Čim se razišao dim baruta nakon plotuna ispaljenih u Portu za najavu 1054. Feste sv. Vlaha, ukazale su se nove monture Dubrovačkih trombunjera. Njih ukupno 54 nose autorski potpis iskusne krojačice Vesne Palunko, sugrađanima poznate po butizi od robe na Gruškoj obali. Dugo su pripadnici naše povijesne postrojbe čeznuli za novim odorama za brojne svoje godišnje nastupe i sad su konačno alavija odjeveni, od glave do pete.
Originalno, a funkcionalno
Zahtjevan zadatak tražio je puno vremena i konzultacija s povijesnim izvorima jer je ipak riječ o baštinskom outfitu koji ima svoje zakonitosti. Vesna je zadatku pristupila s posebnom pažnjom, pa nam je ispričala kako je došlo do suradnje s Dubrovačkim trombunjerima:
- Mali je ovo grad, svi se znamo. Netko od njih je valjda skontao da znam nešto o krojenju i šivanju pa su me kontaktirali. Počeci suradnje ustvari sežu još u 2018., kad je nekima od trombunjera trebala odora počasne družine. Tako sam prije 8 godina izradila par odora za mlade članove. Stari kroj sam uklopila, meni su te starinske odore predivne, a momci su mi kasnije rekli da trebaju neke preinake, da im budu funkcionalnije. Ne čudi to, ipak ta družina nastupa i ljeti i zimi, po svakakvom vremenu, buri i kiši, suncu i vjetru. Na prvu se sad ne vide neke promjene, htjeli smo zadržati stari izvorni izgled trombunjerske odjeće, desetljećima oni imaju tu prepoznatljivu bordo odoru. Kad su me došli pitati bih li im ja izradila nove odore, pristala sam i pitala što bi točno mijenjali. Dogovarali smo se neko vrijeme, ja bih napravila uzorke, a oni bi ih razgledali da vide pašu li im za njihove potrebe. Na kraju smo se uskladili, oni su vesela družina, a ja ovakva, vedrog duha, našli smo lako zajednički jezik – otkriva nam Vesna detalje pregovora koji su počeli još 2023., a zaživjeli na Skupštini u siječnju 2024. Potom su krenuli razgovarati o materijalima i tražiti njih i druge ‘sitnice‘ i pojačanja koja odoru čine onim što jest.
- Sve sam kompletno ja odradila, od kape do plašta i posebnih košulja koje se nemaju gdje naručiti. Gaće su, istina, nabavili sami, a ja sam im učinila kape, pelerine, kaiše, košulje, torbice i gamaše ili, kako trombunjeri reču, toke. Radilo se punu godinu dana, uz još godinu priprema uzoraka i dogovora za konačni izgled, da naručiteljima bude po volji. Sve skupa, dvije godine. Tu i tamo bi mi uskočio netko od obitelji i prijatelja, ali sam glavninu posla odradila sama. Za potrebe izrade, u butizi sam skratila radno vrijeme s klijentima, da bih dobila vremena za ovaj posao koji zahtjeva rad u miru, da te nitko ne smeta, da ti nitko ne kuca na vrata, zapitkuje, da ne zvoni telefon – ispričala nam je ‘dizajnerica‘ montura za koje je, očekivano, trebalo mnogo truda oko pronalaska materijala:
Bordo nijansa
- Bilo je baš teško, ali kako sam ja dugo u ovom poslu, imaš neke svoje izvore, stare kontakte i prijatelje koji pomognu. Ja bih im samo rekla što trebam i oni bi mi našli traženo. Čujte, na nekom putovanju drugi traže suvenire, a ja materijale i dodatke koje trebam – smješka se Palunko i podsjeća da je ona lijepa ‘trombunjerska‘ nijasna kapa i pelerina zapravo čoja, gusta, mekana i izdržljiva vunena tkanina proizvedena valjanjem, slična filcu, ali puno otpornija:
- Čoja za naše trombunjere mi je došla preko naših hrvatskih posrednika iz Češke. Nažalost, u našoj lijepoj državi više nemamo proizvodnju tekstila, pa se treba snalaziti izvan granica – kaže nam Vesna, ponosna što su nasljednici ‘Lumbardijera svetog Vlaha‘ na ovoj Festi prvi put odjenuli njezine ‘kreacije‘. A kako na novotariju reagiraju svjedoci:
- Do mene dolaze sve same pozitivne reakcije. Neki su zamijetili vidljive promjene, pelerina je recimo sad malo dulja, ali nitko ne konta da su naši dečki na otvorenom i po kiši i po buri i da malo treba a da im leđa zimi ostanu gola. Gledala sam ih za Festu na Porporeli s plotunima, puše, sprema se kiša, a njima pelerina fino ‘ljubi‘ tijelo. Nije im otišla preko ramena i glave, što je najvažnije. A držali smo se tradicionalnih boja i materijala da bude elegantno i upotrebljivo – napominje naša sugovornica. Na upit je li još negdje bila u ulozi ‘kostimografkinje‘, kaže kako za kazalište dosad još nije radila.
Vesnin svijet
Linđovci je povremeno angažiraju za svoje nošnje, ali nemoguće je sve stići, ogromne su potrebe a deficit u rukama, iako one imaju iskustva:
- U karijeri sam radila i dječje nošnje. A u obitelji hoće li netko nastaviti ovaj zanat? – Vesna zastaje prije odgovora, pa se zagonetno osmjehuje - Reći ću vam samo jedno. Nijedna majka krojačica nije naučila kći da radi ovaj posao. To vam sve govori.
Grušku modisticu pitamo i kako su Dubrovački trombunjeri zadovoljni s njezinom kolekcijom zima-proljeće-ljeto-jesen, a ona će vedro:
- Na njihovim licima vidim radost zbog novih montura. Najsretnija sam kad mi kažu ‘To je to! Konačno je imamo! Montura je prekrasna!‘ Radila sam sve prema zadanim mjerama i po svakoj veličini. Točnije, trombunjera ima raznih, i trbušastih i elegantnih, i mladih i starih, kod nekih je razlika u godinama i pedesetak, svima je trebalo ugoditi. Kritika, naravno, uvijek može biti ko i u svakom drugom poslu, ali trebalo je volje, snage i vremena da se 54 razne odore zgotove, nije to lako. Trebalo je biti funkcionalno, a da se ne otkačimo od tradicije, pravi izazov – priznaje nam na kraju Vesna Palunko, po struci tekstilna tehničarka. Prekidala je ona tijekom godina povremeno posao, ali nikad nije skroz napustila struku. Tridesetak i više godina je u tom poslu, u svoj kreativnom kantunčiću na Gruškoj rivi. Njezina butiga nosi naziv ‘Vess‘, što bi značilo Vesnin svijet. A ova dizajnerica s Dubrovačkog tjedna mode sanja naveliko. I to se vidi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....