Karizmatični župnik don Petar Mikić: Zašto Tuđman od zlata? Pa kakav će drugo bit?!

Je li, don Petre, a zašto je baš zlatan?
- A kakav bi ti da bude? Staro zlato je obiteljsko blago, a Franjo je naše nacionalno blago...

Tako ćakulamo pod kipom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, netom otkrivenog uz zvona crkve Kraljice Neba i Zemlje, s don Petrom Mikićem (76), karizmatičnim pločanskim župnikom koji s najmlađim dalmatinskim mjestom dijeli sudbinu punih i teških četrdeset i šest godina.

Tuđman je lijevan u talijanskom mjestu Ortiseiu, u umjetničkoj radionici “Ferdinand Stuflesser 1875.” koju vode braća Filip i Robert Stuflesser.

Zarekao se još 1993.

- A zašto u Italiji?
- Imali smo s njima dobra iskustva, iznimno su kvalitetni i ozbiljno su primili zadaću.

- A tko ga je crtao?
- A svašta bi ti tija znat.

- Zato što sam čuo da ste to vi!
- Zapravo i jesam, bilo je stotinu konzultacija, popravljanja, mislim da je dobro pogođen, jelda?

Tuđmana od zlata na trgu pred crkvom na pločanskoj rivi don Petar je nazvao ostvarenjem svojih snova. A bogme ih je i dosanjao. Upoznali smo suhonjava, visoka svećenika prije petnaestak godina, ispisivao je stotine molbi za doniranje gradnje crkve koju je planirao podići na rivi. Nije ni mogla biti na drugome mjestu.

- Jer je upravo tu lokaciju odobrio predsjednik Tuđman. Ovako je to bilo: on je došao u Ploče 15. kolovoza 1993. godine i ja sam ga u obilasku pitao što misli o ideji da na rivi gradimo crkvu. Predsjednik je onda pitao gradonačelnika ima li kakva bolja lokacija. Kad mu je odgovorio da nema, udario je šakom i kazao: ‘Što čekate!?’ E tada sam se zarekao da ću mu podignuti spomenik pred tom crkvom, kad-tad.

I vratimo se na one dane kad je počeo graditi crkvu. Pokazao nam je maketu ogromne građevine s kampanelom, odjevene u bijeli kamen, najveće i najraskošnije suvremene crkve u Dalmaciji.

- Ma, don Petre, nećeš ovo nikad sagradit – podbadali smo ga.

- Ajde kad vi tako mislite. Neću je gradit, ja ću je isprosit, šaljem molbe na sve strane, ne stidim se ičega kad je za takvu stvar. Ploče su jedino misto bez crkve, a kad je podignemo, bit će nam na ponos pred cijelim svijetom.

S vremenom je dokazao da je u pravu: crkva Kraljice Neba i Zemlje izvana izgleda monumentalno, a iznutra fascinira. Pokraj crkve je podigao Pastoralni centar s muzejem, dvoranama, predavaonicama, smještajem za svećenike i hodočasnike, malakološkom i numizmatičkom zbirkom, bibliotekom... Uredio je gradski trg i za svoj doprinos Pločama prije desetak godina dobio Nagradu grada za životno djelo.

Svećenik kao primjer

A don Petar je zapravo jako skroman lik, vozi raspadnuti golf star preko trideset godina, svećeničko odijelo je vidno starijeg godišta proizvodnje, na glavi mu vijori sijeda griva...

- Pa šta će meni išta...

S tom rečenicom je kao mladi svećenik došao u Ploče, pardon Kardeljevo, zamišljeno kao idealan socijalistički grad, naselje novog doba: golema luka, tvornice, radni narod u narodnim zgradama. Bio je drugi župnik ovdje, prvi, don Zdravko služio je dvije godine. Stanovao je u napuštenoj radničkoj drvenoj baraci na kraju grada - 24 kvadrata kapela, 33 kvadrata župni stan i ured. Voda i sanitarni čvor u dvorištu. Zmije i miševi svakodnevni sustanari.

- Jadan i ponižavajući smještaj i za čovjeka i za Boga – sjeća se.

Pitali smo ga tada, kako mu je bilo kao ‘narodnom neprijatelju’ u ‘narodnom raju’. Počeo je plakati.

- Omalovažavalo me se i progonilo na perfidne načine, vrijeđali su me na ulici kad god bih izašao iz one daščare, bacali kamenje zamnom, psovali. Uvijek je sve trebalo šutke otrpjeti. Nije bilo lako ni vjernicima, osjećali su se kao građani drugog reda – ispričao je.

Kad je 1983. godine, nakon šesnaest godina provedenih u kućici koju su vjernici nazivali ‘sveta baraka’, kupio privatnu jednokatnicu, milicioneri su ga pokupili s ulice i završio je u makarskom zatvoru pod optužbom da je ‘organizirao pričest i krizmu u prostoru koji nije za to namijenjen’, premda je nadbiskup Frane Franić na vrijeme obavijestio vlast o preseljenju župnika.

- O zatvoru i suđenju ne bih pričao, bilo pa prošlo. Oprostio sam svima, odavno – pomirljivo će don Petar, koji je tisuću puta ponovio isto:

- Svećenik mora biti primjer u svojoj sredini, mora biti uz narod, dijeliti sudbinu naroda.

Najbogatija banka

Prozivali su ga nedavno kad je uveo ‘cjenik kazni’ vjeroučenicima: za kašnjenje na vjeronauk, izostanak s mise, pušenje, obrijane glave...

- Ajde ti policajcu kad prikoračiš brzinu kaži: neću ti platit kaznu, a prema crkvenoj zajednici svatko se može ponašat kako hoće... Nikad nisam naplatio niti jednu kaznu, ali neka se zna što je poželjno i dopušteno, a što nije – objašnjava.

Vraćamo se opet pod Tuđmanov spomenik, a don Petar gleda čas u njega, čas u raskošnu crkvu. Pokazuje na dva velika kipa na lijevoj i desnoj strani pročelja. Sveti Petar i sveti Pavao, apostolski i teološki prvak kršćanstva.

- Ovo smo također radili u ljevaonici u Ortiseiu...

- Od čega su?
- Pa od bronce, od čega bi bili?

- Ma priznajte mi konačno, koja banka stoji iza vas? Deset puta bogatije župe nemaju ovakve grandece!
Smije se, maše onom bijelom grivom:
- Koja banka? Najbogatija, ona Duha Svetoga!

DAMIR ŠARAC
FOTO: DENIS JERKOVIĆ / CROPIX

‘Ka da ga živog vidin’ Sin Miroslav Tuđman kaže kako je važna državotvorna i emotivna poruka koju nosi 80 Franjinih spomenika i ne želi ocjenjivati estetiku, a drugi sin Stjepan je konkretniji: - Otac je bio dinamičan, ovaj je malo statičan, ali dobro je da su svi različiti, to ostavljamo autoru na slobodu. Andrija Hebrang misli da je kakav treba biti: - Ma baš ovako, kako jest, ne volim neke apstrakcije... A Pločanin Filip Šalinović (74), ozbiljno shvaća pitanje, zatvori jedno oko, obiđe ga: - Je bome, isti, pogođen sto posto, posebno glava. Ka da ga živa vidin...