Flangeristi s Korčule: Više se ne bičujemo, sada smo na Fejsu

Iako se članstvo u stoljetnim bratovštinama nasljeđuje s koljena na koljeno, časna uloga gaštalda, odgovornog za njezino djelovanje, stvar je osobnih zasluga pojedinog bratima, pa je i Mihovil Depolo tako zaslužio postati najmlađim gaštaldom najstarije bratovštine u rodnoj mu Korčuli.

Od 1301. godine, kad je bratovština Svih svetih osnovana kao prvo takvo udruženje na otoku, odnosno otkada postoje zapisi o njezinu djelovanju, prezime Depolo veže se uz nju jer, kako nam objašnjava Mihovil, kojega smo pozvali da s nama podijeli doživljaj upravljanja naslijeđenim kulturnim blagom, otkada je Korčule, i njegovi su tu.

– Za mene je to velika čast! Ne mogu reći da nisam očekivao takav rasplet, jer smo u bratovštini između sebe o tome dosta razgovarali. Funkcija je iz počasti prvo ponuđena jednom od starijih članova, no on se zahvalio i odgovornost prepustio meni, što sam ja s veseljem prihvatio. Odmah sam nazvao suprugu da s njom podijelim uzbuđenje – prisjeća se ovaj 33-godišnjak, navodeći kako ga ni zadužene obveze nisu zatekle nespremnog.

Budući da je u bratovštini, kako navodi, od ranog djetinjstva, obredi, procesije i druge njihove aktivnosti nisu mu strani, a u gradu malom poput Korčule lako se, dodaje, sve dogovore. Od mnogih aspekata života tamošnjeg stanovništva u kojima su ova udruženja nekada sudjelovala, a među kojim se, objašnjava, posebno isticao onaj cehovski, samo je duhovni i danas, kaže, aktivno zastupljen.

– Bratovštine su sigurno jedan od načina da se vjera i Bog približe ljudima. Oduvijek je vjera bila na prvom mjestu. U samim je počecima njihov karakter bio izrazito pobožan – upućeno kaže naš sugovornik, pozivajući se na predaju koja svjedoči o požrtvovnosti negdašnjih bratima.

– Možda vam je poznat pojam flangerista – nastavlja, objašnjavajući kako su se tako nazivali bratimi koji bi u znak pokore sami sebe bičevali.

Običaj je to koji je, kako doznajemo, davno zamro, ostavivši mjesta nešto umjerenijim izrazima vjere. Duhovno im se djelovanje, kaže, danas uglavnom svodi na redovito sudjelovanje u prigodnim misnim slavljima, a pogotovo u Velikom tjednu, te na brigu o zbirci kretskih ikona, koju su prijašnji bratimi, boreći se u Kandijskim ratovima na strani mletačke vojske, spasili od uništenja te se od tada skrbe o njoj.

– Osim duhovnog, u to je vrijeme dosta bio izražen i cehovski karakter. Po tom su se ključu i osnivale bratovštine, pa je naša tako djelovala kao udruženje drvodjelaca – nastavlja, otkrivajući i svoju dvostruku pripadnost, odnosno dvostruke zasluge koje su ga, kao jedinog restauratora namještaja na otoku, dovele do časne zadaće.

Odrastajući, kako kaže, uz tolike starine, odgajan da cijeni naslijeđe, u drvu je vidio svoj poziv, posvetivši se očuvanju vrijedne materijalne baštine rodnoga kraja.

– Ljudi su sačuvali dosta starog namještaja, a meni je gušt vraćati mu izgubljeni sjaj. Uostalom, Korčula je nekada bila poznata po svojoj drvnoj industriji, pa je i moja obveza štititi to naslijeđe. Na kraju krajeva, i naša je bratovština na tome izgrađena – ističe, prizivajući u sjećanje priče o prošlim vremenima, kad su se bratimi brinuli jedni o drugima u dobru i u zlu.

Imali su, kaže, i svoju banku svetog Josipa, u koju su svi članovi redovito uplaćivali članarinu, baš kao što se danas, dodaje, uplaćuje životno osiguranje. U slučaju potrebe, tako su se mogli pobrinuti za svoje članove i njihove obitelji, o čemu se, ističe, izrazito vodilo računa.

– Ako bi koji od bratima zalegao u bolesti, drugi su ga čak imali zadaću redovito posjećivati i hrabriti na putu ozdravljenja, uz financijsku potporu koju bi pružali njegovoj obitelji. I danas živi ta karitativna uloga bratovština, ali u znatno manjim razmjerima. Bez banke, naravno – u šali dodaje, ističući kako su i današnji sasvetani, iako razdijeljeni profesijama, povezani pripadnošću.

– Svi smo mi u tim našim bratovštinama otkada znamo za sebe, pa poznajemo se cijeli život. Ja ni ne pamtim kada sam svojim sinovima Luki i Marinu prvi put stavio tonigu. Ma još su bili bebe... Za nas sasvetane odjenuti tonigu i stati u procesiju pitanje je ponosa. A vrijedi kazati i da ja kao gaštald imam istu tonigu kao i svi ostali. Gaštald je oduvijek bio prvi među jednakima – zadovoljno kaže naš sugovornik, ističući kako je upravo djelovanje na principu staležne, intelektualne i dobne ravnopravnosti, pogotovo u vrijeme feudalnih podjela među stanovništvom, bratovštinama zaslužilo epitete progresivnih suvremenih udruženja.

Ni danas stoga, kaže, nemaju problema s privlačenjem mlađih članova. Modernizirani alatima poput Facebooka, dopiru i do njih, redovito ih i pravodobno podsjećajući na obveze, koje oni uredno ispunjavaju.

– Vole mladi dolaziti, vidi se da im je drago. Nego, znate kako je s njima, zatrpani su tolikim obavezama da bi zaboravili gdje im je glava, a kako neće u koju uru gdje imaju doći. Ovako, kad im to napišeš na Fejsu, svi se nacrtaju tamo. Ma nema straha da će se naša tradicija prekinuti – zadovoljno zaključuje mladi gaštald.