Zinfandel kući nakon pet stoljeća

Leteći iznad  naših današnjih vinograda, Bob se sjetio kako sam mu pričala da je zemlja na kojoj raste žukva odlična za lozu. No, nitko od mojih bližnjih, za razliku od Boba, u projekt nije vjerovao – priča Marija Mrgudić

piše Lidija crnčević/EPEHA

Kada se bogati i ugledni biznismen Robert Herman Benmosche „ispričao“ američkoj vladi da ne može preuzeti vodstvo nad posrnulom najmoćnijom osiguravajućom kućom na svijetu (American International Group Inc. – AIG) za što ga je osobno zadužio predsjednik Barack Obama, dok ne bude završena berba u njegovu vinogradu, sve oči poslovnog svijeta bile su s čuđenjem okrenute prema Vignju, malom selu na poluotoku Pelješcu u blizini Dubrovnika.

Vijest o ponovnom aktiviranju umirovljenog biznismena koji je od Metropolitan Lifea napravio najveću američku grupaciju za životna osiguranja, prenijele su najuglednije agencije i poslovni časopisi svijeta, da bi se potom po intervju s Benmoscheom morali uputiti u Dubrovnik, u Vilu Splendid koju je kupio i uredio prije 10 godina.

Novinarima Reutersa, Bloomberga, Wall Street Journala i ostalih medija, Benmosche koji bi na novom poslu, prema nekim medijskim napisima mogao zarađivati i do 10 milijuna dolara godišnje, strpljivo je objašnjavao plan spašavanja osiguravajuće tvrtke AIG, te istovremeno sa strašću pričao i opisivao nedavnu prvu berbu zinfandela u svojem vinogradu na Pelješcu.

No, u tom poslu nije sam. Ravnopravna partnerica ovom multimilijarderu je gospođa Marija Mrgudić, Pelješka s „nešto krvi“ s očeve strane iz Stankovaca u blizini Šibenika, rođena u Potomju, u obitelji zvučnog prezimena Bura.

Dolazak Amerikanca

- Kada su me 2000. godine zvali iz Dubrovnika da bi došao neki Amerikanac koji je zainteresiran ulagati u vinarstvo, a svidio mu se dingač iz naše Vinarije Bura, nisam imala pojma o kome se radi. Stalno je netko dolazio i nisam tome pridavala preveliku pažnju. Pokazali smo mu vinograd, podrum, pričali o načinu proizvodnje i vjerujem da mu se taj naš starinski, tradicionalni odnos prema zemlji i lozi svidio – opisuje svoj prvi susret s Bobom, kako ga danas oslovljava, Marija Mrgudić.

Rezultat tog prvog susreta polučio je uspjeh u trgovačkom smislu – jer su se boce dingača „Bura“ i „Mare“ počele izvoziti za američko tržište gdje su vrlo tražene. Pola proizvodnje od 10 tisuća boca godišnje iz Vinarije Bura prodaje se na stranom tržištu – 4 tisuće boca odlazi za američke kupce, tisuću boca se pakira za Švicarsku, dok se ostatak prodaje na domaćem tržištu preko liste.

- Takav sistem prodaje smo vidjeli vani i svidio nam se. Zainteresirani kupci nam se zapisuju na listu s količinom koju bi željeli kupiti. Cijena je za sve ista, 150 kuna ili 120 kuna plus PDV po boci. Nema razlike među kupcima jer smatramo da jedino tako možemo trajati.

Marija Mrgudić / Branimir Kvartuc / CROPIX

Kažu mi kako su naša vina „in“ i kako bismo mogli podići cijenu, ali ja mislim da bi to bilo isplativo kratkoročno. Svjesna sam prolaznosti svega, danas su „in“ naša vina, sutra će biti nečija drugo.

Mislim da je ovakav način dugoročnog razmišljanja pošten prema svakome i da jedino na čemu se uvijek treba ustrajati jest kvaliteta – priča. U restoranima se njihova vina prodaju od 300 do čak 900 kuna po boci.

Krenuli od nule

Način razmišljanja i poduzetnost Marije Mrgudić dojmila se Benmoschea koji je želio investirati u vinarstvo kojemu se planirao posvetiti u umirovljeničkim danima. Ponudio joj je vrtoglave iznose za „nadogradnju“ obiteljske proizvodnje.

- Ne mogu vam reći koliko ali su to, vjerujte, ogromne svote novca. Nisam bila spremna prodati obiteljsku tradiciju. Moj sin je dvanaest generacija u familiji koja se bavi vinarstvom i ti mi to ne možeš platiti - rekla sam mu otvoreno. Ali, Bob nije odustajao.

Prilikom svakog našeg susreta me nagovarao na suradnju i, iskreno, unosio mi nemir zbog kojega sam ga počela izbjegavati, što je i on primijetio. Kad sam shvatila da neće odustati, ponudila sam projekt u koji ćemo ući zajednički, od nule. On novcem, ja znanjem i osmišljavanjem posla. Dobit dijelimo pola-pola. Pristao je – kazuje Marija Mrgudić, te uz smijeh dodaje kako je tek tada nastao problem.

Valjalo je osmisliti veliki projekt koji će odjeknuti u svijetu. Od partnera je tražila da mjesečno izdvoji nekoliko dana za boravak u Dubrovniku. Benmosche je to poštovao i nije mu bilo teško svakog mjeseca „podići“ privatni zrakoplov i iz New Yorka doletjeti do Dubrovnika. Zajednički su donijeli dvije ključne odluke: posadit će zinfandel i iz Amerike ga vratiti u domovinu te time zatvoriti krug njegova putovanja započetog prije pet stoljeća; lokacija na kojoj će to učiniti je u Vignju, padini uz more obrasloj šumom i žukvom.

 - Prolazeći pokraj tog mjesta, naših današnjih vinograda koji se prostiru na 6 ha površine, Bob se sjetio kako sam mu pričala da je moja baba uvijek govorila da je zemlja na kojoj raste žukva odlična za lozu jer je duboka. Svi, od mog brata, muža, cijele familije su govorili da smo ludi. Vjerovali smo jedino Bob i ja – kaže Mare Mrgudić čiji je zadatak bio otkup zemljišta i pokretanje posla.

Na prvokupljenu parcelu prvi je put s radnicima zakoračila 18. ožujka 2007., krajem kolovoza 2009. u prvoj berbi je ubrano oko 450 kg zinfandela. Bila je to svečanost u vinogradu. Prve boce s te berbe bit će na tržištu 2012. Pravilo od kojega se ne odstupa je – vino u podrumu mora odležati 2 godine. Za vinograd u Vignju uvezeno je oko 6 tisuća sadnica loze iz Kalifornije.

Robert Bensmoche trči ulicama Dubrovnika

Osim zinfandela u vignjanskom vinogradu, Benmosche i Mrgudićeva skrbe i o plavcu malom i proizvodnji dingača u Postupu. Logičnim slijedom, jedan od sljedećih projekata uspješnog američko-pelješkog dvojca je i izgradnja vinarija – jedne u Mokalu, druge u Vignju, blizini vinograda. Put kroz nelogičnosti birokratske papirologije i zakonskih ograničenja nije lagan, u što se Marija Mrgudić uvjerava već godinu i pol dana pokušavajući dobili dozvole za izgradnju vinarije na svojoj zemlji.

U tu „hrvatsku priču“ punu malomišćanskih prepreka ne želi uvoditi svog američkog partnera. Kaže da sumnja kako bi on to mogao razumjeti, a i ne želi mu kvariti sliku o svojoj domovini. Ali, ne odustaje ona.

U svom domu u Orebiću gdje živi sa suprugom Antom, hotelijerom, te troje djece, sinom Borisom, kćerima Antonijom i Lucijom, pokazuje nam fotografije vinograda u Vignju snimljene iz zraka. Prstom pokazuje prvu parcelu, put koji su probijali da bi mogli doći do nje, kako su se širili.

 A, tada će: “Tek iz zraka se vidi kako je ova prva baština u obliku srca. Pogledajte kako je ova međa koja razgraničava naše vinograde u obliku slova M. Primijetili smo to tek nedavno, ali mislimo kako u tome ima simbolike.”