Zadranin tužio državu zbog brutalnog napada u zatvoru - 16 godina kasnije Ustavni sud presudio: Država nije odgovorna!

Gotovo pet godina nakon podnošenja tužbe i 16 godina nakon samog napada, Zadranin koji je tužio državu zbog napada u zatvoru izgubio je spor na Ustavnom sudu RH. Tužio je državu jer ga je 26. ožujka 2010. godine, tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u Šibeniku, na stubištu pri odlasku na večeru napao drugi zatvorenik.

Napadač ga je udario rukom i nogom u glavu, nakon čega je Zadranin pao niz stepenice i zadobio teške tjelesne ozljede, potres mozga i prijelom lubanje. Bio je hospitaliziran u Šibeniku i Zagrebu, a napadač je kasnije pravomoćno osuđen.

Zadranin je 27. travnja 2011. godine podnio tužbu tražeći 86 tisuća kuna neimovinske i tisuću kuna imovinske štete, tvrdeći da je država odgovorna jer nije osigurala dovoljan nadzor zatvorenika. Smatrao je da su zatvorske vlasti propustile spriječiti napad.

Općinski sud u Zadru 28. svibnja 2020. godine odbio je, međutim, tužbeni zahtjev kao - neosnovan.

Županijski sud u Velikoj Gorici 8. rujna 2020. godine potvrdio je tu presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske 7. rujna 2021. godine odbio je reviziju, zaključivši da nema protupravnosti u postupanju zatvorskih službenika niti uzročne veze između njihova rada i nastale štete.

Ključno pravno pitanje bilo je na kome je teret dokazivanja - mora li zatvorenik dokazati da je država postupala nezakonito ili država mora dokazati da je postupala pravilno. Vrhovni sud utvrdio je da je teret dokazivanja pravilnosti postupanja na državi, ali je ocijenio da je država to u ovom slučaju i dokazala.

Sudovi su utvrdili da nije bilo naznaka da će doći do napada. Naveli su kako dvojica zatvorenika prije toga nisu bili u sukobu, njihov odnos bio je korektan, a napadač nije bio označen kao posebno nasilan niti pod posebnim nadzorom.

Silazak na večeru organiziran je uobičajeno. Zatvorenici su grupno silazili niz stepenice, uz prisutnost službenika na ključnim točkama. U zatvoru je tada bilo 111 zatvorenika, a nije bilo ranijih sličnih incidenata na tom mjestu.

Sudovi su zaključili da obveza postavljanja kamera na stubištu ili stalne pratnje pri silasku nije bila propisana nijednim zakonom ili pravilnikom. Također su ocijenili da napad nije bilo moguće predvidjeti niti spriječiti razumnim mjerama.

U ustavnoj tužbi Zadranin se pozvao na povredu prava na zabranu zlostavljanja i nečovječnog postupanja, te prava na život. Tvrdio je da su sudske odluke arbitrarne i da je pogrešno primijenjeno pravo. Ustavni sud odbio je, međutim, tužbu u dijelu koji se odnosi na zabranu zlostavljanja i obvezu čovječnog postupanja sa zatvorenicima, a dio koji se odnosi na pravo na život odbacio je kao neobrazložen. Odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova ustavnog postupka.

Sud je podsjetio da država ima pozitivnu obvezu štititi zatvorenike od nasilja drugih zatvorenika, sukladno članku 3. Europske konvencije. Međutim, ta obveza postoji kada su vlasti znale ili morale znati da postoji stvaran i neposredan rizik. U ovom slučaju, prema ocjeni suda, takav rizik nije bio prepoznatljiv.

Naglašeno je da se u zatvorskim uvjetima ne može postići apsolutna sigurnost. Država je dužna poduzeti razumne mjere, ali ne i osigurati potpunu nemogućnost svakog incidenta. Kako nije bilo indicija da je napadač sklon nasilju u zatvoru niti da je postojao sukob, nije bilo osnove za pojačani nadzor. Stoga se štetna posljedica ne može po načelu uzročnosti pripisati državi.

Sudac Goran Selanec u podupirućem izdvojenom mišljenju složio se s odlukom, ali je istaknuo da nakon ovog događaja država ima obvezu preispitati postojeće sigurnosne procjene. Iako ranija procjena rizika nije bila nerazumna, činjenica da se napad dogodio mijenja okolnosti za buduće slučajeve. Ako se sličan incident ponovi bez dodatnih mjera, naveo je kako bi odgovornost države mogla biti drukčije ocijenjena.