Zadranin je dišpetom sačuvao bogatu povijest: ‘Muzej će biti na jedinom logičnom mjestu - u prostorijama Jazina‘

Na prvu ne bismo rekli da je broj pet značajan kada govorimo o zadarskoj košarci. Uvijek su tu 10 i 11, ali kada malo upremo moždane vijuge, možemo dokučiti da uistinu jest. Iako se košarka u Zadru počela igrati znatno ranije, KK Zadar službeno je osnovan 1945., a 20 godina kasnije, 1965., osvojen je prvi trofej – prvenstvo Jugoslavije. Ista godina uzima se kao godina osnutka Tornada, dok je 1975. Zadar imao najjaču momčad u povijesti koju je u polufinalu Real Madrid zaustavio u pohodu na Europu, ali je osvojeno još jedno jugoslavensko prvenstvo. 2005. Zadar je prvi put osvojio prvenstvo Hrvatske i stvarno te „petice“ na kraju godina apsolutno strše.

Imamo još jednu godinu koja završava brojem pet – 2015. Ne, tada Zadar nije ništa osvojio, dapače, klub je tada prolazio svoje najteže dane, no te 2015. jedan zadarski entuzijast krenuo je u projekt svoga života – započela je misija zvana „Muzej zadarske košarke“. Inicijator i pokretač svega je Krešimir Butić (49), rođeni Zadranin koji čitav život živi u najkošarkaškijem zadarskom kvartu, „predgrađu“ Jazina – Relji.

Zvonko Pavić/Cropix

Krešo Butić mlađi je brat jednog od utemeljitelja Tornada – Bute, a trenutačno radi kao domar u Dvorani Krešimira Ćosića, što mu pruža zadovoljstvo jer je okružen ljudima koji su u sportu, ali od toga i živi. Zdravlje ga je 2019. maknulo s tribine, no niti tada nije odustao od sakupljanja eksponata. Neiscrpan rad doveo ga je do sinjeg mora sadržaja i, dok se već godinama šuška o konkretnoj realizaciji muzeja, čini se da je napokon kucnuo i taj čas. Za to vrijeme Butić nastavlja sa sakupljanjem i sve dobro čuva pod ključem. Prošlo je više od 10 godina otkako se cijela priča zakotrljala, a evo kako je krenulo...

- Prvo bih rekao kako mi je žao što nisam krenuo i ranije jer bih tako spasio gro materijala koji su netragom nestali. Dosta mi je ljudi to potvrdilo. Sve je krenulo 2015., to je bio jedan apsolutno detektivski posao jer je malo eksponata očuvano u samome klubu. Srećom, navijači, bivši igrači, sačuvali su primjerke unutar svojih obitelji i išao sam od stana do stana, od kuće do kuće, po preporuci raznih ljudi. Tu mi je puno pomogla i moja obitelj, zbog koje su ljudi imali povjerenje u mene. Teško se ljudima odricati takvih vrijednih materijala – započeo je Butić te se prisjetio do čega je prvo došao:

- Prvo skupljeno bilo je ono što sam izvadio iz svog ormara, no van toga, među prvima je Jure Košta dao dresove koje je iz Italije donio Tullio Rochlitzer – od Krešimira Ćosića iz Virtus Bologne te Dina Rađe i Arijana Komazeca iz vremena dok su igrali u Zadru. To su bili među prvim sakupljenim eksponatima, a brzo se uključio i poznati zadarski ugostitelj Šerif, koji je držao Hajduk.

Iz godine u godinu, kako je priča rasla, rastao je i obujam eksponata, tako da se sada radi o jednoj prebogatoj zbirci koja jedva čeka ugledati svjetlo dana.

- Skupio sam sve vrste materijala, sve što bi jedan sportski muzej i trebao sadržavati. Od zbirke dresova, zastavica, knjiga, biltena, zapisnika, medalja, pehara, znački, tenisica, sportskih torbi, ulaznica, plakata, lopti. Zadar je poseban po tome što se ne može odvajati parket od tribine, tako da su tu još i navijački eksponati poput šalova, zastava, kapa, transparenta iz 1975. godine. Stvarno tu ima svakakvih eksponata koji će dirnuti srca brojnih Zadrana. Imam i Bagatovu šivaću mašinu, na kojoj je i posveta. Nju je 1986. radna organizacija Bagata poklonila prvacima, odnosno KK Zadar. Imamo i semafor iz Jazina iz 1972. godine i posebno se brinemo da ga dovedemo u neko izložbeno izdanje. Tu mi pomaže gospodin Darko Frakin, a dali smo ga i Strukovnoj školi da ga pokušaju dovesti u „red“. Tako da tu ima svega, od igle do konca.

Otkrio je Butić da se trenutačno nalazi na tragu da dođe do dresa Zadra iz 1939. godine.

- Rijetko tko ima dres iz tog doba... To je generacija igrača Zadra koji su igrali do 1945. godine. Kasnije su morali napustiti Zadar, bila je neizvjesnost zbog nove vlasti... To je povijest našeg kluba, to su igrači koji su nosili majice s natpisom „Zara“ i bježali su, a u toj strci ponijeli su i dres Zadra što pokazuje koliko im je to značilo. Došao sam do tih obitelji, neki su u Italiji, neki u Peruu, i sada s njima pregovaram. Kod mene nemogućih stvari nema, u šali samom sebi kažem da bi bilo bolje da nisam uspio doći do tog čovjeka jer bih bio mirniji.

Osim ove neizmjerno teške misije, postoji li neki eksponat do kojeg mu je u desetogodišnjem traganju bilo najteže doći?

- Baš sam nedavno komentirao, povući ću paralelu s utakmicama Zadra koje igra u posljednje vrijeme – svaka je u produžetku, svaka je neizvjesna, na zadnju loptu. Niti jedan eksponat ne dobijem „na 20 razlike“. Najteži je put doći do nekog, kasnije je lakše. Imam Krešin dres, njegove osobne stvari, budilicu i pehar za najboljeg igrača iz 1971. u SAD-u i to je od tamo putovalo. To nam je ustupio gospodin Vinko Fatović. Jednostavno, svaki eksponat ima svoju težinu i svoju priču.

Postoji li u cijelom moru vrijednih zadarskih košarkaških uspomena neki eksponat koji je ovom fanatičnom kolekcionaru najdraži?

- Ne bi bilo pravedno tu nešto izdvajati. Svaki predmet ima svoju emociju, povjerenje i težinu. Mogu eventualno izdvojiti ono za što sam najviše vezan. Tu se izdvajaju sve te neke stvari koje su vezane za 1986. Ima jedna lopta bijele boje s ugraviranim imenima igrača koji su osvojili prvenstvo, također ulaznica s te legendarne utakmice, medalja koju je ustupio Draženko Blažević. Drag mi je posebno i dres, sada već mogu reći i mog prijatelja Zdenka Babića, imam i njegove potpisane patike. Imam i zapisnik iz te utakmice kada je ubacio 144 poena. Sve je to vezano uz 1986., a ove godine slavimo i 40 godina od te titule.

Zvonko Pavić/Cropix

Osim što sama zadarska košarka priča priču, na putu da se ona ostvari i očuva svakako su se stvarale neke nove priče i neka nova poznanstva. Butiću je posebno draga priča koja najbolje dočarava koliko je Zadar spojen s košarkom uistinu velik.

- Osim regije, dosta ljudi sa strane zanima se za ovu priču, konkretno Talijani. U Zadar su došla tri novinara iz Verone, radili su neki magazin u kojem su pisali o zadarskoj košarci. Mene su kontaktirali i zamolili da ih spojim s nekim ljudima koji bi im mogli govoriti o košarci. Spojio sam ih s Pinom Giergiom, s Petrom Popovićem i Umbertom Piasevolijem, izvrsnim govornicima talijanskog jezika. Vodili smo ih i na finalnu seriju sa Splitom i bili su oduševljeni atmosferom, no oni su željeli vidjeti Jazine. Kada su ušli unutra, nisu se prestali diviti i zamolili su me da im pokažem stare svlačionice. Bio sam s prijateljem Branimirom Čakićem i pogledao sam ga misleći kako ih odvesti dolje – nema struje, curi voda, sijalice trepere, to je bilo na takvom nivou, spremno da se tamo snima horor. Kada sam ih odveo dolje, gdje od vlage dosta daje, u prostoriji su vidjeli aktualne dresove KK Zadar kako se suše, gdje ih je oprala legendarna Mare. Oni nisu mogli vjerovati, ali u pozitivnom tonu, njima je to bilo „wow“. Iz Jazina su izašli nabijeni emocijama i to su prezentirali u svom magazinu. To je za njih bilo zadivljujuće.

Butić je inicijator, detektiv, kolekcionar i apsolutno je prevagnuo najveći put, no kaže kako su mu mnogo pomogli i prijatelji, obitelj, brat i svi ljudi koji su u, i oko košarke. Tu se naravno ističu legende poput Jure Košte, Pina Grdovića, Miše Ostarčevića, Petra Popovića, Cice Troskota, a neki su na tom putu i preminuli... Iako se početak činio kao rupa bez dna, iako je na putu bilo mnogo prepreka, nikada mu na pamet nije palo odustati.

- I kada sam bio u bolnici, radio sam na ovom projektu. U to vrijeme nastajala je Ćosićeva knjiga „Igraj, vjeruj, živi“ i tada me baš kontaktirala Krešina kći Ana. Trebala joj je pomoć oko nekih fotografija – tražila je sliku izgradnje Jazina. I uspio sam doći do te fotografije, zvao sam svog prijatelja Marina Pulju. On mi je također mnogo pomogao, ne u traženju eksponata, već u jednom drugom segmentu. Radimo dokument, statistiku svih utakmica KK Zadar, što je izuzetno krvav posao. Tako da, bilo je loših trenutaka, „šaka u želudac“, nekih ljudi za koje sam mislio da je sve samo „pro forme“, no nije tako bilo. Pa su mi ljudi u dobroj namjeri govorili što ti to treba, a da ne spominjem svoj trošak... Ali nikada nisam niti pomislio odustati. To je neka moja parola; kada ne mogu više, onda gas do daske, i to neka bude pouka svima. To je na kraju krajeva i Zadar, taj mentalitet – kada te netko gazi, kažeš: „E, nećeš“, to je taj dišpet.

Muzej zadarske košarke jedna je od najpoznatijih zadarskih stranica na Facebooku. Butić se brine da se preko nje očuva tradicija te tako obilježava sve veće događaje, obljetnice, rođendane, godišnjice smrti, vadi stare slike iz „naftalina“, podsjeća na ljepše dane, educira mlađe čitatelje... Ima li on kod kuće nekakav fizički kalendar ili bilježnicu gdje se podsjeća što mu je danas „činiti“?

- Da, imam. Imam sve zabilježeno, sve datume do kojih sam ja uspio doći. I to je bio detektivski posao. Klub je oduvijek najbolje funkcionirao na parketu i na tribinama. Uvijek je nedostajao onaj „prvi kat“, upravljački, koji bi sve to vodio. I u klubu nije bilo napismeno tko je kada rođen ili tko je kada umro. To je jedna velika greška, gro te dokumentacije otišlo je u nepovrat. Tako sam ja išao od obitelji do obitelji, predstavljao se, sakupljao datume, što je ljudima bilo čudno, a još čudnije bilo je kada sam tražio datume kada je tko preminuo. To je baš osjetljivo i nezgodno, no ljudi su s vremenom stekli povjerenje prema meni i prema ovoj priči.

Jave li se pak neki kojima se slučajno preko Facebooka zaboravi rođendan, ima li uvrijeđenih?

- Ne često, ali bude. Ja to smatram kao nešto čemu trebam zahvaliti jer je jednostavno nemoguće imati sve. Trudim se da toga ima što je više moguće, a Facebook stranica mi je uvelike pomogla što se tiče kontaktiranja, ali i promoviranja. Javljaju mi se ljudi iz čitave bivše Jugoslavije, s raznim pitanjima, pohvalama i kritikama, ali i kontaktima iz kojih dođe do razmjene materijala. Zadarsku košarkašku povijest pokušavam prezentirati i raduje me takva komunikacija s našim navijačima.

Zvonko Pavić/Cropix

Povijest postoji i nadasve je velika. Postoje i fanatični navijači koji je i dalje žive, ali postoji i Krešo Butić koji je sve to sjedinio u jedno. Njegovi vrijedno sakupljeni eksponati previše su vrijedni, unikatni, koji su sada već poprilično mnogobrojni. No kada će napokon doći vrijeme da se muzej i fizički pokrene? Dugo godina mogla su se čuti samo puka obećanja...

- Kako je došao novi gradonačelnik, Šime Erlić, neke stvari su se promijenile. Bivši direktor KK Zadar, Tomislav Kabić, prvi je konkretizirao pitanje muzeja, išao je prema gradonačelniku, a Roko Jurlina nastavio je taj kontinuitet. Postoji jedna dinamika sastanaka, trokut ljudi – klub – grad i moja malenkost, i ono što me veseli jest da je definirana lokacija, a to je i ona jedina logična po meni – dvorana Jazine. Da budem precizniji, prostori u dvorani Jazine, bivša špiloteka, gdje je sada noćni klub Opera. Jazine su same po sebi muzej tako da ne postoji bolja lokacija. Grad je odredio i jednu firmu koja bi se bavila osmišljavanjem cijelog tog prostora, no još ne znamo kada bi vremenski trebalo započeti. Muzej mora biti zadarski, bez težnje glamuru, a to onda ne bi trebalo biti pretjerano skupo. Želimo da se najobičniji navijač osjeća kao da se vratio u najveći doživljaj svoga života, vezano za neku svoju najdražu košarkašku uspomenu.

Butić nije samo inicijator muzeja, pamtit će ga se kao čovjeka koji je sačuvao najpoznatije zadarske navijačke stihove – „Zadar je najbolji, Zadar je slavan, nitko u Europi njemu nije ravan“. Spasio je drevne stihove u obliku pjesme, a u spotu su, obučeni u majice KK Zadar, glumili gotovo svi najveći zadarski sportaši, od Luke Modrića i Dade Prše, preko Ratka Rudića, do Pina Giergije i Josipa Skoblara.

- Bilo je tu mnogo inicijativa koje sam ja, vezano uz muzej, potaknuo. Neke su uspjele, neke nisu... Pjesma je apsolutno dio baštine i moj motiv bio je spas od zaborava. Krenuo sam od oca, skupili smo te stihove koji se već odavna ne pjevaju, eventualno se samo refren zapjeva. I mi smo tu pjesmu sklopili u studiju Tomislava Pehara, odbor sastavljen od Davora Pekote, Rikarda Perkovića, Erika Pavina, Igora Jelenića i mene, a Igor Goić bio je snimatelj. Tek kada smo napravili pjesmu, došla je ideja da pokažemo jačinu Zadra, da sve veličine koje možemo ubacimo u spot. Bilo je jako teško, bilo je vrijeme korone, morali smo čekati slobodno vrijeme i završetak sezone raznih sportaša. I nitko nije odbio, koga smo god kontaktirali, rado se odazvao. Neki su možda i izostavljeni i trebali su biti unutra, no jednostavno je bilo nemoguće staviti ih sve u tako malom vremenskom periodu. Tako da i to smatram svojim malim uspjehom, zaključio je Butić.