Tri zadarske heroine Domovinskog rata o danima na prvoj crti obrane: ‘Ponosne smo, napravile bismo opet sve isto‘

U sklopu programa obilježavanja 33. obljetnice vojno-redarstvene operacije Maslenica, u Koncertnoj dvorani braće Bersa u utorak je održan panel „Kad hrabrost ima lice žene“, posvećen ženama sudionicama Domovinskog rata i njihovoj često zanemarenoj, ali neizostavnoj ulozi u obrani Hrvatske.

Panel je okupio tri iznimne žene čije su životne priče snažno obilježene ratnim iskustvom. Ana Vukojević, sudionica Domovinskog rata i pripadnica Samostalnog odreda naoružanih brodova HRM-a, govorila je o ratu proživljenom kroz uniformu, ali i kroz osobnu tragediju kao kći Kate Šoljić – Majke hrabrosti, koja je u Domovinskom ratu izgubila sva četiri sina. U svom svjedočanstvu posebno je istaknula dugogodišnju bol obitelji nestalih, jer svoga supruga Ivana do danas još nije pronašla, kao ni istinu o njegovoj sudbini.

Jelena Kolega, medicinska sestra i hrvatska braniteljica, sudionica VRO Maslenica, iznijela je potresna iskustva s prve crte bojišnice, uključujući ranjavanje u borbenim djelovanjima te trajne posljedice koje je rat ostavio na njezino zdravlje i život. Njezina priča svjedoči o hrabrosti, profesionalnoj predanosti i snazi žene koja je u najtežim trenucima spašavala druge, ne štedeći sebe.

Sanda Špika, medicinska sestra i hrvatska braniteljica, govorila je o iskustvu rada u sanitetskim službama na prvoj crti bojišnice, ali i o osobnoj tragediji – gubitku supruga, zapovjednika Denisa Špike. U samo četiri mjeseca života postala je žena, udovica i majka, a njezino svjedočanstvo snažno je dočaralo ljudsku dimenziju rata i težinu života nakon gubitka.

Panel je protekao u tišini, poštovanju i snažnim emocijama, a poseban doprinos programu dali su glazbeni nastupi mlade Nine Vujević, čije su izvedbe dodatno naglasile dostojanstvo i simboliku večeri.

Ana Vukojević, sudionica Domovinskog rata i pripadnica Samostalnog odreda naoružanih brodova Hrvatske ratne mornarice, kći je Kate Šoljić, majke hrabrosti, žene koja je u Domovinskog ratu izgubila četiri sina, Miju, Matu, Ivu i Niku Šoljića. Rat je za Anu bio i služba domovini i osobna tragedija.

Dok je nosila uniformu, istodobno je živjela dugogodišnju neizvjesnost potrage za braćom i suprugom nestalima nakon pada Vukovara. Supruga Ivana još uvijek nije pronašla. Njezina priča govori o tihoj snazi, dostojanstvu i izdržljivosti žene koja unatoč gubicima nije odustajala.

Jelena Kolega djevojačkog „ratnog” prezimena, bila je medicinska sestra, hrvatska braniteljica i sudionica Vojnoredarstvene operacije Maslenica. Kao mlada žena sudjelovala je u najtežim ratnim operacijama na zadarskom području gdje je u borbenim djelovanjima teško ranjena. Unatoč ozljedama nastavila je pomagati suborcima i sudjelovati u izvlačenju ranjenika.

Njezino svjedočanstvo govori o hrabrostima na prvoj crti, vjeri u najtežim trenucima i trajnim posljedicama koje rat ostavlja na tijelu i duši. Posebnu dimenziju njenoj priči daje pogled majke koja je u strahu i molitvi ispraćala kćer u akciju Maslenica.

Sanda Špika. medicinska sestra i hrvatska braniteljica tijekom Domovinskog rata bila je na prvoj crti bojišnice, rame uz rame s hrvatskim gardistima. Kao supruga poginulog zapovjednika Denisa Špike suočila se s jednim od najtežih životnih lomova. U samo četiri mjeseca postala je žena, udovica i majka. Ima je tada svega 24 godine. Njezina priča svjedoči o gubitku, rađanju novog života u trenutku najveće boli, te o snazi žene koja je u vrlo mladim godinama morala iznova učiti kako živjeti.

Ana Vukojević rat je dočekala s ogromnim osobnim gubitkom iz Vukovara. Došla je na područje Zadarske županije kad su već počele velike bitke u Vukovaru na početku rata.

- Pošto je u Vukovaru svaki dan bilo sve gore i gore, onda me muž koji je išao na barikade, poslao na more s djecom gdje smo počeli graditi kuću, tako da ne mora razmišljati o nama gdje smo i što smo. I tako sam se zaputila 3. kolovoza iz Vukovara zaobilazeći barikade, negdje preko Bosne. Stigli smo navečer na trajekt, otišli na Ugljan i dani su prolazili. Mislili smo da ćemo se vratiti, slušala sam vijesti Siniše Glavaševića, čekala, nadala se. U tom čekanju vidjela sam da moram neki doprinos dati. Vraćajući se trajektom iz Zadra vidjela sam dva vojnika u mornarskoj uniformi. Prišla sam im i rekla sam tko sam i odakle sam i da bih i ja željela pristupiti ako me prime. Rekli su mi da se odmah sutra javim i čim sam došla bili su krasni prema meni. Bila sam sretna što i ja na neki način sudjelujem u tome. A onda je došao i taj dan kad je Siniša Glavašević rekao da je Vukovar pao. Četiri brata su mi tamo ostala i muž koji se još vodi kao nestali. Ja sad plačem za njima, ali se i ponosim s njima jer su se suočili sa smrću i dali svoj život na najteži način za ovu zemlju. Meni je bilo lakše kad sam se uključila u obranu, da nekako to prebrodim, jer sam i sama tome doprinijela na neki način. Tuga je ogromna i teško mi je govoriti o tome da ne plačem, ali istovremeno osjećam i ponos što smo domovinu obranili uz tako velike žrtve – kazala je.

Sanda Špika bila je na prvoj crti bojišnice kao medicinska sestra. Što joj je tada bilo jače, strah ili osjećaj dužnosti medicinske sestre?

- Pa više osjećaj dužnosti, strah nikad nisam imala, niti do onog trenutka kad se dogodilo ono što se dogodilo. Da se ponovno rodim, isto bih postupila – istaknula je.

Na bojišnicu je krenula početkom rata, imala je tada 22 godine. Pokojni Denis Špika bio joj je momak u to vrijeme, bio je na bojišnici i viđali bi se kad bi se vratili s bojišta. Skupa su bili jedno vrijeme i na položaju u Poličniku, ali ne u istoj kući. Ona je bila sa svojim suborcima, on je predvodio svoje. Kako se osjećala?

- Nikad nisam osjetila strah iako smo vidjeli neprijatelja doslovno golim okom. Nisam ni znala gdje sam došla jer sam bila bodulica dovedena u vlaje. Danas već znam. Nije ni to loše u životu – kazala je s osmijehom.

Njena životna priča bila je puno surovija. U kratkom vremenu postala je supruga, udovica i majka.

- Dana 17. listopada 1992. godine smo se vjenčali Denis i ja. Bila sam trudna, a on je poginuo 27. siječnja 1993. godine i 3. veljače 1993. godine ja sam dobila Denija. Denis je poginuo braneći Ražovljevu glavicu. To mi je došao reći njegov brat, moj djever, čija mi je obitelj, jedna i druga, velika podrška sve ove godine. Tjedan dana prije, od moje rodice i prijateljice poginuo je muž i ja sam sve te dane proživljavala u glavi te žene, da bi mi se to isto dogodilo. Bila sam trudna osam i pol mjeseci i nakon tjedan dana sam rodila, prijevremenim porođajem. Denisa nismo odmah sahranili i to je bio jedan šok, jer su tijelo četnici odnijeli u Benkovac i zakopali na katoličkom groblju. Sahrana je bila šest mjeseci iza toga i cijelo to vrijeme postojala je neka nit nade. Tada nije bilo medija niti televizije, samo radio na akumulatore i mislila sam možda je negdje živ. Ali misliš ono što želiš, a ne ono što je. Dijete je bilo bez imena mjesec dana. Ime Denis nisam mogla izreći dugi niz godina. Odlučila sam da bude Deni – prisjetila se tih teških dana.

Jelena Kolega, udata Sutlović, s toka Iža, također je doživjela ratnu ljubav i upoznala svoga budućega muža Denisa Sutlovića.

- Kad sam obukla uniformu i krenula na prvu crtu bojišnice kao medicinska sestra, prevarila sam majku. Ja sam mojoj mami rekla, ja ti se neću maknuti dalje od Zadra.

I lagala sam. Što ću joj reći? Gdje ću ići? U smrt? Ne možeš to reći. Znali smo koliko težak je tren. Što nas čeka. Znali smo da idemo prema Škabrnji. Dolje u Ambarima, znali smo da idemo na Ražovljevu glavicu. Išao je prije mene dr. Dražen Grgurević, vratio se s prvim ranjenikom. Zatim je išao Renato Bacalja. Rekao mi je na povratku, da se nisi usudila ići… Naravno, lagala sam. U pratnji dviju djevojaka iz splitske 4. gardijske brigade krenule smo jer smo čule jauk. I ne možete se okrenuti i reći neću ići. Nema te sile da će te zaustaviti. Dobijete adrenalin, krila, snagu, forcu, sve. Međutim, u tom momentu jedna od tih djevojaka, zaboravila sam im imena neka mi Bog na tome oprosti, rekla je „čujem bumbare“. Prvi mjesec, dan 21. - nema bumbara. Mi nismo znali točno što je to. Taj fijuk se čuo, koji je bio sve bliži. Znam da sam puzala, ali kad sam otvorila oči, jer mi je bio mrak jedno vrijeme, bila sam na leđima. Oni pitaju što ti je, jel ti znaš što se dogodilo. Ne. Opet se začuo jauk. Popipala sam rukom ispod leđa i vidjela krv. Šuti, otari se, ne smije nitko ništa znati jer će me povući natrag. Čuje se jauk, ideš dalje. Poslije ćeš plakati. Produžile smo dalje, ja sam vukla teški ruksak pun sanitetskog materijala, bio je teži od mene. Imala sam 45 kilograma, kaciga mi je bila prevelika, pa sam imala beretku. Snalazila sam se. Krunica na ramenu zavezana, samo sam rekla Bože daj mi snage. I zbilja dobiješ tu neopisivu snagu, adrenalin, ko da ti netko da špuntu. Mi smo se digle gore koliko smo mogle, došle smo do vojnika, jedan je bio lakše ranjen, rekla sam djevojkama vi uzmite njega, a drugi je bio u strašnom stanju, to vam ne mogu opisati... Znam samo da sam potrošila cijeli ruksak sanitetskog materijala, zajedno s morfijem – priča Jelena i nastavlja:

- Onda opet mrak. Ne znam što se događa, ali nije mi dobro. Tada po mene i ostale dolazi dr. Antun Zoran Savić. On nas je ubacio u nekakav bijeli kombi. Triskali su me, Jelena, Jelena… Što je, tu sam. Pitam je li onaj živ?. Je. Dobro je. Imala sam te bliceve. Kad su me doveli u zadarsku bolnicu netko je vidio mene na nosilima. I onda je došla informacija mojoj mami, Jelena je poginula. Mene su pregledali, mislila sam negdje sam se po kamenju porezala, tko je razmišljao o gelerima. Meni danas u opisu stoji, ozlijeđena od detonacije, geleri se ne spominju. A četrdeset postotni sam trajni vojni invalid. Ali svejedno, divlja sam, žilava. Do mame je kasnije došla informacija, živa je. Ali ona je osijedila, ona se od tada promijenila. Ona je to proživjela što ni jedna mati ne bi trebala proživjeti. Ne znaš je li ti dijete živo ili mrtvo. Ako je mrtvo, neka je samo u rukama Hrvatske vojske, da dobije tijelo. Znala je da sam ranjena i da sam živa. Dođem doma, mama u šoku.

Kako si? Odlično. Operi mi uniformu, ja se vraćam. Mene moji branitelji trebaju. Moj Otočki bataljun nije smio ostati bez mene. To su ljudi koji zaslužuju respekt sviju nas. Ljudi koji su me držali ko kapljicu vode na dlanu. Svi mi oni nedostaju i oni kojih više nema. Gasimo se, nestajemo, odlazimo… - s tugom će.

Posljedice su ostale trajno. Jedno vrijeme bila je u kolicima, skroz oduzeta. Puknuto je nekoliko kičmenih pršljenova, na lumbalnom dijelu nastala je rupa.

- Pok. dr. Bljajić me digao iz kolica, spasio me, jer sam mu rekla, ja ću se dignuti. Jer sam tako odlučila. Žilava, divlja bodulica. I rođena sam u bodulima. U meni je prkos bio jači od svega.

Ana Vukojević izgubila je četiri brata, supruga još nije pronašla.

- I prije pada Vukovara telefoni su prestali zvoniti. Informacije su na kapaljku dolazile. Tako sam i čula da mi je muž bio ranjen 23. listopada 1991. i da je bio u bolnici, nakon čega je izišao i opet se vratio na položaje. Kad sam čula da je Vukovar pao, nikakve veze nisam više imala ni s kim. Preko Crvenog križa sam saznala da su mi sestra i šogor završili u logoru, a za braću se ništa nije znalo… Tu neizvjesnost ne bi poželjela niti najgorem neprijatelju. Te suze, tu bol… ne daj Bože nikome.

Do zadnjeg smo se trena nadali da će se netko naći, a onda su počeli stizati vijesti. I uslijedile su sahrane. Mate je pao kad je Sajmište oslobađano i on je jedini poginuo od metaka. Ostale su sve dovele izmrcvarene… Svatko od moje obitelji nosi se s tim na svoj način. Molimo krunicu nedjeljom da se tata nađe, da se sahrani, da imamo gdje svijeću zapaliti. Svaki blagdani budu jako teški, kad se osjeti praznina koliko nas je bilo i koliko nas je ostalo. Nalazimo utjehu u vjeri i molimo Boga da se svi nestali pronađu i da obitelji pronađu konačno utjehu u smiraju – ističe Ana.

Sanda Špika kaže da bi danas isto napravila.

- Naravno da bih. Da je rat danas isto bih napravila, iako sam stara. Puno je godina prošlo i teški su dani, blagdani, težak je svaki dan. To se ne može zaboraviti, negdje to smjestiš i tu kutijicu opet otvoriš. Najviše mi snage daje dijete, obitelj i naša Udruga Žene u domovinskom ratu. Družimo se, hrabrimo, putujemo skupa, šalimo se... Bitno je da pokažemo naraštajima da nas još uvijek ima i da nešto ostane iza nas.

Jelena Sutlović odgovorila je na pitanje je li bilo teško biti žena u Domovinskom ratu, više se dokazati od muškaraca?

- Ne. Mi smo stvarno tamo bili svi isto. Ja sam se u svakom trenutku mogla osloniti na svoje suborce. Niti sam se osjećala manje vrijednom niti više vrijednom, mi smo bili isti. Danas kad se sretnemo, mi se grlimo, mi se držimo, kao što smo se držali kad je trebalo. Sebe spašavam pisanjem. O svom sam trošku, s jednom prijateljicom iz Austrije, napisala dvije knjige. Te su se knjige poklonile, nisu bile u prodaji. Te knjige i ti stihovi su mene iščupali... Neću vam reći naslov treće jer onda to neće biti to. Čekajte! Svi koji su bili u ratu moraju naći neki ispušni ventil. Ja pisanjem ili odem u maslinik, zagrlim maslinu i kažem joj hvala ti što si mi dala ulja. Nisan gladna. Uzet ću tunjicu, ćapat ću ribu i to je to. Ča mi više triba? Kako je kad hrabrost ima lice žene? Mi nismo išle kalkulirano. Mi smo išle srcem, dušom. Osjetile smo da smo potribne svojoj braći. U ratu i miru. U zlu i dobru - kaže Jelena.

- Na licu žene u Domovinskom ratu nikad se nije vidjelo kad pati, kad je teško... Suza potekne sama, ja sad ne plačem, ali znam što me čeka kad dođem kući. Ponosne smo same na sebe jer bi napravile opet sve isto - ističe Sanda Špika.

- Čudili su mi se kako se nosim sa svim tim. To je moje i ja se s tim nosim. Ujedno i sama sebe hrabrim, tako je i moja mama radila. Ona kad je bila kod mene rekla bi mi, sanjala sam ovoga sina, onoga... I poslije bi plakala. Gledam u nju i samo suze idu. Ja imam svoje vrijeme kad se ja isplačem, tada mi nateknu oči i onda me sin pita, mama ti si opet plakala, kad si plakala? Pa sinoć sine kad sam legla. Pa što nisi nama rekla, pa da plačemo zajedno. I doktorica me pitala kako sam uopće normalna ostala, rekla sam - samo radom. Radila sam, ispunila sebi dan. Samo ne smijete stati, ne smije biti prazni hod cijeli dan. O ovome se treba govoriti. Plakati i govoriti. Jer će tako i mladi doznati kako je to bilo i koji je bio smisao i svrha tako velike žrtve. Bol ne treba skrivati, ali ne treba skrivati niti hrabrost – zaključila je Ana Vukojević.

Panel „Kad hrabrost ima lice žene“ kojeg je organizirala Udruga Žene u Domovinskom ratu još je jednom podsjetio na neizbrisivu ulogu žena u Domovinskom ratu te na važnost očuvanja sjećanja i prenošenja istine budućim generacijama.