Zadranin je do 24. godine životario od košarke, sada je suvlasnik hotela u Splitu: ‘Zamalo sam nokautirao izbornika!‘

Luka Žorić je u studenom napunio 41 godinu, vlasnik je s bivšim suigračem, dvostrukim kumom i prijateljem Krunom Simonom uspješnog hotela u srcu Splita, ali i dalje je posve unutra u košarci. Nekadašnji reprezentativac, nekada ozbiljni euroligaški igrač, ali i čovjek koji je do 24. godine životario od košarke i nije se, pri tome, predavao, otkrio je za Sportske novosti svoju priču.

- Počeo sam igrati u rodnom Zadru u četvrtom razredu, u školi, a godinu kasnije smo igrali protiv Borika. Tamo su vidjeli nekog malog, koji bi mogao narasti i koji nije imao pojma, pa sam došao na treninge. Čudno je da to nije bio KK Zadar, ali tako je ispalo. U prvi sam srednje krenuo u Zadar, ali tada me kontaktirala Cibona, Božo Miličević je došao do mene preko suca Čankovića.

Cibona ga je smjestila u "internat", bila je 2000. godina.

- Smjestili su me u sobu broj 1. Upravo su seniori, tada ozbiljni euroligaški igrači, završavali ručak, a prvo što sam uočio bio je momak mojih godina, dakle 15, 16. Bio je to dečko iz Mostara koji je ispred sebe imao bocu vina i lagano je pijuckao. Kasnije su kazali da mu je krvna slika malo lošija, pa je malo popio. Pazi, litra vina ispred njega. Jedno dva, tri mjeseca kasnije stigao je tu i Damir Markota. Šveđu vjerojatno i danas svi znate po nekim pričama, ali ja sam ga upoznao kao dijete koje je stiglo iz Švedske i jako je slabo govorio hrvatski jezik. Dan-danas znam da mu je rođendan 26. prosinca, jer smo mu objasnili da 12. mjesec na hrvatskom ima naziv "kokošinjac", pa je Šveđo govorio da je rođen 26. kokošinjca. Bili smo u "internatu" bez nadzora, ali treniralo se ubitačno. Od 5.30 smo na KIF-u trenirali s pokojnim prof. Metikošem atletske vježbe, od 6.45 nas je već čekao Slavko Trninić. Cibona me slala na posudbe u Zabok, Karlovac i Dubravu, ali ti projekti nisu ispali najbolji...

I stigao je Žorić do okruglih dvadeset, a pomaka nije bilo.

- Trener postaje Dražen Anzulović, a mene nema ni na mapi. Štoviše, Cibona više nije sigurna da ja mogu napraviti karijeru, da mogu biti euroligaški igrač, a to je bio Cibonin kriterij tada i to su mi dali do znanja.

Mladog igrača to je moralo pogoditi?

- Opet, dolazim iz stabilne obitelji. Moj otac je imao ozbiljan ratni put, bio je i ranjen, babu i dida su ubili na selu i odgojen sam tako da odustajanje nije opcija. Moja misija je postala da ja sve to mogu dovesti na pravi put.

I tada kreću putešestvije.

- Postoji neki projekt u Parizu, pa ja idem tamo. U to vrijeme imam neki ugovor s Cibonom, ali je to ono, red veličine današnjih 300 eura mjesečno i Cibona mi, valjda zato što sam u Parizu, ne da ispisnicu. Tamo je trener Gordon Herbert, Kanađanin, koji je kasnije s Njemačkom postao svjetski prvak i u kontaktu smo još i danas. U prosincu me ipak zove Božo Miličević, daje mi papire, ali pod uvjetom da idem u Dubrovnik. Dubrovnik je u Ligi za prvaka, a ja tu počnem nešto igrati, mi na kraju budemo peti. I tu se pojavljuje u priči Ljubljana, u kojoj trener postaje Pino Grdović, a Hrvoje Ciketić sportski direktor.

Olimpija je bila euroligaš, ali projekt nije bio na čvrstim nogama.

- Projekt, ruku na srce, i nije mogao uspjeti. Pazi, sastanci uoči utakmica su bili nezaboravni. Pino Grdović priča na talijanskom, a Finac Teemu Rannikko je nešto igrao u Italiji, pa prevodi nama na engleski, a Hasan Rizvić nema pojma o engleskom, pa se njemu prevodi na naš jezik. Igramo Euroligu, ABA ligu, tu su i Oliver, Evtimov, Halperin, ali ja na treninzima shvaćam prvi put da sam ravnopravan, da sam u stanju igrati ozbiljnu košarku.

Kad projekt u Ljubljani propadne, opet se vraća u Dubrovnik. Iza toga slijedi i sezona u Šibenki. Gdje igrački raste. Ali, nema novaca...

- Vozio sam od tate neki prastari Mercedes, kojega nije imalo smisla ni zaključavati. U Dubrovniku sam igrao za 6.000 kuna, u Šibenki sam trebao dobiti više, ali taj novac nije dolazio. Ciketić mi je tu izlazio ususret. Ali, morao sam se i snalaziti sa strane, raditi što se moglo raditi. I od toga sam plaćao Juri Šangi individualne treninge kako bih popravio snagu i masu.

I onda se počelo događati.

- Završavam sezonu u Šibeniku i kažu mi kako se o meni raspituju Zagreb i Tomo Karamarko. Karamarka ja znam tada samo s televizije, ali mi se nalazimo u hotelu Kolovare za par dana. Želi biti prvak sa Zagrebom i želi me u Trnskom, ali tamo je Danijel Jusup trener i on me ne želi. Međutim, Karamarko mi kaže, neće Jusup ostati zauvijek i da mi šalje ugovor u ponedjeljak. Taj ponedjeljak sam čekao mjesecima.

I opet se pojavljuje Cibona.

- Kraj je kolovoza, zove Božo i ja potpisujem na tri godine ugovor s Cibonom. Joke Vranković je trener, ali ja sam shvatio da on misli kako sam ja na probi. Kad je shvatio da imam ugovor, naljutio se. I ja ne igram, ni sekundu nisam ušao, na treningu mi nijedan faul nije sudio, igrači su to provalili, pa sam dobivao fine batine. Nakon Joke je stigao Sunara, a Cibona prvi put ispada u polufinalu. I na ljeto stiže Velimir Perasović.

Ali, i novi problemi za Žorića.

- Vidim kako neću dobiti šansu. Peras me ne zna, ali obeća mi šansu. I odlazim na godišnji, postajem roditelj, treba se roditi moja Klara. Ali, mene ne zovu na pripreme. Pročitam u novinama kad je okupljanje i pojavim se. Peras mi govori kako me ne treba, kako je o meni čuo loše stvari, da me ne želi i da se dogovorim s klubom oko raskida.

I što sad?

- Prvi sam se put ozbiljno postavio u karijeri. Imam ugovor, imam dijete, treba mi novac. I tu sretnem opet Karamarka i kažem mu da je dobro da me nazvao. Božo mi potpisuje raskid, isplaćuju mi pola ugovora, mislim da je to bilo 40.000 i stižem u Zagreb. Tamo nema više Jusupa, sada je tu Željko Pavličević i formirana momčad. Pa mene šalju na posudbu, opet u Zabok. Tu igramo neki pokus protiv Zagreba, a ja već namazan, s ulice, ulazim u dvoranu iza Pavličevića, pa čujem kako pita da mu pokažu tko je taj Žorić. Ubrzo sam stigao u Trnsko.

I tu se kompletira jedna od najluđih svlačionica u povijesti hrvatskog klupskog sporta.

- Kad sam došao, tu su već bili Simon i Tomić, pa Vladović, Štimac, Rahimić. Nakon toga stiže Mula, pa Krstić, neki stranci i nakon toga Nikša Prkačin. To se pretvara u svlačionicu u kojoj je teško reći je li bilo bolje na terenu ili izvan njega. Pazi, Ante, Prka, Simon, Štimac, Dijan, Panki Barać, Cici Miljković, stranac, ja, u mojoj zadnjoj godini su tu već bili klinci Šarić i Hezonja.

I osvojila su se dva Kupa, ali i naslov prvaka 2011. godine. I dogodile su se neke nezaboravne uspomene.

- Svlačionice su u Trnskom uske i strop je nizak. Ne može se tu skidati 12 košarkaša. Ali, predsjednik kluba je Davor Jelavić, tada ozbiljna faca u gradu, djed Andrije Jelavića. I iza svake važnije pobjede, on bi ušao u svlačionicu proslaviti s nama. Mi smo ga zvali Smajo, jer je jednom pročitao u novinama kako bi nam trener trebao postati Zmago Sagadin, a on je rekao, "odakle im da dovodimo tog Smaju". Mene je obožavao, pa bi mi u svlačionici sjeo u krilo, a ja sam ga bacao u zrak. Kažem, stropovi su bili niski...

Izvan dvorane je bila još veća ludnica.

- Došao je Prka i cijela momčad na kavi je uoči jutarnjeg treninga u Mozaiku u Trokutu. Od nas 12, devetorica pušimo. Zadnja se cigareta pali u 9.30. U deset smo na terenu. Iza toga opet u Mozaik, sada su tu već ćevapi, navečer živa muzika. Na sva tri događaja smo bili. Iz dana u dan. Ujutro, kad smo pili kavu, s nama su bili pekari iz Klare. Postoji u lokalu kladomat i ljudi se cijelo vrijeme klade, glavna tema je da se namještaju utakmice, standardna šuplja priča. I tako jedan dan i igramo protiv Cibone navečer. Prka je došao do kladomata, stavio sto kuna i kazao "u povjerenju" jednom od tih pekara kako je dogovoreno da igramo produžetak s Cibonom, da će biti X na kraju. To "u povjerenju", "jer Prka je rekao", a postoji li bolja dojava od onoga koji će igrati, raširilo se učas. Ljudi su stavljali plaće na X. Drugo jutro oni čekaju, ti pekari, vrijeđaju Prku, jer, naravno, nije bio X, a on se vadi da je jedan iz Cibone sve pokvario jer je zabio na kraju, ha, ha, ha...

Luka Žorić postaje u međuvremenu MVP ABA lige.

- Tomić na pola sezone odlazi u Real, a do tada smo igrali skupa. Pazi, u Trnskom smo do tada igrali Tomić, Prkačin i ja, a to je euroligaška postava centara, nije loše, zar ne? Kako je otišao Ante, ja dobivam još više prostora, tu sam MVP i u ABA, MVP u našem prvenstvu, a stiže mi i ponuda Maccabija, David Blatt nudi ugovor na tri sezone. Nude i ozbiljnu odštetu. Zovem Karamarka, on mi, pak, nudi novi ugovor, bomba ugovor. I u toj zadnjoj sezoni, javlja se Unicaja. Ponuda je šezdeset posto veća od one Maccabija. Karamarko mi je tada obećao da mogu otići na ljeto. Osvojili smo naslov, Cedevitu dobili 3-0 u finalu, u drugoj utakmici finala sam stavio 35...

U Malagi ga je dočekao euroligaš, toplo sunce Coste del Sol i Chus Mateo na trenerskoj klupi.

- Još dok je bio u Fuenlabradi me Mateo želio. Odmah sam bio u petorci, a momčad je bila odlična. Garbajosa, Jimenez, Rodriguez, Rowland, Darden, onaj ludi Fitch koji je prije igrao za Cibonu, Sinanović, Freeland. Ali, prevelika banda su bili Amerikanci. Prvi dio sezone još kako-tako, ali onda nikako. Mislim si ja, samo da izdržim do kraja sezone, ne mislim sada samo na sebe, jer tu je Klara, ali nisam ni pomišljao da mogu iskoristiti sve tri godine koliko sam potpisao.

U svlačionici ga je dočekao i Jorge Garbajosa, tada proslavljeni španjolski reprezentativac, danas predsjednik FIBA Europe, s kojim je i dalje u kontaktu.

- S vrata svlačionice je došao do mene, ono ikona, ozbiljan frajer i kaže mi, "mislim da ćemo ti i ja biti najbolji prijatelji". Ja ga gledam u čudu, a on mi nastavlja, "vidim da pušiš, a tu jedini ti i ja pušimo". I idemo mi na gostovanje preko puta, u Afriku, u Melillu. U sobi sam s Freelandom, on mi priča o momčadi, tko je kakav i kaže, "sve je super, ali ne mogu vjerovati, znaš, Garbajosa puši". Mislim si, što ću sada. Ništa, zaspe on, ja otvorim prozor i zapalim. Kad sam se probudio, više Freelanda nije bilo, sam si je uzeo novu sobu, ha, ha, ha. A ja dalje bio s Garbajosom.

Luka Žorić je odmah počeo blistati na parketu.

- Očekivali su da se prilagođavam pola sezone, pa onda krenem davati. No, meni se otvorilo, dosta zabijam, 32 stavljam Realu, mi ulazimo u Top 16 Eurolige, ali onda zaredamo s nizom od 11 poraza. Za kraj sezone stiže nam lisac Luis Casimiro i odmah kliknemo. Danas vodi Mavru i Brankovića u Breogánu, a sjećam se da mi je rekao ono što nikada nitko nije, "štedi mi se na treningu kako bi na utakmici bio pravi"...

I na ljeto trener postaje Jasmin Repeša. Ali, Luka Žorić je u panici...

- Da, ali prije Jaska, potpisuju Simona. Govorim u klubu da nam treba baš takav igrač, pitaju me da ga s nekim usporedim. Sada to glupo zvuči, ali ja sam im rekao, "Kao Navarro. Ali, bolji." Oni su ostali zabezeknuti. I potpišu Đuksa, a sjećaš kakav je bio tada, dolazi majstor u Malagu sa svojih 105, 106 kilograma. Nego, zaboravio sam kako sam ga prvi put upoznao...

Evo prilike...

- Dolazim na prvi trening u Zagrebu i presvlačimo se jedan kraj drugoga. Tada te ništa nije čekalo u klubu, nosio si torbu sa sobom, prao doma stvari. Kraj mene Simonova torba, a u njoj dvije pive. Pitam ga, "što je to?". Đuks mi hladno kaže, "jedna je za po putu do doma, druga za nakon večere".

Dobro, ali što je bilo s Repešom?

- Kad je potpisao, ja sam bio na odmoru. I zove me jedno jutro u osam i pita mogu li smanjiti svoj ugovor, jer mu zauzima pola proračuna.

I?

- Kazao sam mu kako je meni to život, pa neka sebi smanji ugovor. I mi tu odmah nismo na istoj valnoj dužini. Krećemo, a ja igram malo. Uvodi me kao drugu, treću opciju. Jer, na petici je doveo Vazqueza, Perovića i Gista. Negdje mjesec i pol dana ne igram. Ali, ukupno ne igramo dobro, pa mi Jasko daje šansu i nakon toga me vadio samo ako sam to sam tražio.

Iz tog vremena se i danas pojavljuju neke snimke minuta odmora koje su viralne. Ima li nešto što nismo mogli vidjeti?

- Kad smo u Euroligi na gostovanju, Simon i ja u slučaju pobjede obvezno idemo van. A dobivamo tada u gostima CSKA, Efes, Real, Maccabi. I tako dobijemo u Berlinu, izađemo i vraćamo se u hotel u 6.30. U 7.30 je buđenje, jer idemo na avion. Padne dogovor da ćemo se samo malo nasloniti. U devet nam provaljuju u sobu, ja ne znam gdje sam, tjeram GM-a van. Vani nas čeka sat vremena bus s igračima. Negdje se dogovorimo oko priče, a u autobusu tiha misa. Shvaćamo da Jasko želi sve staviti pod tepih, drži neki sastanak, bla, bla, i na kraju pita ima li tko što reći. Kako je Simon sjedio ispred mene, ja mu izmaknem stolicu, pa on ostane na nogama i mora početi govoriti. Ispričava se on, govori da smo zaspali, pa pita Jasko ima li još tko nešto za dodati. Svi šute, ali javlja se Fran Vazquez i krene pričati da to i nije isprika, da to ne može tako. Od tada ga baš ne lajkamo...

I u toj drugoj sezoni u Malagi se javlja Željko Obradović.

- Željko me nazvao. Ima pauzu nakon Panathinaikosa, nema kluba. Prvi put pričam s njim. I ima samo jedno pitanje. Kaže, imat će klub na ljeto i želim li igrati za njega? Kažem si, "pa čestitam", a njemu velim, "pa tko ne bi želio igrati za Obradovića". Sad, u tom trenutku ja imam neke naznake kako me žele CSKA i Real, a Željko preuzima Fenerbahče. On me zove i pita držim li se riječi, a ja mu odgovaram potvrdno. I u tom trenutku nemam pojma o kakvom se ugovoru radi. Znam da je to Fener i da novci neće biti mali, ali ja sam prvi put vidio koliki su kad sam dobio ugovor. U tom trenutku bio sam spreman igrati i za Fener i Željka i da je ponuda bila 300.000, 400.000 manja.

U Istanbulu ga je dočekao Bojan Bogdanović, ali i jako zahtjevan trener kakav je Željko Obradović.

- Babo i ja smo kod Željka odmah cimeri, a Željko cijelu momčad drži konstantno u karanteni. Mi doma nismo gotovo nikada spavali. Samo po hotelima. Namjestila se i ekipa u kojoj je valjda deset, 11 ljudi, što stožera, što igrača, pričalo naš jezik. Nisu govorili valjda samo McCalebb i Kleiza.

Druge sezone u Feneru je Bojan otišao put kasnije lude NBA karijere, a u Fener je stigao drugi Bogdanović. Bogdan.

- U prvoj sezoni je Željko tek preuzeo tim. Pokušavao je Bojana tjerati da igra što je moguće više s loptom, a onda su stigli Bogdan i Veseli. Nisu na početku igrali dobro, ali su imali veliku želju. S obzirom na to da sam igrao s obojicom, mislim da se Bojanov talent ne može usporediti s onim Bogdanovim. Razlika u klasi je tu na Bojanovoj strani. Ali, Bogdan je toliko istreniran da je postao prava zvijer.

U toj prvoj sezoni, Žorić je bio i MVP turskog finala, a onda je nakon dvije sezone završio u - Cedeviti?!

- Uoči druge sezone sam kazao Željku da zbog obiteljske situacije, a razvodio sam se, ne mogu biti 100 unutra i da je možda najbolje da se raziđemo, jer imam ogroman ugovor i nije fer da me se toliko plaća ako ne budem pravi. Željko je kazao da sve razumije, ali da to ne dolazi u obzir i da mu trebam. Okrenuo sam seriju protiv Maccabija za plasman na Final Four, recimo. No, znao sam da se zbog situacije u kojoj sam bio moram vratiti u Zagreb. I Cedevita je tada bila Euroliga, bilo je logično da tu potpišem, no tu se nisam našao ni s Veljkom Mršićem, ni s klubom. Igrao sam malo, a to što sam igrao nije bilo dobro. Za zaborav. I nekako me nakon te sezone tjerao neki motiv da još jednom dokažem da mogu...

Pa je stigla Sevilla.

- Trener je tu Jozo Tabak, tvrd, ona Splitova škola, svi su slični, Ivanović, Perasović, Tabak. Krenuo sam dobro, bio odmah MVP kola, 23+14, ali znao sam da ću se brzo vratiti doma...

Ali, prije toga, još jedna anegdota.

- Uoči sezone igramo doma generalku s Realom u čiji je prvi sastav ušao Luka Dončić, tada 17-godišnji klinac. Znam ga iz vremena kad je odlazio kao dijete u Real, znam mu oca, neke zajedničke poznanike imamo. I tu sam ja nekim savjetima pomogao, nevažno za ovu priču, no Luka se toga sjetio. I nakon te utakmice on dolazi do mene da se javi. Zagrlim ga, dijete je, ali vidim da ima malo viška kila. Pitam ga, što je to? Kaže mi kako je cijelo ljeto bio na Krku i da nije ništa radio. Velim mu, točno tako, "Magarac jedan, pa jesi li ti normalan? Ti igraš za Real, nabit će te nogom ovakvog", izvrijeđao sam ga u dobroj namjeri. Ali, kako me je samo razuvjerio poslije. On je jednostavno najbolji.

Baš najbolji?

- Način na koji igra i koliki ima utjecaj na igru za mene nemaju premca.

Iako je Nikola Jokić Žorićeva pozicija i trebao bi zbog opisa posla biti njemu skloniji?

- Jokić ima sve, ali Dončić je bek, kod njega je lopta, OK i kod Jokića je, ali po meni je puno veću razliku u stanju raditi Dončić. Govorim o košarci koju ja gledam, kakvu ja volim, a to je europska košarka. Jokić je u FIBA natjecanjima manje dominantan nego Dončić, a Dončić je bio prvak s Realom, osvojio je zlato sa Slovenijom, sad ih je doveo do četvrtfinala, a s kakvim suigračima. Jokić je, pak, još jednom pokazao kako ne može bez Bogdana. Usto je Dončić i pet godina mlađi. Možemo tek zamisliti gdje bi mogao biti za pet godina...

Za konac karijere ostali su Cibona, Zadar, pa za kraj rekreacija u drugoligaškom Samoboru...

- Ja želim živjeti u Zagrebu. Imao sam neke ponude, za neke ozbiljnije novce, ali sam nakon Seville odlučio da će to biti Cibona. Tu mi je obitelj. Nekako je ostala ta moja priča o Ciboni nedorečena. Mogli smo više, stigli smo do majstorice i 2-2 protiv Cedevite, ali ja sam se ozlijedio u prvom poluvremenu, igrao drugo s puknutim listom. U Zadru sam bio pola sezone, Ante Nazor je bio trener, s kojim sam, kao i s Mulom, radio u Ciboni. Trebalo se spasiti ispadanja iz ABA lige, a u polufinalu smo naletjeli na Cedevitu, Pullen nam je u majstorici pogodio nemoguću zadnju loptu...

Reprezentativnu priču otvorimo s time da u mlađim kategorijama nije završio u reprezentaciji. Žorić je, recimo, u čudnim okolnostima otpao s juniorskih priprema.

- Ta reprezentacija je osvojila zlato, iako u njoj nismo bili Kruno Simon i ja, a morali smo biti. Neki su igrači završavali u toj reprezentaciji, a tu im nije bilo mjesto. Za nekog normalnog klinca takva nepravda mogla je značiti kraj karijere, ali ja nisam bio takav...

Pa je Luka Žorić sljedeći, ili prvi put bio u reprezentaciji, tada B reprezentaciji, koja je 2009. u Italiji osvojila jedino seniorsko zlato za Hrvatsku, osvojivši Mediteranske igre.

- Bila je to sjajna ekipa, bili su tu Tomić, Simon, Andrić, Pašalić, Stipčević, Rančić, Rudež, Lalić, Car, ja. Joke Vranković je to dobro vodio. Talijani su bili ozbiljni, bili su domaćini, vodio ih je Recalcati, Turci dobri sa Savašem i Erdenom.

Onda je debitirao i u A vrsti na SP-u u Turskoj 2010. te startao u petorci. I to na Kevinu Durantu!

- Tu treba mali uvod. Naime, odrastao sam u vrijeme u kojem NBA nisam gledao nakon Michaela Jordana. Pitajte me bilo što unazad trideset godina o europskoj košarci i tu sam enciklopedija, znam sve. Mi prvu utakmicu igramo s Amerikancima, a Erjavec je pomoćni trener, moj pomoćni trener tada iz Zagreba. Kaže mi Joke da ću početi na Durantu, pita mogu li, odgovaram kako ne bih mogao. A ja nemam pojma tko je Durant. Pitam Erija jedno dva, tri dana prije utakmice može li taj Durant pogoditi? Može. Znači, neki je sporiji igrač? Ma kakvi, probija. Čekaj, onda je niži? Ima preko 210 cm. Kažem ja Eriju, stani, zafrkavaš me, pa što je taj, MVP? Kaže on, pa jest...

I?

- Krenem ja na Duranta. Zabio mi je 14, ispostavit će se nikada manje na tom SP-u, na kojem je bio MVP. Ozbiljna sam tri faula napravio, prave sjekire. I da, opalio sam mu bananu. Ta slika još danas se tu i tamo pojavi, ha, ha, ha. Ali, kakva je ono bila repka SAD-a, pazi Durant, Curry, Rose...

Iza toga je stigao Eurobasket 2011. za zaborav, pa neočekivano polufinale 2013. u Sloveniji.

- Te 2011. smo stvarno bili loši, preloši. Bili smo baš onakvi kakvi nikada nismo bili. Na pripremama smo se svađali, nije bilo dobro. Za razliku od 2013. Izgubili smo sve na pripremama i to po dvadeset, trideset svaku. Jedino smo Belgiju dobili, ali i od nje smo gubili 15 na poluvremenu. Ali, trenirali smo kao nikada. Ja sam nešto iskrenuo gležanj, pa sam razgovarao s Repešom o tome što da uopće radim na Eurobasketu, a on mi je kazao da mu trebam za polufinale. Kakvo polufinale, mislim si ja, pa mi nikoga ne možemo dobiti. Na početku Španjolskoj nismo zabili ni 50 poena, bila je nervoza. Poslao mi je tada v. d. predsjednika Saveza Bobi Longin poruku da smo ga osramotili. I onda se nekako spasimo. Ante pogodi za pobjedu protiv Gruzije, pa povežemo sedam pobjeda uzastopno, što se nikada valjda nije dogodilo na velikom natjecanju, i uđemo u polufinale. Nakon pobjede u četvrtfinalu, dolazi ispred busa Longin i kao ušao bi da nas pozove na večeru. Nisam mu dopustio da uđe. Tu su me podržali i suigrači.

Iduće godine bilo je SP u Španjolskoj, poraz od Francuske u osmini finala i dojam da se moglo više, pa Eurobasket 2015., koji je uvodnu skupinu imao u Zagrebu.

- Peras je izbornik. Prije nego ispričam sve, moram naglasiti kako smo mi dan-danas u odličnim odnosima. Imali smo onu povijest iz Cibone, pa je onda tu bila moja izjava nakon osvojenog Kupa protiv Cibone koja je igrala s Bojanom, Tomasom i Gordanom, kad sam zahvalio Perasu što me nije prepoznao kao igrača. Al‘, on je tada frajerski kazao kako sam mu ja najveća trenerska pogreška i da više nikada neće maknuti igrača a da ga vidi. To je govorio i u Španjolskoj kad sam bio u Malagi. Uostalom, da se dobije kompletna slika, mene je Peras zvao da dođem kod njega u Baskoniju.

Ali...

- Igramo pokus s BiH u dvorani u Lučkom. I nikako ne uspijevamo postaviti jednu akciju. Peras uzima minutu odmora i ja mu pokušavam sugerirati kako da odigramo, a on me napadne, izvadi me iz igre, kaže "ajde ča". I sjednem na klupu. Krene se igrati i opet ista akcija, ali opet isti problem. Peras se u tom trenutku okrene prema meni i krene naglo u mom smjeru, kipteći od bijesa i želeći konflikt. Pazi, to je ona situacija u kojoj nema uzmaka. Ustajem s klupe, već sam ga naciljao, mislim si on ili ja. I sva sreća, tu skoči Ante Tomić između nas, kaže mu "bježi, otrest će te". I ništa, ja mislim to je to, završavam, odlazim iz repke. Međutim, Peras ulazi u svlačionicu. Sami on i ja.

I što se zbiva?

- Kaže mi, "ajde me udari, pa da smo 1:1 i idemo dalje". Ja mu kažem, vidi, ne možemo dalje, najbolje je da odem, skupim stvari i to je to. I tu krene neko nagovaranje dva dana. Peras govori kako je sve skupa njegova greška, to i dan-danas govori. Uglavnom, bio sam sekundu daleko da postanem prvi igrač u povijesti koji je nokautirao izbornika...

Iza toga stiže Rio. Luka Žorić je mogao igrati u Riju, ali se nije dogodilo.

- Igrao sam u Ciboni, bio MVP ABA lige, ali nisam bio na Petrovićevom popisu. Aco je slagao popis s igračima na mojoj poziciji koji su igrali za veće klubove. Ali, redaju se otkazi, nema Žižića, Zupca, Bendera i počinju pripreme za kvalifikacije u Torinu, a Aco preko trećih ljudi ispipava teren bih li se odazvao. To po meni nije bio način, takav tretman nisam zaslužio, da je bio službeni poziv...

Je li ikada pomislio, tko zna, da je bio u Riju, možda bismo prošli četvrtfinale i Srbiju...

- Žao mi je što nisam igrao na Igrama, vjerojatno je to najveća stvar koju nisam napravio u karijeri. Ali, nisam želio pogaziti svoje principe. Ne bih bio ja. I na kraju dana, da sam bio tada u reprezentaciji, tko zna bi li uopće prošli kvale u Torinu...

Ali, sljedeće godine je Eurobasket, opet je Aco izbornik. I Luka Žorić igra, ali tu nas zaustavljaju Rusi i Aleksej Šved u osmini finala.

- Samo je Šved bio opasnost, ali ispalo je da je bio dovoljan da nas razvali. Kasnije se pričalo o tome što se događalo s nama na pripremama, no doista se nije ništa događalo. Jedina istina je da nismo bili pravi na toj utakmici i to je to.

Od reprezentacije se oprostio na čudnim kvalifikacijama za SP 2019. godine...

- Prvo me Skelin zvao da će me staviti na popis, pa da ja otkažem. Rekao sam mu da ne dolazi u obzir, jer ja nikada neću otkazati reprezentaciju, nisam tako odgojen. Onda se krenulo loše, pa su nas starije počeli vraćati. Čak sam bio i kapetan na tom zadnjem prozoru. Bio sam uz reprezentaciju i 2022. godine, kao dio stožera. Htio sam pomoći...

Sada je u Savezu, na poziciji sportskog direktora, Kruno Simon.

- Ovdje nije riječ o tome u kakvom sam odnosu sa Simonom. Simon je otkriće, a mislim i da svi skupa nismo svjesni kako imamo puno bolju reprezentaciju nego smatramo da ona jest. Kruno ima osjećaj i za igrače i za igru. Može procijeniti.

A Luka Žorić i košarka?

- Volim je, košarka je moj život. Sve pratim, komuniciram, nerviram se i divim, ali to je za sada samo to. Što će donijeti budućnost, ne znam. Mogu ja raditi bilo što u životu, za bilo koji novac i biti tko zna kako uspješan, ali ne mogu se ni u čemu poslovno toliko dobro osjećati kao u košarci.