ČUDO NA UŠĆU NERETVE Od svete barake do Gospine bazilike

Trebao je to biti savršen komunistički grad; nastajao je s lukom i tvorničkim dimnjacima nakon Drugog svjetskog rata, imao je više radnika nego stanovnika, pravo mjesto proleterske revolucije. I najbitnije – nije imao crkve ni župnika, lokalni su se partijci ponosili činjenicom da je bio jedini takav u cijeloj državi.

Nekad Kardeljevo, pa Ploče, danas je grad s crkvom na rivi koja bi po monumentalnosti i opremljenosti mogla služiti kao katedrala, a pastoralni centar veći je nego mnoga biskupska sjedišta u Hrvatskoj.

Kad je 1969. preuzeo župu koju je osam godina prije, 21. studenog 1961., osnovao don Zdravko Blajić, mladom je župniku don Petru Mikiću crkva, bilo kakva, mogla biti samo neostvariv san. Dvometraš, Poljičanin, rodom iz Jesenica – Sumpetra, uselio se u najbjedniju župnu kuću u Dalmaciji, nakon tri godine provedene u župi Bijeli Vir pokraj Metkovića.

Njegov je dvor u stvarnosti bila drvena baraka od pedesetak kvadrata koju su napustili građevinski radnici. Podijeljena je bila paravanom na stambeni dio i Gospinu crkvu, što ju je splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić osnovao prije 50 godina i titulirao kao Kraljicu neba i zemlje.

− Stanovao sam s miševima, tjerao sam ih sa sebe kao muhe. Kad sam želio leći, najprije sam kauč istresao od zmija koje su ulazile sa svih strana. Tekuća voda bila je vani, tamo kod one smokve, a blizu nje i poljski WC. Još je u kući i bilo mira, ali vani je svakodnevnica bila vrijeđanje svećenika na ulici, pljuvanje, kamenovanje, komunisti nisu mogli podnijeti da je netko u njihov “čisti” grad uselio svećenika i crkvu. A Ploče su tada brojile oko 2500 stanovnika, među kojima mnogo vjernika, pa je stoga biskup Franić i odlučio osnovati župu. Tek 1971. uspio sam kupiti i preostali dio barake za tadašnja četiri milijuna dinara, a stan u novogradnji koštao je pet milijuna – prisjeća se don Petar (72), koji je u Pločama ostao pune 43 godine i župnik je s najduljim stažem u jednoj župi u cijeloj nadbiskupiji.

Stanove blagoslivljao noću

Baraka je i s proširenjem bila tijesna, ali don Petar je konačno uredio sanitarni čvor i nešto veću kapelu. A puk je njegov dom nazivao “sveta baraka”.

− Kad bi nas pohodio nadbiskup Franić, dočekivali smo ga u tom jadu kao papu, ljudi su ga grlili, usprkos svem jadu. Dvije crtice kako je bilo: stanove smo blagoslivljali noću, i to tako da bih ušao u portun broj 1, pa 5, a onda bih se vratio na 3. Majke bi na prvu pričest djecu dovele u običnoj odjeći do barake, a onda bi ih unutra presvukle u svečano odijelo. Ljudima koje bi vidjeli da dolaze na misu govorili bi: “Neka ti pop da stan!” Meni su bušili gume, znao sam u kojim će me ulicama gađati kamenjem, psovati za mnom, gdje ću dobiti svoju porciju uvreda... Ali mladost je bila hrabra, šetali bismo nekom sigurnijom ulicom gore-dolje, snimali dijapozitive pa to gledali umjesto kina, to je bila sva zabava – sjeća se don Petar, koji se nakon 16 godina uspio iseliti iz trošne barake i kupiti kuću na Birini, gdje je uredio stan i crkvu.

Ondje je krajem 1983. uhićen jer je organizirao prvu pričest i krizmu – bez dopuštenja vlasti! Ni nakon pada komunizma don Petar nije mogao dobiti povoljnu lokaciju za gradnju crkve i pastoralnog centra. Sve do blagdana župne zaštitnice Kraljice neba i zemlje, 29. svibnja 1994., kad se, tumači don Petar, dogodilo Božje čudo.

Nakon mise koju je predvodio msgr. Mile Vidović, don Petar je iznenada poveo procesiju iz crkve ulicama grada. Kad su došli do obale, uzdignuo je Bogorodičin kip i uzviknuo: “Ti, Majčice, želiš da se ovdje izgradi crkva. I bit će sagrađena. Stoga blagoslivljam ovo sveto hrvatsko tlo!”

− Poslije procesije ljudi su šaptali: “Don Petar je poludio. Želi usred Ploča sagraditi crkvu...” – prisjeća se Mikić.

Ipak, grad je 1997. darovao Crkvi oko 2300 kvadrata i gradnja je mogla početi prema projektu splitskog arhitekta Ivana Vulića. Nakon 10 godina velebnu je građevinu površine 686 četvornih metara zatvorenog i 173 kvadrata otvorenog prostora, sa zvonikom visokim 51 metar, posvetio nadbiskup Marin Barišić.

Ploče s bazilikom dobile dušu, uskoro će i srce!

− Molbu za donaciju, čini mi se, nisu dobili samo oni kojima nisam mogao doći do adrese. Pomagale su državne institucije, poduzetnici, strani donatori, anonimni dobročinitelji, puk... Tražio sam stotine kuna, a stizale su stotine tisuća, ponekad i na najnevjerojatnije načine! Uvjeren sam da je tako bilo zbog patnji koje su kršćani Ploča desetljećima prolazili – smatra.

Danas se u Pločama konačno može snimiti turistička kartolina – fotograf se ima za što uhvatiti. Velika crkva odjevena je u bijeli kamen, krov je bakren, a unutrašnjost impresivna. Obilazimo je s inženjerom Dubravkom Lekićem, koji ju je osmislio sa župnikom.

− Don Petar je čudo, gradnju i uređenje pratio je do detalja. Osobito se pazilo da crkva, zvonik i pastoralni centar budu u mediteranskom, dalmatinskom i neretvanskom arhitektonskom kontekstu i, naravno, da budu prilagođeni liturgijskim propisima. Crkva je trebala biti monumentalna i u isto vrijeme jednostavna, stilski ujednačena. Unutrašnjost je od biranih vrsta kamena: oltar s uklesanom neretvanskom lađom, svetohranište, krstionica i ambon su od cristalina, stupovi s pleterom od kamena “Sveti Petar”, prezbiterij i lađa od alkasina i dolita, kip Krista pod križem je od grčkog satira, namještaj od masivne hrastovine. Prozori se otvaraju na struju, akustika je savršena, ozvučenje najmodernije. Posebno smo ponosni na vitraje, ima ih 40 i izradio ih je, kao i Križni put, akademski slikar Ivan Grgat. Crkva ima kapelu posvećenu hrvatskim braniteljima i prostor za majke s djecom. Krov drže veliki lukovi, ali s razine tla izgledaju kao da lebde – opisuje Lekić.

U vitkom kampanelu je šest zvona, jedno teži tonu, a izvana su četiri sata. Oblaganje zvonika kamenom jedna je od završnih faza velikog projekta, koji uključuje još postavljanje reljefa hrvatskih svetaca i blaženika na velike stupove, orgulja...

Pastoralni centar dovršen je iznutra, s mnogo vjerskih sadržaja i jedinim pločanskim muzejom, župnim uredom, stambenim prostorima za svećenike i časne sestre, gostinjskom sobom, a po sredini građevine je dvorište s predviđenim prostorom za fontanu. U muzeju je velika maketa središta Ploča kakvom se nada don Petar: uz crkveni kompleks trebao bi se graditi multimedijski centar i gradska vijećnica. Don Petar, čije ime na grčkom znači “kamen”, ne dvoji da će se i to dogoditi:

− S bazilikom su Ploče dobile dušu, a ako se sve ovo ostvari, dobit će i srce!

Piše DAMIR ŠARAC
Snimio DENIS JERKOVIĆ / CROPIX