Odavna Donatov grad krasi titula "Grada košarke“. Mnogi se neće složiti, odnosno reći će: „Nekad bilo, sad se spominjalo“. Možda da, možda ne, no svakako onda tu "titulu“ možemo prenamijeniti u "Grad sporta“. Kako? Jednostavno!
Uz opjevanu košarku i KK Zadar, tu je i najbolji hrvatski nogometaš u povijesti i njegov zadarski ogranak koji je veselio naciju srebrom i broncom na svjetskim prvenstvima. Navelike je poznat i zadarski stolni tenis, nekada i veslanje, danas jedrenje, proslavljeni rukometaši, atletičari i mnogi drugi... Ovdje je pak riječ o onima koji su još posebniji. Da, moguće je – Udruga Mali princ iz Zadra, punim imenom Sportska udruga za osobe s intelektualnim poteškoćama (SUOIP), već godinama gradi jednu drugačiju priču. Iz samog imena da se protumačiti koja im je misija, no ukoliko trebate sažetak, evo ga – to su djeca koja zajedno s trenerima i volonterima i dalje čuvaju onu najiskreniju, nažalost davno izblijedjelu suštinu i bit sporta – ljubav!
Iz zvučnika je odzvanjao Mišo Kovač, dok su polaznici Malog princa udarali loptom o parket "četvorke“ Višnjika, a neki su u serijama "parali“ mrežice, sve naravno pod budnim okom volonterki koje ih vode kroz trening. Za to vrijeme puna usta hvale imala je magistrica kineziologije – predsjednica i trenerica udruge, Martina Šango.
Mali princ je sportska udruga za osobe s intelektualnim poteškoćama osnovana 2018. godine, u cilju pružanja podrške i pomoći osobama s teškoćama. Trenutačno broje oko 20 djece s Downovim sindromom, autizmom i mentalnim teškoćama. Želja udruge, trenerice i volonterki je pomoći im da kroz sport razviju svoje fizičke sposobnosti, socijalne vještine i samopouzdanje te da zadovolje svoje potrebe za igrom, kretanjem i pripadanjem.
– To je vrhunac mog trenerskog posla jer se radi o društveno ranjivoj skupini koja je izložena predrasudama. Posebno zadovoljstvo mi je toj djeci, koja su „odbačena“, pokazati da su vrijedna, da su voljena, da postoje ljudi koji će im svakodnevno pokloniti pažnju, osmijeh, lijepu riječ, a istovremeno ih ohrabriti da sve mogu postići svojim upornim radom. Nažalost, puno ljudi im kroz život ne daje priliku da se izraze i oni to osjećaju te prestaju vjerovati u sebe, započela je Martina Šango.
Kroz udrugu djeca se bave mnogobrojnim sportovima, gdje prednjače nogomet, rukomet, atletika, badminton, ali i ples. Ipak, jasno je i vidljivo bilo golim okom kako najviše štuju košarku. Moglo se vidjeti "more“ dobrih poteza, kvalitetnih šuteva, no to uistinu ne treba čuditi s obzirom na to da se u Zadru djeca rađaju s košarkaškom loptom u rukama. Baš je sredinom studenog na Višnjiku premijerno održan Baskin. To je jedan novi sport, inkluzivna košarka koju je osmislio jedan otac djevojčice u kolicima iz Udina kako bi pomogao svojoj kćeri da sudjeluje u košarci sa svojim vršnjacima. Kako kaže Šango, u Italiji svi igraju Baskin i zaluđeni su tom igrom jer ona spaja "nespojivo“ – staro, mlado, profesionalce, amatere, djecu s teškoćama i onu bez njih. Talijani čak imaju i svoje nacionalno prvenstvo u toj igri.
– Predstavljanje Baskina kod nas u Zadru popratio je velik broj sportaša, trenera, košarkaša koji su bili i aktivni sudionici na terenu. Baskin ima dosta pravila, mislim da su na 20 stranica. Koncipirano je tako da zaista svatko može sudjelovati u igri i doprinijeti svom timu kako bi pobijedio. Našoj djeci se jako svidjelo. Baskin ima uloge od jedan do pet. Igrači s brojevima jedan i dva na dresovima stoje u bočnoj zoni, gdje su sniženi koševi i oni pucaju na njih. Ovi u kolicima pucaju na donji, a oni koji mogu stajati na nogama, no ne shvaćaju igru obrane i napada, gađaju gornji koš. Igrač s brojem tri je netko tko ima intelektualne poteškoće, ali shvaća da mora trčati u obranu i u napad i također može zabijati, dok su četiri i pet profesionalni košarkaši ili sportaši koji ne smiju igrati obranu na igraču s brojem tri, no on smije čuvati njih. Ovako na prvu to je malo komplicirano, ali je vrlo zanimljiva igra i želja mi je da se moje suradnice i ja educiramo u Baskinu te da ga širimo po Hrvatskoj, objasnila je Šango.
Možda košarka jest najveća ljubav, no treba istaknuti sjajne uspjehe u atletici. Rezultati svakako nisu u prvom planu, no oni su jednostavno iznjedreni na valu sjajnog druženja i treninga. Najsvježiji rezultati stižu s Otvorenog europskog prvenstva u Pragu gdje je ljetos Ivica Vidulić osvojio treće mjesto u bacanju koplja i peto mjesto u bacanju diska. Filip Kulonja je bio 11. na 100 metara, dok je Lucija Mijolović bila sedma na 800 i peta na 1 500 metara.
– Kako je atletika moj sport i moje usmjerenje, prepoznala sam da im jako dobro ide te smo krenuli na ta prvenstva, dok ovu drugu djecu, koja ne mogu ispuniti norme za ta velika natjecanja, vodimo na natjecanja iz Specijalne olimpijade Hrvatske, poručila je trenerica Martina.
Nije Prag jedini grad ili natjecanje na koji se ova vesela skupina uputila. Bili su još na svjetskim i europskim atletskim natjecanjima 2018. u Madeiri te 2019. u Finskoj, dok su 2022. sudjelovali na „Trisome Gamesu“ u Antalyji. Natjecanja su samo „izgovor“ za sav onaj popratni sadržaj koji je poseban gušt.
– Njima je to cijeli svijet. Oni vole trenirati, vole putovati, družiti se i sretni su kada se s medaljom vrate kući. Kada idemo na putovanja, pjesma ne staje od Zadra do destinacije gdje idemo. Oni su također, bez obzira na svoje različitosti, dio našeg društva koji ne bismo smjeli odbaciti. Sretna sam da imamo priliku uključiti ih u razna natjecanja koja im do sada nisu bila pristupačna. Nažalost, danas su im mnoga vrata još uvijek zatvorena i nemaju mogućnosti kao ostala djeca koja pripadaju strukturiranom sustavu – klub, savez... Mi ne pripadamo nikome osim Specijalnoj olimpijadi čije geslo glasi: „Dopustite mi da pobijedim, ako ne pobijedim, podržite me da budem hrabar u pokušaju“ – rekla je Šango, dok se usput zahvalila lokalnoj zajednici koja im izuzetno pomaže u radu. Smatra kako su ljudi postali sve osjetljiviji te kako se konačno napravio nekakav pomak. Posebna zahvala ide Sportskoj zajednici Grada Zadra, koja ih podržava u svim idejama i bez koje, kako kaže, ne bi daleko dogurali.
Pomaci su vidljivi, no sve ide jako sporo. Ova su djeca zaslužila da se o njima itekako priča, no ne treba samo pričati – nekad je vrijeme za konkretne pomake.
– Voljela bih da postojanjem naše udruge stvorimo uvjete da se napravi jedan županijski savez za djecu s intelektualnim poteškoćama. Što se mene osobno tiče, voljela bih da mogu raditi samo ovaj posao, tako da se toj djeci maksimalno mogu posvetiti. Međutim, trenutačno za to ne postoje uvjeti – premala smo udruga i raspolažemo s premalo financijskih sredstava da bismo nekog mogli baš zaposliti. Sport osoba s intelektualnim poteškoćama u našoj županiji nailazi na određene probleme. Mi, nažalost, nemamo županijski savez koji bi objedinio sve sportove u kojima se natječu sportaši s intelektualnim poteškoćama. Taj savez bi vodio brigu o organizaciji i provedbi treninga i natjecanja te bi nam dao suport u svim segmentima rada i djelovanja. Nadamo se da će se i u tom pogledu u skoroj budućnosti nešto promijeniti, dodala je.
Sljedeće veće natjecanje za koje se u Malom princu spremaju je Svjetsko prvenstvo u Bugarskoj, u Sofiji, koje se održava predzadnjeg tjedna u lipnju 2026. godine. Da bi tamo sudjelovali, ponovno moraju ostvariti norme u svojim disciplinama. Ukoliko se to ostvari, ima nekih naznaka da bi im se priključila i dvojica Splićana, ako također ostvare norme. No nisu norme jedini faktor koji odlučuje...
– Nadam se da ćemo skupiti novac i za to natjecanje. Živimo od donacija i sve što imamo zahvaljujući je dobrim ljudima i, naravno, lokalnoj zajednici. Ako skupimo novac, idemo, a ako ne, ostajemo kući – zaključila je Martina Šango.
Vjerujemo kako novac, ali niti norme na posljetku neće biti problem. Naći će se ponovno dobri ljudi, a ako ima onih u nedoumici ili ih treba motivirati, svakako savjetujemo da posjetite njihov trening jer dan postaje ljepši, a život lakši!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....