Jurica Pavičić: Vlahušić je od vlastita grada stvorio perfektni bankomat

Slika – vele – govori više od riječi. Ne vrijedi to za svaku sliku, no vrijedi za onu koja se jučer širila preko dvije stranice “Slobodne Dalmacije” uz tekst o netom završenim izvanrednim izborima za dubrovačkoga gradonačelnika.

Na toj slici, pobjednik izbora Andro Vlahušić sjedi na Željeznom tronu, simbolu vlasti u popularnoj seriji “Igra prijestolja”. Sjedi tako Andro of The Iron Throne na prijestolju oko kojeg se u HBO-ovoj seriji pet sezona i 50 epizoda vode nerazmrsive političke spletke. Sjedi i diže palac gore u znak (ponovne) pobjede.

Nakon izbornog ponedjeljka, Andro Vlahušić može opet dizati svoj palac gore. Kraj svih stranačkih Lannistera, Barathiona i Tyrella, osvojio je novi mandat na čelu Grada, mandat nakon kojeg će – kako je rekao jedan od njegovih protivnika – prestati biti “knez”, a postati faraon.

Vlahušiću je to uspjelo unatoč barem trima krupnim hendikepima. Prvi od njih je činjenica da pripada maloj, po klijentelizmu zloglasnoj i izrazito nepopularnoj stranci (HNS). Drugi je hendikep bio taj što je Andro Vlahušić za veliki dio hrvatskog civilnog društva upravo arhineprijatelj. Treći i najveći hendikep Andri Vlahušiću bila je činjenica da je pravomoćno osuđen zbog financijskih nepravilnosti. To nije smetalo građanima Dubrovnika da upravo dvojicu osuđenika – njega i Peru Vićana – izglasaju na izborima.

Dubrovački izbori – dakle – imaju jasnog pobjednika.

SDP šegrt prišipetlja

No, imaju li dubrovački izbori i gubitnike? Nesumnjivo imaju, a u ovom su slučaju gubitnici obje velike stranke – i SDP i HDZ. SDP na prošlim izborima nije podržavao Vlahušića, nego je krenuo samostalno i izgubio. Nakon toga dogodio se “dubrovački dogovor”, pa i sječa i lom u lokalnoj stranci. Nakon svega toga, vodeća se stranka Kukuriku koalicije u Dubrovniku pokrila ušima, pregrizla je sve što je izrečeno, bacila je u trnje svoju “visoko podignutu ljestvicu” i odlučila podržati čovjeka koji ne može donijeti potvrdu o nekažnjavanju.

Nakon svega, dubrovački se SDP sveo na ulogu šegrta prišipetlje, malog i politički potpuno kompromitiranog satelita koji skuplja komadiće političkog integriteta ispod stola kao mrvice kruha.

Što se, pak, HDZ-a tiče, HDZ je riskirao time što je razvrgnuo “dubrovački dogovor” i makao na stranu svoje lokalne feudalne barune odviše bliske “knezu”. Otvorili su front i krenuli u bitku s mladoturcima koje je predvodio neiskusni i neuvjerljivi političar, političar koji je manje-više cijelu kampanju morao odgovarati na pitanja o svojoj stručnoj spremi i diplomi.

No, možda je i veći problem bio taj što HDZ nije stvarno otvorio pitanje vlahušićevskog funkcioniranja grada, a jedino što je njihov kandidat Mato Franković imao reći o Srđu bilo je “neka projekt što prije krene”. U tim okolnostima, nisu postojali razlozi zašto bi netko glasovao za njih, osim ako ne spada u one koji bi za HDZ glasovali čak i da kandidiraju štap od metle (takvih je, čini se, u srednjoj Dalmaciji više nego u južnoj).

Lannisteri i Barathioni, ukratko, nisu zaprijetili Andrinu raguzejskom Grudobranu. Knez je jedne koalicijski usisao, druge kupio, treće izolirao, pa sad može nastaviti vladavinu sa Željeznog prijestolja. Ozbiljnog političkog rivala više nema, niti je na vidiku, čak ni u mašti Georgea R.R. Martina.

Nakon rezultata dubrovačkih izbora, svjedočili smo lavini snebivanja nad činjenicom da je grad koji u Hrvatskoj jedini ima kakvu-takvu kulturu državnosti, koji na ovoj hajdučkoj tromeđi jedini ima stanovitu tradiciju vladavine prava, te grad koji je na fasade urezivao parole o javnom dobru, masovno glasovao za dvojicu osuđenih mućkaroša – Vlahušića i Peru Vićana.

Nakon izbornog trijumfa, Andro Vlahušić dakako likuje. Veli da je “narod” pravi sudac, za razliku od mrskih i narodu tuđih “kadija” i “sudija”. Tvrdi kako su građani u biračkim kutijama dali do znanja da vjeruju u njegovu nevinost. Što, valjda, ujedno znači da narod mora biti u pravu.

Izborni pobjednici

No, pritom dubrovački knez zaboravlja spomenuti i neke nesretne protuprimjere. Jer, nebrojeni su primjeri hrvatskih političara koje je “smijenila” policija iako su bili neprikosnoveni prvaci biračkih kutija. Marina Lovrić-Merzel u zatvor je dospjela nakon niske pobjeda na izborima, a da nije uhićena, pobijedila bi jamačno još jednom. I Milan Bandić u Remetinec je (bar zasad) završio u trenutku kad mu je politička popularnost bila na zenitu.

Na koncu konca, i Ivo Sanader s vlasti je i sa slobode otišao bez da je i jednom izgubio izbore, a svatko od vas koji ima zrno samokritike metodom bi introspekcije sam sebi morao priznati da bi “herr Ivo” dobio i izbore 2012. da ga splet još nerazjašnjenih okolnosti nije odveo prvo u političku mirovinu, pa na austrijski autobahn, pa u zatvor.

Stoga je danas licemjerno optuživati Dubrovčane što su glasovali za osuđenog čovjeka. Jer, iskustvo mnogih gradova, županija i države pokazuje da ljudi u Hrvatskoj glasuju za potepuhe ne unatoč tomu što su takvi, nego – zato što su takvi.

U tom smislu, Dubrovnik Andre Vlahušića fenomenalan je “case study” koji pokazuje kakve političare kod nas ljudi vole, i zašto će takva nagnuća Hrvatsku odvesti u propast, ako već nisu. Andro Vlahušić pretvorio je grad kojim vlada u resurs koji namjerava iscijediti do kraja.

Žrtvovao je centar grada, žrtvovao je javne prostore, žrtvovao je komunalu, kulturu, zelenilo, javne institucije, a sve da bi od vlastita grada stvorio perfektni bankomat u kojem ničeg – kruzera, apartmana, štekata, “vjenčanja stoljeća” i zabrdskih vila – nema previše, samo pod uvjetom da donose keš sada i ovdje.

Na taj način, Vlahušić je pretvorio Dubrovnik u dalmatinski Dubai, grad koji po glavi ima budžet veći čak i od bogatog Zagreba.

Andro crpi svu ‘naftu’

No, za razliku od Arapa, nije taj novac iskoristio da bi izgradio neko dugoročno dobro – javne prostore, infrastrukturu, druge ekonomije više dodane vrijednosti. On crpi “naftu”, ali ne razmišlja da ostavi nešto što bi ostalo kad “nafta” nestane.

Umjesto toga, odlučio se sasvim ne-emirski svu “naftu” iscrpsti odjednom i darežljivo je spiskati da bi sebi cementirao popularnost. Umjesto da gradi održivu budućnost, Vlahušić novac iz “bankomata” koristi da sufinancira avionske karte i cestarinu autoputa, na bonuse za penzije i druge srodne “poklone”.

“Mi živimo socijalnu utopiju”, kliknuo je knez Andro u izbornoj večeri, a ta se “utopija” sastoji u obratu koruptivnog pravca. Korumpirani političari opće su mjesto. No, ovdje imamo oprečan slučaj; političar je korumpirao – vlastite glasače.

I zato je “slučaj Vlahušić” za cijelu Hrvatsku loša vijest. Dubrovački slučaj pokazuje da su ljudi u Hrvatskoj spremni podržati političara koji će neodgovorno spiskati resurse i potrošiti budućnost zato da bi im pred izbore izdijelio šarene bombone. Bojim se da je tu poruku u nedjelju primila na znanje cijela hrvatska politička kasta.