"Dok nas zovu da im namažemo kruh, netko možda umire"

– Jednom nas je u četiri ujutro na intervenciju zvala gospođa iz Ulice Petra Hektorovića. Kad smo došli na lice mjesta, tražila je da joj namažemo na kruh masla i marmelade i pridržimo “kadin” dok pojede da mrvice ne padaju po podu. Zatim me poslala u kuhinju po jogurt. Neka bakica nas je pozvala da joj zatvorimo ulazna vrata od kuće jer se bojala ustati iz kreveta.

Kad nas urgentno zazovu, mi ih ne možemo odbiti, makar to bilo samo da popričamo i izmjerimo im tlak. A u isto vrijeme na drugom kraju grada možda čeka netko kome je pomoć neophodna – govori nam Joško. Njegovu kolegicu, medicinsku sestru Kristinu Mišić, iskustvo je podučilo da su najbučniji i najzahtjevniji ljudi kojima je stanje daleko od kritičnoga.

’Nezaštićeni smo’

– Jednom nam se u poslovnici PBZ-a u Gružu srušio čovjek s otkucajima srca 30, koji je morao pričekati da vozilom usput pokupimo jednu curu u “hitnom stanju” zbog mjesečnice. Drugi put je neki postariji Englez s infarktom šutio i strpljivo čekao prijem dok su oko njega galamili oni sa sitnim problemima.

Kad smo nedavno “izašli” na prometnu u Rožatu u kojoj je bila ozlijeđena i beba, ljudi iz čekaonice su nas izvrijeđali i pitali tko će se o njima brinuti dok smo mi na terenu – prisjetila se Kristina i priznala kako se nije lako usredotočiti na bitno kad vam nahrupi 50 ljudi, a od njih bude najviše dva do tri hitna slučaja.

– Nepoštovanje naše službe je nevjerojatno. Nezaštićeni smo i mi i liječnici. Nas muške uporno zovu bolničarima iako smo medicinski tehničari. Liječnicama doviknu “ej, mala, daj nam lijek!”, kao da su s njima ovce čuvali. Jedan tip se nedavno izderao na dispečere, psovao i prijetio silom tražeći da mu hitno dođu pomoći majci iako nije rekao ni svoje ime ni adresu.

Većina se pravda da je na Hitnu došla jer je gužva i ne da im se naručivati kod njihova obiteljskog liječnika. I baš nitko ne odgovara za svoje postupke – jada se Joško koji je uvjeren da će se stanje promijeniti tek kad se dežurnim gnjavatorima počnu naplaćivati usluge koje nisu hitne.

Kad će to biti, samo nebo zna. U zdravstvenim krugovima mnogo je otpora, čak i od pojedinih šefova odjela koji zastupaju status quo, jer se kod nas ljudi “ionako tradicionalno liječe na Hitnoj”.

Moguća rješenja

– Stvari bi u praksi olakšao objedinjeni hitni bolnički prijem koji nedostaje u krugu Opće bolnice Dubrovnik. Osim što bi smanjio gužvu, koristio bi da se razdijeli bitno od nebitnog, odnosno da hitni pacijenti prioritetno uđu u tretman od kojeg im ovisi preživljavanje. Timovi Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije dotad će se još načekati, ali strpljenja im ne nedostaje.

Pritisak je malo manji otkako su privatne klinike ušle u posao, jer nemaju toliko doticaja sa strancima s kruzera ili hotelskim gostima kad nekog uhvati povraćanje. Unatoč dnevnim opterećenjima, složan su tim koji više vremena provodi u druženju na poslu nego kod kuće.

Mi smo i prijatelji i kolege. Međusobno se ispomažemo, tješimo. Nije lako podnijeti stres kao onaj na prometnoj nesreći nedavno u Slanom. I zato nam smeta kad nas ljudi gaze – zaključuje Joško Gverović, dok u “primaći salon” uvodi novog pacijenta kojemu treba zašiti ruku i izmjeriti temperaturu...