Život Nene Lukin je filmska priča! Prošla je svjetska krizna žarišta, ali u snove joj je stalno dolazila Kuća babe Venke

Do kraja prošle godine radila je u Južnom Sudanu u sklopu mirovne misije Ujedinjenih naroda, jedne od najvećih i najskupljih misija na svijetu, kao „službenica za programe oporavka, povratka i reintegracije”. Prije toga bila je „protection officer”, kao službenica UNHCR-a, agenciji UN-a za izbjeglice.

Zadnjih tridesetak godina provela je radeći za nekoliko međunarodnih organizacija, od Hrvatske do svjetskih kriznih žarišta. Počela je još za Domovinskog rata u Hrvatskoj i kasnije u Bosni, a onda je slijedila avantura kroz dvadesetak zemalja Afrike, Azije, ali i Europe, gdje je kao izaslanica Europske unije nadzirala izborne procese ili kao stručnjakinja za izbjeglice koordinirala rijeke migranata iz Afganistana, Sirije i Iraka prema Europi.

Ali povod za razgovor s Nenom Lukin (1969.) nije ta izvanserijska karijera koja zaslužuje filmsko uprizorenje. Povod je njezina prva knjiga priča pod nazivom „Kuća babe Venke”, objavljena prije nekoliko tjedana u nakladi Ritam misli iz Varaždina. Suprotno očekivanjima, u njoj nema anegdota i priča s terena u kojima je spašavala nesretne ljude pri prijelazu granica i držala glavu u torbi u središtu ratnih zbivanja. A ako ih i ima, one su više u offu.

„Priče Nene Lukin slapovi su prisjećanja, uvjerenja, zapisi nadprosječnog iskustva nastali u tragovima vučice, odmetnice, hrabrice i duboko strastvene žene uronjene u svaku sekundu svog postojanja. Ništa u njezinu svijetu nije puka površina ili privid, riječ je filigranski ispletena iz najboljih središta bića, natopljena samoprijegorom, krivicom, prkosom, poštenjem i odvažnošću”, zabilježila je pjesnikinja Snježana Tramburovski.

U zbirci su pedeset i dvije priče. Prethodno sam na internetu pročitao samo „Na motoru”, koja je bila i nagrađena?

- Ljudima je simpatična ta priča, vraća ih u dane mladosti, u osamdesete, u potragu za slobodom i vjetrom u kosi. U jednoj sam priči spomenula Dvojni C. Moja nećakinja, koja ima 15 godina, pitala me: „Što je to?” Nisam se sjetila da bi to trebalo objasniti. Ili priča u kojoj se spominje Sandokan — mladi danas ne znaju tko je bila Marijana od Labuana, tko je bio Kalimero...

Rođeni ste u Mariboru, djetinjstvo i školovanje proveli ste u Zadru, danas živite u Zagrebu. U međuvremenu ste obišli svijet...

- Mama je Slovenka, a tata Kualjanin. Mama je došla na otok kao turistkinja s roditeljima kad je imala 18 godina. Tu su se upoznali, krenula je ljubav. Moj otac otišao je s njom u Maribor, pokušao je tamo raditi, ali nije mogao bez mora. Odlučio se vratiti i počeo je raditi u tadašnjem Jugotankeru. Tako smo se preselili iz Slovenije u Zadar, kad sam imala dvije i pol godine.

Danas, kad dođem u Sloveniju, treba mi jedno sat vremena da se prešaltam na slovenski. Doselili smo se u Arbanase, tako da u knjizi ima i priča iz Arbanasa. Kasnije se selimo kod marine, idem u Velimira Škorpika, pa u gimnaziju Jurja Barakovića, a onda i na Filozofski fakultet, gdje sam diplomirala talijanski i njemački jezik i književnost.

Tko je baba Venka?

- Baba Venka moja je baka s tatine strane. Pravo ime bilo joj je Nevenka, ali na otoku su je zvali Venka. Po njoj sam dobila ime. Djed je bio Vjenceslav, a zvali su ga Venko. Tako su bili Venko i Venka. Uz ime, od bake sam naslijedila „krivi” nos i, što sam starija, izgleda da sve više na nju ličim.

I kuća je bakina?

- Da, naslov knjige jedna je od priča koja nosi dobar dio knjige, u smislu borbe protiv stereotipa i autoriteta te pronalaženja vlastite snage za izlazak iz svega toga. Uvijek sam tražila svoju slobodu. Ali da se vratim na baku. Nakon što je Venka umrla, a od toga je prošlo dvadeset i četiri godine, kuća u kojoj je živjela cijeli život počela mi se pojavljivati u snovima. Imate hrpu bezveznih snova, ali imate i one snove koji vam nešto žele poručiti. U tim mojim snovima koji mi nešto poručuju radnja se uvijek događa u kući babe Venke.

Pojavljuje se samo kuća, bez bake?

- Bake nema, samo kuća. Uvijek je bila neka poveznica s njom. Nisu to bili neugodni snovi, ali su bili značajni, uvijek su donosili neki prijelomni trenutak u životu. Kao da vam netko kaže: „Sad obrati pažnju...”

Jesu li vam pomogli ti snovi?

- Jesu, kao da vas netko čuva „odozgo” i daje neke putokaze.

Što je bio okidač za autobiografsku prozu? Tu su priče iz djetinjstva, mladosti i zrele dobi, bazirane na anegdotama u, rekao bih, fikcionalnom ključu. Hoće li kod čitatelja biti puno onoga: „A sjećam se toga, bio sam tamo, znam tko su oni bili...”

- Ljudi koji me poznaju mogu prepoznati što je istina do zadnjeg zareza, ali ima i fikcije i magijskog realizma. No to ostavljam čitateljima da sami pokušaju razlučiti.

Koliko dugo je knjiga nastajala?

- Priča „Kuća babe Venke” sigurno je nastala 2007. godine. To je vjerojatno najstarija priča u ovoj zbirci, a iza nje su se slagale druge priče. Ali to nije bilo s predumišljajem da ću napisati autobiografsku prozu. Priče su izlazile iz mene u nekim razdobljima života. Kod nekih sam imala osjećaj da baš žele „izaći van”, nisam smišljala što ću pisati. Većina ih se sama ispisala. Ja bih samo krenula i često bi kraj tih priča i mene iznenadio. Tako je to funkcioniralo petnaestak godina, a zadnjih nekoliko godina prešla sam na poeziju. U uvjetima u kojima sam živjela bilo mi je praktičnije izraziti se kroz kratku formu.

Poezija se proširila u neke priče?

- Ne, poezija je ostala poezija, ali ima priča o potresu, koroni, sve do današnjih dana. Zadnja priča, „Kad me Život zaprosio”, nastala je prije nekoliko mjeseci.

Neke priče donose intimna, ali i neugodna iskustva. Primjerice, u priči „Kad jaganjci progovore” opisujete pokušaj silovanja. Kakvo je iskustvo ispričati sebe kroz takve priče i dati drugima da to čitaju?

- Jako ranjivo iskustvo. Osjećam se jako izloženo. Zbirka povezuje dvije moje strane. U njima sam „taf girl” koja juriša u slobodu i ide izvan zone komfora u ratna zbivanja i krizna žarišta, a druga je intimna — obitelj, odrastanje, majčinstvo, partnerski odnosi, dijalog s Bogom. Dosta se tu razotkrivam i zato bih voljela čuti kako ljudi to doživljavaju, na koji način doživljavaju moje priče i mogu li se s njima povezati ili prepoznati.

Kako ste počeli raditi za te međunarodne institucije?

- Moj prvi posao u životu bio je u turizmu. Još kao studentica bila sam vodička na Kornatima. Upisala sam jezike jer sam htjela raditi u turizmu, a u Zadru to ne možete ako ne znate njemački i talijanski. Međutim, nakon jednog ljeta na Kornatima počela sam raditi kao prevoditeljica za UN s njihovom civilnom policijom na liniji razdvajanja za vrijeme rata u zadarskom zaleđu. Nakon toga radila sam kao asistentica i prevoditeljica za SFOR.

Onda sam si rekla: dosta je međunarodnih organizacija, vraćam se u turizam. Odradila sam šest mjeseci u Turisthotelu s toliko jadnom plaćom da nisam mogla preživjeti. Već sam imala dijete i supruga, a samo sam ja radila i stvarno je bilo teško. Tada se pojavio OESS.

Mislila sam da je u pitanju neki NGO i poslala sam prijateljicu da se prijavi, ali ona nije prošla na intervjuu jer joj engleski nije bio dovoljno dobar. A plaća je bila triput veća od moje. Otišla sam u ured OESS-a u Zadru, navraćala sam svaki tjedan noseći svoj CV dok nisam dobila posao. Na kraju su me uzeli kao asistenticu. S njima sam odradila 12 godina — zadarsko zaleđe, Benkovac, Obrovac, Gračac — da bih 2001. otišla u Zagreb, gdje sam za njih radila do 2009. godine.

Tada kreću međunarodne misije?

- Međunarodne misije počele su dok sam radila u OESS-u, odnosno preko međunarodne organizacije koja se bavi promatranjem izbora. Te 2009. prvi put sam promatrala izbore u Albaniji. Jako mi se svidjelo pa sam nastavila. Prva misija u Africi bila je Togo 2010. godine. Upala sam jer sam govorila francuski, a kasnije sam otišla u još jednu frankofonsku zemlju, Gvineju, potom u Zambiju, Ugandu, Keniju... Bila sam tada samohrana majka i nisam si mogla priuštiti dugo izbivanje iz kuće. Misije su trajale od dva tjedna do dva mjeseca. Svi ti poslovi bili su preko EU-a, koji je promatrao izbore izvan Europe.

Kako ste se kao prevoditeljica snalazili u radu s izbjeglicama? Tu nije dovoljno samo poznavanje jezika?

- Prošla sam brojne edukacije, ali najvažnija je edukacija na terenu. On vas najviše oblikuje. Kad sam radila s povratnicima iz Srbije u Hrvatsku, na terenu vidite koje su potrebe tih ljudi i kako im možete pomoći, krše li se njihova prava. Kada je 2015. i 2016. krenuo izbjeglički val s istoka — Sirija, Afganistan, Irak — radila sam za UNHCR na granici sa Srbijom u Tovarniku, a kasnije u Slavonskom Brodu gdje je bio podignut veliki tranzitno-prihvatni centar. Tada sam na terenu bila oko šest mjeseci.

Tu ste, u Slavonskom Brodu, uspjeli spasiti nekoliko desetaka ljudi od utapanja u Egejskom moru kod Turske. Kako vam je to pošlo za rukom?

- Ne mogu reći da sam direktno sudjelovala u spašavanju na moru, ali bila sam ključna karika. Naime, ujutro u šest sati u moj kontejner dolazi sirijski prevoditelj iz UNICEF-a i kaže mi da njegov nećak na brodu tone, a policija ne može ništa napraviti. Smrzla sam se, nisam znala što napraviti jer to nije bio moj uobičajeni posao. Što bih ja u Slavonskom Brodu trebala napraviti s ljudima koji tonu u Egejskom moru?

Potražila sam broj Frontexa u Varšavi, ali to nije išlo. Nećak ga je nazvao preko WhatsAppa, čujete žene koje vrište, djeca plaču, gumenjak tone, stanje je užasno. Ali nećak je bio dovoljno priseban da pošalje lokaciju. Po lokaciji sam vidjela da je brod bliže turskoj nego grčkoj obali. Nazvala sam tursku obalnu stražu. Prvi sugovornik nije govorio engleski, ali drugi jest. Rekla sam im da brod tone i poslala koordinate broda s 84 ljudi.

Naglasila sam da će ubrzo njegov mobitel ostati bez baterije i poklopila. Ništa nismo znali sve do dva sata poslijepodne, kada se nećak javio i rekao: „Spašeni smo.” Putnici na tom brodu na kraju nisu bili ni privedeni, iako su ilegalno prešli granicu. Bile su to izbjeglice iz Sirije.

Strašna priča!

- Postoje neke situacije na koje vas nitko ne može pripremiti niti uvježbati. To je najbolja edukacija koju možete dobiti. Ništa ne može zamijeniti iskustvo na terenu. A ja sam ga nakupila tijekom više od 30 godina. Sad sam došla u fazu da, kad se trebam prijaviti na novi posao, smanjujem godine iskustva na „25 plus”, da ne misle da sam prestara (smijeh). Teren mi je uvijek bio draži od ureda. Samo mi daj da negdje letam, da sjednem u terenac...

Obišli ste puno zemalja?

- Kroz posao sam bila u više od dvadeset zemalja, desetak zemalja u Africi, a od Azije to su bili Istočni Timor, Nepal, Maldivi, Šri Lanka. Kad sam surađivala s Frontexom, radila sam na aerodromu u Lisabonu kao stručnjakinja za djecu žrtve trgovine ljudima. U istoj funkciji bila sam i na granici s Crnom Gorom.

Kako ste počeli promatrati izbore?

- Izbori se promatraju od strane EU-a tamo gdje su krhke demokracije ili gdje se autoritarni režimi zamjenjuju demokratskim izborima. Kao državljanka Slovenije najprije sam počela raditi preko njihova ministarstva vanjskih poslova, dakle prije nego što je Hrvatska ušla u EU. Međutim s promatranjem izbora na Maldivima 2014. počinjem raditi za EU i kao predstavnica Hrvatske. Provela sam tamo mjesec dana, imala sam priliku vidjeti kako tamo živi narod,a ne turisti u „resortu”. To je muslimanska zemlja, prilično konzervativna, kupala sam se u kratkim hlačama i tunici.

Planirate li možda napisati neki putopis ili publicističku knjigu o iskustvima iz tih zemalja?

- Ne, a ako nešto bude, to neće izaći na taj način. Cijeli život pišem izvještaje suhoparnim birokratskim jezikom, a ono što želim pisati izražava se poetskim jezikom. Ako i bude više nekih priča o tim žarištima, one će izlaziti na jedan poetski način, kao što u zadnje vrijeme izlaze u pjesmama.

Koliko govorite jezika?

- Govorim engleski, talijanski, njemački i slovenski, a mogu do neke razine komunicirati na francuskom, portugalskom i ponešto španjolskom. U jezicima sam dosta snalažljiva.

Neki afrički?

- Ne. Žao mi je što, kad sam bila u Najrobiju, nisam imala vremena malo se više posvetiti svahiliju jer je jako lijep i nije, mislim, pretežak za naučiti. Ima nekih riječi koje i vi razumijete, primjerice „jumbo” znači dobrodošli ili „safari”, što znači putovanje. Neke riječi iz svahilija koristim i u knjizi. Tamo ima natruha svih tih drugih jezika.

Ima i kualjskog dijalekta...

- Kako ne, taj dijalekt dio je mene. Čula sam da su u Kali dolazili lingvisti iz Velike Britanije proučavati njihove diftonge, iliti dvoglasnike. U knjizi je nekoliko priča napisanih u kualjskom dijalektu, recimo „Intima za umriti”, koja je svojevremeno dobila i nagradu. U njoj dolazim u Kali i govorim standardnim jezikom, no nakon što prespavam na otoku, ulazim u drugu dimenziju, prelazim na kualjski.

U drugom jeziku vi ste druga osoba?

- Da, jastučnica ti postane intima, jastuk postaje kušin, a krevet postelja.

Na kojem ste jeziku najbliže sebi?

- Ovisno o tome gdje se nalazim. Kad sam živjela u Južnom Sudanu i Libiji, sanjala sam i razmišljala na engleskom. To je prirodno.

U kojem se jeziku najbolje osjećate?

- Najbolje se osjećam u svom jeziku, ali zanimljivo je da često počnem čitati nešto, a da ne primijetim na kojem jeziku to čitam. Jednom sam se vraćala iz Portugala i na kiosku na aerodromu kupila neki časopis, kao, vježbat ću malo portugalski u avionu. Došla sam do pola časopisa kad sam primijetila da su neki upitnici okrenuti naopačke. Tada sam shvatila da cijelo vrijeme zapravo čitam španjolski.

Kad, recimo, dođem u Sloveniju, u prvih pola sata moj je mozak zbunjen. Ne zna kojim bi jezikom trebao govoriti. Otvore se sve ladice — za engleski, njemački, talijanski... Izleti mi riječ na engleskom ili njemačkom, sve dok se mozak ne ustabili i shvati da je u pitanju slovenski. Pozatvaram druge ladice i ostavim jednu otvorenu. Dolaze vam riječi za koje niste ni znali da ih znate. Taj je registar ostao iz djetinjstva, a da toga niste ni svjesni.

Zapravo, vaša prva strast je fotografija, prve izložbe imali ste u Zadru?

- Prva izložba bila je 2008. u Kalima, posvećena mjestu i kući moje babe Venke, pod nazivom „Izgubljeno-nađeno djetinjstvo”. Bila sam na Sestrunju na fotografskoj radionici i počela sam hvatati motive koji su me povezivali s djetinjstvom te ih povezivati s motivima iz Kali. Kad sam krenula putovati po svijetu, vrlo brzo sam shvatila da je portret moj forte. Počelo je na Obali Bjelokosti 2005., gdje sam bila privatno, i tada još nisam znala francuski. Da bih se sporazumjela s ljudima, koristila sam kameru. „Foto?”, pitala sam ih za poziranje i tako sam krenula, nastojeći ostvariti komunikaciju. Tako su krenuli portreti.

Koju ste najopasniju situaciju doživjeli u Africi?

- Bila sam napadnuta u Ugandi 2011. godine. Nije bila riječ o ratnoj zoni, već o oružanoj pljački. Bili smo u Entebbeu, nakon završetka izbora otišli smo se odmoriti u botanički vrt. Kad sam se na desetak minuta odvojila od svojih kolega, napala su me dva mladića. Jedan iza mene, a drugi ispred mene s nožem u rukama. „I will kill you!” Smrzla sam se, imala sam fotoaparat u rukama, htjela sam ga skloniti, no on je prišao i nožem prerezao naramenice od ruksaka i fotoaparata.

Pritom me porezao po prstu i slučajno laktom udario u zube. Odlomio mi se zub, a prst je krvario kao da mi ga je odsjekao. Moje kolege mislile su da mi pola ruke fali kad su me ugledali. Prijavili smo sve policiji, oni su obavili očevid i nakon par dana sve svoje stvari dobila sam natrag. I ruksak i aparat, ništa nije nedostajalo. Naime, ti momci živjeli su u sirotištu i kad su moje stvari donijeli tamo, druga su djeca vidjela da su to ukradene stvari. U mom ruksaku našli su novčanik s vizitkartama i nazvali broj moga kolege. Tako su me pronašli.

Afrika? Kakav je to doživljaj?

- Zaljubila sam se u Afriku. To jest klišej, ali tako je. Kad sam prvi put došla, kad sam udahnula taj vrući zrak i vlagu, meni je sve to mirisalo. Prvi put bila sam 2005. u Obali Bjelokosti i tada sam se zarekla da ću se vratiti. Vratila sam se pet godina kasnije kad sam letjela za Togo. Bila sam u avionu, a suze su mi išle od ganuća: „Je li moguće da idem raditi u Afriku!” Afrika za mene nisu safariji i životinje, bila sam samo na jednom safariju. Afrika su za mene ljudi, otvoreni, srdačni, nasmijani, unatoč svom tom groznom siromaštvu u kojem većina živi.

Radeći taj posao, shvatite koliki su kontrasti između toga kako živi elita, a kako običan narod. Na jednoj strani imate limuzine ispod čekića kakve se ni u Europi ne mogu nabaviti, a s druge strane horde ljudi koji zaista nemaju što jesti. Tamo su gotovo svi u nekoj potrebi. Od ljudi koji bježe od sukoba do onih koji bježe od prirodnih katastrofa. Ima ih na stotine tisuća i njima treba pomoći, a to je jako, jako teško...

I fizički i emocionalno iscrpljujuće. Kako se oporavljate, kako sve to podnosite više od 30 godina? Imate li neki „klik”?

- Teško pitanje, ali nakon toliko godina iskustva čovjek mora imati neki prekidač. Problem je što ga ne možete uključiti i isključiti kad vi želite. Neke scene ostaju s vama dugo nakon što ste otišli s posla, došli kući ili otputovali na drugi kraj svijeta. S druge strane, ako se distanciraš od svega toga, ako navučeš oklop i na kraju dana postaneš ciničan, ni to nije dobro. Više nemaš srca za raditi taj posao. Balans je teško postići — kako raditi tako da još uvijek brineš za te ljude, a da te to ne uništi? Kako uzeti odmor kad znaš da netko na tebe računa, da čeka tvoju pomoć tamo negdje ispod stabla manga? Možda nisam prava osoba da govori o tome jer sam dva puta doživjela burnout (sindrom izgaranja na poslu, op. a.). To je jako teško.

Dva puta?!

- Našla sam se dva puta u toj situaciji — nakon Bosne i nakon Libije, kad sam prebrzo iz jednog posla uletjela u drugi. Kad ste u tim visokorizičnim misijama u Africi, na primjer u Južnom Sudanu, svakih šest tjedana morate izaći iz zemlje zbog rekuperacije i odmora. Preporučuje se da nakon godine dana takvog rada najmanje mjesec dana budeš na odmoru. Ja sam to zanemarila. U ponedjeljak sam radila u Južnom Sudanu, a već drugi ponedjeljak bila sam u Libiji. Preskočila sam odmor i to me uništilo. Završila sam doma, bila sam u stanju da nisam mogla prijeći ulicu. Strah vas je, ne možete funkcionirati, ništa vas ne veseli, imate osjećaj da se više nikad nećete od srca nasmijati. Neka kombinacija depresije i bezvoljnosti, padne vam život. Izvlačila sam se gotovo tri mjeseca.

Što se dogodilo u Bosni?

- Tamo sam bila koordinatorica za krizne situacije i brinula sam o djeci i maloljetnicima bez pratnje. Jako sam se davala i, kako sam bila na početku međunarodne karijere, rekla bih — dokazivala se. Imala sam dva mobitela koja su zvonila cijeli dan. Nisam znala reći ne i isključiti telefon. Završila sam na hitnoj s takvim migrenama da me gazda kod kojeg sam živjela nije prepoznao koliko sam bila izobličena od povraćanja i boli.

Ali još ne mislite stati. Intervju za novi posao imate dva dana nakon vašeg rođendana i promocije knjige u Zagrebu?

- Točno, tu sam već pet mjeseci. Nikad ne reci nikad, nadam se ovaj put da ću ostati u Europi, bliže kući. Naime, prošlo ljeto preživjela sam malariju. Pokupila sam je u Africi, ali se počela manifestirati tek dvanaesti dan kod kuće. Dobila sam visoku temperaturu, 40 stupnjeva. Mislila sam da je neka ljetna viroza, ali sam zaboravila da sam bila u Jubi, glavnom gradu Južnog Sudana, gdje sam gledala film pod vedrim nebom i cijelu se večer borila s komarcima. Opustila sam se, nisam se na vrijeme zaštitila repelentom i tako sam se zarazila. Bila sam pet dana bez terapije, dok mi na „Franu Mihaljeviću” u Zagrebu nisu utvrdili da imam malariju. Bila sam pred fazom otkazivanja unutarnjih organa...

Razmišljate li o mirovini?

- Da bih ostvarila mirovinu u Hrvatskoj, trebala bih raditi još godinu ili dvije, a kad odem, imat ću mirovinu UN-a. Ona se dobiva nakon pet godina, a ja imam i koju godinu više...