Nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata, o ovdašnjim su granicama odlučivale sile pobjednice, a nakon raspada SFRJ o granicama novonastalih država odlučivala je Badinterova komisija – dakle, međunarodna instancija. Šansu da to prvi put učine same imale su Hrvatska i Slovenija oko Piranskog zaljeva, ali su na koncu taj problem prepustile međunarodnoj arbitraži. Sporazumom između Hrvatske i BiH na Balkanu je konačno zabilježen slučaj u kojem jedno granično pitanje nije riješeno “odozgo”.
To nesumnjivo osnažuje dignitet Hrvatske kao skore članice EU-a koja se po pitanju suvereniteta ne oslanja na teorije iz 19. stoljeća, nego u ovakvim hrabrim odlukama vidi dugoročni nacionalni interes. Nadalje, rješavanje ovog pitanja svakako će pridonijeti i funkcioniranju schengenske granice za koju će pred EU-om biti odgovorna Hrvatska čije će istočne granice biti ujedno i vanjske granice Unije.
Osnažuje suverenitet
Na koncu, Hrvatska bi Ratifikacijom sporazuma potvrdila da je ozbiljan subjekt međunarodnog prava jer se države koje potpišu, pa povlače potpis s međunarodnih ugovora predstavljaju kao neozbiljni i nevjerodstojni partneri. Takvu blamažu već smo jednom preživjeli kada smo parafirali sporazum o granici u Piranskom zaljevu, a potom odustali od Ratifikacije. No, kao i svi međudržavni pregovori, tako i ovaj s BiH jest prije svega – kompromis. To znači da u njemu ima i objektivno negativnih učinaka za Hrvatsku.
Najopipljiviji minus je, dakako, taj što Hrvatska pristaje ostati bez 20-ak četvornih kilometara teritorija. Za malu zemlju kao što je naša, to nije zanemarivo. Osim toga, riječ je o atraktivnom prostoru u kojem bi se mogla organizirati elitna turistička djelatnost. Negativan je učinak i na kolektivnoj psihološkoj razini jer dio domaće javnosti na takve odluke reagira s osjećajem “kapitulantstva” pred – u ovom slučaju - državom koja je daleko iza nas po svojoj europskoj izgrađenosti.
Dodatno je obeshrabrujuće što je Hrvatska sporazumom iz 1999. izgubila adute za eventualnu buduću arbitražu jer bi njezin ishod gotovo sigurno bio na štetu Hrvatske. Načelo Pacta sunt servanda po kojem se ne treba dirati u već potpisane sporazume, u ovom slučaju ide na štetu Hrvatske.
Četiri razloga ‘za’- prvi put u povijesti Balkana jedno granično pitanje rješava se bez velikih sila |
Četiri razloga ‘protiv’- Hrvatska definitivno gubi 20-ak četvornih kilometara državnog teritorija |
Hasan Hadžović: Škoji su podvala, pelješki most samo uz koncesiju BiHHrvatska pokušava osporiti Bosni i Hercegovini dio morskog teritorija. Nudeći “neškodljivi ili nesmetani prolaz”, uporno nastoji uvjeriti BiH da pristup otvorenome moru ide kroz unutrašnje i teritorijalne vode Hrvatske. Predstavnici BiH moraju biti odlučni u borbi za suvereni morski teritorij otvorenome moru, koji nam pripada. Svako drugo rješenje je pogrešno i znači grubo kršenje Konvencije UN-a o Pravu mora - poručuje prof. Hasan Hadžović u ime Izvršnog odbora Pomorskog društva BiH, u tekstu naslovljenom “Poslije razgraničenja na moru, dogovor oko mosta za Pelješac”, objavljenom u elektroničkom Glasniku Pokreta za Republiku Bosnu i Hercegovinu.Ističući kako se u dogovore o izgradnji mosta za poluotok Pelješac može ići kad se riješi razgraničenje na moru poštujući suverenitet BiH na moru, Hadžović kaže: - Ne poštujući međunarodni zakon i suverena prava BiH, Hrvatska je donijela niz nezakonitih odluka vezanih uz određivanje unutrašnjih i teritorijalnih voda, ribolovnog pojasa na štetu teritorijalnih voda BiH. RH ulaže maksimum da očuva takvo stanje i nastavlja s novim nasrtajima na teritorij BiH. Problem je, prema Hadžoviću, moguće riješiti na više načina, i to uvlačenjem otvorenog mora unutra prema obali BiH, tj. poluotoku Kleku, tako da bi vodeni koridor predstavljao međunarodne vode, odnosno otvoreno more širine minimalno 1 nautičku milju. Daljnje opcije su formiranje zone dvojnog suvereniteta, pri čemu bi vode mjereno 300 metara od obale bile definirane kao teritorijalne vode jedne od država, a na ostatku bi bio sa dvojnim suverenitetom, zatim otvoreno more bi ostalo na istim pozicijama kao u vrijeme SFRJ, a pristupni koridor BiH do otvorenog mora iznosio bi minimum nautičku milju širine. Navodeći kako BiH prema “Medunarodnom pravu i pomorskom prometu” ima neotuđivo pravo izlazaka na međunarodne vode, autor se pita kako rješavati izgradnju mosta za Pelješac. - Most bi se gradio preko BH teritorija, presjekao bi naš koridor na dva dijela i dao povoda za osporavanje dijela koridora iza mosta. Ponuđena rješenja i traženje naše saglasnosti na visinu mosta jest zamagljivanje problema od strane susjeda, a naši predstavnici neuki od drveta neće da vide šumu. Izgradnja mosta preko teritorija BiH opasna je zamka jer dovodi u pitanje naš vodeni i zračni koridor - vezu s međunarodnim vodama, izolaciju Neuma i BiH, trasu Jadransko-jonske ceste koja obilazi BiH, te Luku Neum i pomorski promet. U svim dosadašnjim igrama BiH je bila u podređenom položaju, imala crne figure. Dosta, tako neće moći dalje! Nema dogovora oko mosta za Pelješac dok BiH ne riješi svoj suverenitet na moru, u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora i prava koje je imala BiH u sastavu SFRJ. Izgradnja mosta za Pelješac može biti dogovorena kao koncesija RH. Ponude bez pokrića za Mali i Veliki škoj i vrh Kleka čine dio podvale - zaključuje prof. Hadžović. |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....