RAZGOVOR S NOVIM BISKUPOM 'Učinimo nešto da se Dubrovnik dalje ne prodaje'

– Kad su me pitali jesam li znao da ću jednom biti biskup, rekao sam da nikad ne bih to postao da sam planirao. Ovo je služba za koju se, rekao je nedavno biskup Ratko Perić, ne piše molba.

Ovo je Božji dar konkretnoj biskupiji, te uistinu zahvaljujem Bogu na tom daru i ne bih imao ništa protiv da me je mimoišao. Ali sad kad sam ga prihvatio, želim uložiti sve što jesam u pozitivan odgovor na taj dar. Imam puno nedostataka, ali uz Božju pomoć, molitvu i dobre ljude nadam se da ću biti barem pristojan biskup.

Kakva su vaša očekivanja od nove službe?

– Želim da svi zajedno pokušamo odgovoriti Božjem pozivu u prostoru gdje živimo i vremenu koje nam je darovano. Ako svatko od nas sa svojim sposobnostima i u otvorenosti Bogu pokuša učiniti koliko može − ja kao biskup, vjernici biskupije, svećenici, redovnici i redovnice − onda vjerujem da se ovaj dio Božjeg naroda i jug naše hrvatske domovine može preobraziti.

Kako ste doživjeli Grad? Mnogi drže da su Dubrovnik i Dubrovčani po mentalitetu specifični, drukčiji od drugih.

– Već se primjećuju razlike u odnosu na kraj iz kojega dolazim. Svatko od nas ima svoju kulturu i ponos, a mislim da je Dubrovnik malo ponosniji nego drugi dijelovi Hrvatske. Iako mi u Splitu kažemo da nema lipšeg grada od Splita, u Dubrovniku se to toliko ne govori, ali taj se osjećaj može osjetiti. Ljudi su ponosni na to, pa se na prvi dojam čini da u tome ima čak malo prepotencije, ne u negativnom, nego u pozitivnom smislu.

Vjerujem da je upravo taj ponos omogućio Dubrovčanima i svima koji su branili Grad u onim teškim trenucima oduprijeti se onima koji su pokušali uništiti ponos i ljepotu koja ga je i održala kroz stoljeća. Možda je to i ostatak one dubrovačke diplomacije, poznate u svijetu, koja je vjerojatno na taj način i dalje prisutna.

Naš Grad

Dubrovačka biskupija ima dosta imovine, u koju treba dosta i uložiti. Kako vi na to gledate?

– Imovinu je Dubrovačka biskupija naslijedila iz prošlosti, nije stečena danas, nego je generacijski polog, koji u ovom trenutku čak i opterećuje jer je na nama velika odgovornost.

To je s jedne strane bogatstvo koje nije na prodaju i moramo ga što cjelovitije sačuvati za nove generacije. Isto tako, ono ne bi smjelo postati cilj, nego sredstvo za lakše funkcioniranje biskupije u svijetu okrenutome materijalnom, te za brigu za potrebite.

Mi koji upravljamo Biskupijom dužni smo dati doprinos očuvanju kulturne baštine, te taj veliki dar prošlosti pokušati prenijeti u budućnost. Jednako je tako i s Gradom. To je veliko bogatstvo koje nije na prodaju. Nažalost, Dubrovnik je postao grad koji se prodaje i to je loše. Trebali bismo svi zajedno učiniti nešto da se dalje ne prodaje, nego da ostane grad stanovnika Dubrovnika, naš Grad.

Kako Crkva može pomoći u zadržavanju ljudi u Gradu?

– Odmah nakon dolaska pitali su me o povratku u Biskupsku palaču u staroj gradskoj jezgri. Ako bi povratak biskupa u Grad doista značio povratak ljudi, spreman sam se odmah preseliti, ali bojim se da se to neće dogoditi.

Bojim se da bi biskup kao stanovnik grada trebao poslužiti kao muzejski eksponat za pokazivanje, a ja bih želio biti stanovnik grada koji živi. Grad čine ljudi, a ne zidine. Državne i gradske vlasti trebale bi omogućiti ljudima da im se isplati ostati u Gradu.

Sada ste među važnijim ljudima u Dubrovniku. Jesu li osobe iz dubrovačkog i državnog javnopolitičkog života već s vama kontaktirale izvan protokola?

– Postojali su već neki kontakti. Međutim, dok nisam preuzeo biskupiju, nisam imao nikakvih ovlasti pa se ništa nije moglo realizirati.