljanju gradovima, u organizaciji „Shanghai Business School“. Uz njega, među delegacijom sastavljenom od 19 predstavnika Hrvatske, bili su nekadašnji ministar Mihael Zmajlović (SDP), saborski zastupnici Marijana Puljak (Centar), Ivan Matić (Most), Ivica Ledenko (Most) i Mate Vukušić (SDP), Bojan Ivošević (Centar) iz Splita te mnogi drugi.
– Iako sam, s obzirom na to da upravo dovršavam studij međunarodnih odnosa i diplomacije, pratio rast NR Kine i njezin ogroman utjecaj na diplomaciju, međunarodne odnose, gospodarstvo i sigurnost u svijetu, moram priznati kako je ovo putovanje srušilo i određene barijere i stereotipe s kojima sam bio suočen prije odlaska u Kinu. Naravno da sve treba staviti i u određeni kontekst gradova u kojima sam bio, prvenstveno Šangaja, koji se sa svojih 25 milijuna stanovnika i modernošću ne može posramiti ni pred jednim gradom na svijetu, ali osnove koje se mogu primijetiti već nakon 24 do 48 sati zapravo su svojevrstan preslik kineskog društva u cjelini – kaže Gaši, koji je za Slobodnu Dalmaciju prenio svoje dojmove iz zemlje s više od 1,4 milijarde stanovnika, za koju mnogi analitičari procjenjuju da bi tijekom iduća dva desetljeća mogla od SAD-a preuzeti primat najbogatije zemlje na svijetu.
– Prvo, ono što me zaintrigiralo jest kolektivna svijest i odgovornost prema samom društvu. Nevjerojatno je da na rijetkim mjestima po gradu možete naići na kante za smeće, a da je grad čudesno čist. Naime, Kinezi otpatke spreme u vrećicu i nose ih kući te ih razvrstavaju kod kuće, tako da nigdje nećete naići na situaciju da neki domaćin baci opušak ili papirnati otpad na cestu samo zato što nema odgovarajućeg spremnika za otpad u blizini.
Ekološka svijest im je izuzetno ojačala, dodaje Gaši, i to se može primijetiti na svakom koraku. Od onih najosnovnijih stvari, poput razvrstavanja otpada, do kupovine električnih vozila domaće proizvodnje, tako da se navečer u gradu od 25 milijuna stanovnika jedva čuje zvuk motora automobila na prometnicama.
– Drugo, bacanje hrane. Kinezi iskorištavaju sve. Očito je i u današnje vrijeme, kada žive daleko bolje nego ranije, zadržana ogromna odgovornost prema hrani pa kod njih nećete vidjeti da se nešto ne iskoristi, počevši od kokošjih nogica, koje iskoriste na brojne načine, do iznutrica, ostataka ribe nakon čišćenja itd.
Treće, digitalizacija. Kinezi u Šangaju sve plaćaju preko aplikacije AliPay, a gotovina se koristi izuzetno rijetko. Sve je digitalizirano, od kupnje elektronike do kupovine lubenice na uličnoj tržnici.
Četvrto, dugoročno urbano planiranje. Kinezi imaju cilj i drže ga se. Razvoj Šangaja u proteklih 50 godina pokazuje koliko se drže toga plana, tako da mi je, kao nekome iz Hrvatske, odnosno Zadra iz kojeg dolazim, sve to djelovalo pomalo frustrirajuće. Zamislite „grad“ veličine 25 milijuna stanovnika u kojem su gužve manje nego u Zadru. Zašto? Upravo zbog urbanog planiranja i stvaranja prometnih prstena koji funkcioniraju izvanredno, mada treba uzeti u obzir i činjenicu da Kinezi destimuliraju kupovinu više automobila unutar obitelji. Na taj način velikim trošarinama odvraćaju svoje stanovnike od kupovine tri automobila unutar obitelji, dok javni prijevoz funkcionira besprijekorno.
Podzemna željeznica im je, kaže Gaši, toliko čista da možete jesti s poda.
– Tako da mi je to još jedan detalj koji mi je odmah upao u oko jer podzemna željeznica u Bruxellesu ili Parizu nije ni približno u takvom stanju. Metro dolazi svake dvije do tri minute i zakasniti na odredište gotovo je nemoguće ako za to niste sami krivi. Cijena vožnje podzemnom željeznicom iznosi 40 do 50 eurocenti.
Tu sad dolazimo do cijena.
– Primijetio sam ogromnu razliku u cijenama osnovnih potrepština i „luksuza“. Osnovne potrepštine u Kini su daleko jeftinije nego u Hrvatskoj i sami ćete skuhati ručak puno jeftinije u Kini nego u Hrvatskoj. Ali, onog trenutka kada se odlučite za odlazak u kafić ili restoran, pravila igre se mijenjaju. Gdje god bili, neki oblik velikog macchiata ili cappuccina u Šangaju ćete platiti minimalno pet eura, nerijetko i više. Malo pivo, koje u supermarketu možete dobiti za jedan euro, u kafiću ćete platiti 10 eura. Isto je i s hranom, cijene su daleko veće nego u hrvatskim restoranima. Poruka vlasti očito je jasna: ako nemaš dovoljno novca za luksuz, ostani kući.
Gašija je iznenadilo da potrošačka elektronika nije puno jeftinija nego kod nas. Raznorazni modeli mobitela u Hrvatskoj su možda deset posto skuplji nego u Kini, iako je očekivao da će razlika biti puno veća.
Uz Šangaj, hrvatska delegacija na nekoliko je dana posjetila i Jiaxing, koji se ističe po znatno većem udjelu stanovnika u BDP-u u odnosu na kineski prosjek. Tamo su vidjeli kako Kinezi brzo uče, odnosno koliko zapravo usvajaju znanja koja su dobili čak i iz EU-a, ali ih onda usavrše do te granice da sada EU treba učiti od njih.
– Naravno, da ne bi bilo da je sve savršeno, vidi se i niz destimulacijskih mjera, od, kako sam rekao, kupovine automobila, ali i seljenja sa sela u grad ukoliko za to ne postoji prava potreba. Da bi selo preživjelo, ljudima se gotovo zabranjuje odlazak u gradove ukoliko za to nemaju odgovarajuću struku i ne mogu dovoljno pridonijeti zajednici te ih se na taj način zadržava u selu kako bi se bavili poslovima u tekstilnoj industriji, poljoprivredi, ekološkoj proizvodnji itd.
Sve u svemu, maksimalno su posvećeni i predani i to se osjeti na svakom koraku. Nećete vidjeti ljude po kavama prije večeri, a ni tada ako nisu dobre platežne moći. Osjeti se jedan oblik, nazvao bih to, moderne diktature, ali ni približno na način na koji sam to zamišljao ranije. Kad kod nas spomenete riječ komunizam, svima se digne kosa na glavi i sjete se najgorih oblika komunističke prošlosti. Tamo je to neki oblik komunističke vladavine s kapitalističkim načinom života i razvoja jer žele učiti, ispravljati svoje greške i biti još bolji – priča Gaši, kojeg je posebno dojmila organizacija i maksimalna predanost domaćina u apsolutno svakom koraku koji su tijekom dvotjednog posjeta doživjeli.
– Svaki dan bio je pomno isplaniran od 9 do 17 sati, vodila se evidencija o prisutnosti za svakoga od nas 19 i čim bi netko zakasnio minutu, odmah je krenulo propitkivanje gdje je i je li sve u redu. Kinezi jako puno pozornosti posvećuju točnosti u dolasku na sastanke i moram priznati da smo se trudili ostaviti dojam dobrih gostiju kako bi i oni doživjeli Hrvatsku kao zemlju u kojoj se vodi računa o organizaciji i ozbiljnosti kada su sastanci u pitanju.
Evo jedan primjer njihove organiziranosti. Jedna kolegica razboljela se na završni dan dodjele certifikata i do zadnjeg se trenutka borila sama sa sobom kako bi mogla prisustvovati završnoj ceremoniji. Na kraju je 20 minuta prije polaska shvatila da ipak ne može i javila organizatorima. U tih 20 minuta nestala je sa svih popisa na toj maloj svečanosti i izgledalo je kao da nije bilo ni planirano da dođe. Jednostavno su je brzinom munje izbrisali iz svih mogućih protokola i promijenili sav raspored.
Ipak, za kraj, hrvatska je delegacija Kineze naučila neke stvari o Hrvatskoj.
– Pitao sam dogradonačelnika Jiaxinga i njegovu delegaciju na prijemu što im je prvo na pameti kada spomenete Hrvatsku. Svi su redom odgovorili – nogomet! E pa, potrudili smo se na završnoj ceremoniji da i oni saznaju kako Hrvatska nije samo nogomet, da vide naše brojne znamenitosti i ljepote, poznate osobe koje dolaze iz Hrvatske, od Fausta Vrančića, Slavoljuba Penkale i nadalje, tako da smo i mi njih uspjeli ostaviti u popriličnom šoku kada su vidjeli što i koga sve Hrvatska, veličine jedne ulice u Šangaju, ima kroz povijest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....