U Dalmaciju ga je doveo rat, izgubio je oba sina, a utjehu je našao u fotografiji: ovo je priča o Arifu, kroničaru Zadra

Arif Sitnica je devedesetih godina došao u Zadar i postao jedan od njegovih najistinskijih kroničara, fotograf koji desetljećima bilježi trenutke vezane uz ljude, prostore i priče grada, zaleđa i otoka. U Zadar ga je doveo rat, a on je u ovom gradu ostavio dubok trag kroz fotografije. Iako ga je život teško iskušao gubitkom oba sina, fotografija mu je ostala utočište i smisao, piše Fenix-magazin.

Ovaj Zadranin koji to rođenjem nije, ali suštinski jest, možda i više od mnogih koji su rođeni unutar Donatova grada. Jer malo je onih koji Zadar poznaju tako istinski kako ga poznaje Arif. Svaki pedalj kamenih ulica, svaku pukotinu na pločnicima koje su stoljećima oblikovali koraci prolaznika, svu radost i tugu koje je grad podno Velebita posljednjih godina vidio, Arif prepoznaje i primjećuje.

Poluotok, stari grad dijelom opasan zidinama, čuva svoje crkve i muzeje, trgove, bunare i parkove, ali jednako brižno čuva i tragove ljudi koji su njime prolazili, generacije mladih koji su se izmjenjivali i hrlili gradu na subotnju “gradsku špicu” Arif posljednjih godina bilježi svojim fotoaparatom.

Poznaje Arif i svako selo u zadarskom zaleđu i otok u zadarskom arhipelagu, jer dok je „Bog gledao novinarski svijet“, bilo je priča koje su pričali ljudi. U tom arhivu njihovih priča, Arif je već desetljećima neumorni kroničar. Fotografijom vjerno bilježi putanje ljudi, svjedoči životu, promjenama novinarskog svijeta koji se, često naglo i nemilosrdno mijenjao pred njegovim očima. Istodobno, on sam ustrajno korača putem koji nikada nije bio lagan.

U samo nekoliko godina, život mu je oduzeo obojicu sinova koji su preminuli uslijed srčanih mana: Danijela, vrsnog glazbenika s berlinskom adresom, i Vedrana, iznimnog fotografa kojega u Zadru nije bilo potrebno predstavljati, jer nije bilo Zadranina koji ga nije poznavao.

Arifova sjećanja od tada ne mogu spavati, a utjehu nalazi u ljudima koji se njegovih sinova sjećaju s ponosom i fotografiji koja je bila i ostala njegova strast,

– Tužan sam kad vidim kako je bilo nekada, a kako je danas. Pa i nije prošlo toliko vremena, promijenilo se sve u samo nekoliko godina, sve je postalo brzo i površno, govori Arif za Fenix-magazin.

Arif Sitnica rođen je 1950. godine u Banjoj Luci, gdje je proveo veći dio života i započeo profesionalni put u novinarstvu. Prošao je gotovo sve faze tog zanata, od rada u tiskari i grafičkoj redakciji nekadašnjeg Glasa u Banjoj Luci, do uredničkih i tehničkih poslova. Rat ga je, međutim, prisilio na odlazak. Nakon prognaničke golgote, s obitelji je stigao najprije u Daruvar, a potom 1997. godine  u Zadar. Imali su status izbjeglica.

– U Zadru nikoga nisam poznavao, niti je poznavao netko mene. Slikovito rečeno, kao da smo pali padobranom u nepoznato. Kasnije se pokazalo da smo se „spustili“ u najljepši grad na svijetu, prisjeća se Sitnica, dodajući kako tada nisu ni slutili koliki dar će im Zadar dati.

Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.