Poznati zadarski brijač i frizer Ive Morović vratio se sa svoga puta po Vijetnamu. Opet je napravio pravi pothvat pedalama, biciklom je prešao dobar dio puta od Ho ši Mina u Vijetnamu do Bangkoka u Tajlandu. Kao i na svojim prethodnim pustolovinama, zadarski „brico na pedalama” vodio je fotodnevnik na društvenim mrežama, prenoseći što mu se sve događalo u dalekoj Aziji...
- Ove godine za "lutanje po svitu" izabrao sam bicikliranje od Ho ši Mina do Bangkoka. Ho Ši Min Grad (bivši Sajgon) nije samo grad — to je totalni kaos koji nekako savršeno funkcionira. Ima skoro deset milijuna stanovnika i još bar duplo toliko motora. Prelazak ulice tamo je poseban nivo hrabrosti, naime, nema šanse da te itko pusti na pješačkom, bilo sa semaforom ili bez njega, glava u torbi, ali nekako se i na to navikneš. Grad je miks svega: futuristički neboderi, francuske kolonijalne zgrade, ulična hrana na plastičnim stolicama od 20 cm visine i kafići koji izgledaju kao da su iz Tokija. Kava je kultura, jedni su od najvećih proizvođača kave na svitu, njihova ledena kava s kondenziranim mlikom (cà phê sữa đá) udara jače nego ponedjeljak ujutro. Imaju i kavu od jaja, egg coffee (cà phê trứng). Žumance plus kondenzirano mlijeko plus šećer se stavi u kremu, pa ide preko vruće kave. Okus kao tiramisu u šalici. Ispod tog modernog ludila krije se ozbiljna povijest, tuneli Cu Chi blizu grada su podzemni labirint koji su koristili borci tokom Vijetnamskog rata. Danas možeš doslovno ući unutra i vidjeti kako su ljudi tu živjeli – prenosi dojmove Morović.
U Kambodži je vidio moćnu i mitsku rijeku Mekong dugu oko 4.350 do 4.900 kilometara, koja teče od tibetanskih visina kroz šest zemalja prije nego što se ulije u Južno-kinesko more. Sam grad je kombinacija tradicijske khmerske arhitekture i francuskog kolonijalnog utjecaja, uz živahne tržnice i kafiće, daju gradu jedinstveni šarm. Mračna strana povijesti pripada vladavini Crvenih Khmera iza kojih su ostali milijuni pogubljenih...
- Nakon dva dana odmora put pod kotače, pa dokud stignem. Nakon kavice vozim uz Mekong i guštam, upijam, gledam, osluškujem. Dok podnevno sunce prži odlučujem se za posjet Muzeju genocida kojeg su počinili Crveni Kmeri, ma uglavnom užas, ne možeš virovati da tako nešto svoj svome može raditi, a samo zato što je "drugačijeg mišljenja”. Nažalost takvi ljudi postoje i dandanas, a i postojat će uvik, no "neću politiku u moju butigu". Iako je potpuni kaos u prometu ja još nisam doživio sudar ili neugodnost. Krećem u mrklu noć, grad još spava, plan je odvoziti što manje po ovom Suncu koje je ubitačno, ali što je tu je, pedalirati se mora na kraju krajeva zato sam i tu. Odrađujem to sportski bez puno uživanja i slikanja. Spavanje sam našao u gradu Kampong Thom. Sutra opet planiram današnji scenarij i što ranije krenuti pa ako sve bude po planu navečer bi trebao doći u Siem Reap.
Nakon cjelodnevne muke predvečer dolazim u grad koji živi od turizma, to se odmah vidi. Naime grad je najpoznatija turistička destinacija zbog Angkor Wat, smatra se najvećom religijskom građevinom na svijetu. Nažalost moj put tu završava, a ne kako je bilo planirano u Bangkoku. Karte sam kupio prije par mjeseci, a na granici između Tajlanda i Kambodže izbio je nedavno ratni sukob, pa su granice i dalje zatvorene, s toga ću se do Bangkoka prebaciti avionom – završio je svoje pedaliranje zadarski brico koji se potom motociklom prebacio do glavnog grada Tajlanda gdje je uživao još nekoliko dana. Zbilja, avantura za pamćenje! A onda je uslijedio povratak u brijačnicu na Kalelargi.
Što je slijedeće?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....