Biti podstanar, to ti je ko da svaki dan nosiš 50 kila patata na leđima. Uzbrdo. Pedeset kila poniženja, ugnjetavanja i lažnog osmijeha. A biti podstanar u vlastitom gradu, to ti je ko da si građanin drugog reda u mjestu gdje bi trebao biti građanin nultog reda, ko spomenik. Jer vas je sve manje. Defakto, trebalo bi osnovat Udrugu Dubrovčana u Dubrovniku. Ne znam bismo li popunili jednu prostoriju.
Zbog onoga ‘pod‘, biti podstanar znači puštati da te stalno hebavaju. Uzduž i poprijeko. U toj sam pozi bila jedno sedam gladnih godina prije milijun godina. Ko da sam razbila zrcalo pa me snašlo prokletstvo. Selila sam se jedno deset puta i svaki put to je bio show. Cirkus. Još samo danas u vašem gradu. Žena kojoj raste kua, dijete koje ne prestaje urlat i muškarac kojemu su ruke narasle ko u mladog majmuna.
Obično bi po nas došao raspadajući kamion sumnjive prošlosti u vlasništvu nekog Muse Kesedžije. Musa bi stajao ležerno oslonjen na kamion i sukao brkove a la Vuk Karadžić, gledajući nas s malko zahebacije. Principi mu ne daju da nam pomogne. A kad bi nešto i dohvatio, to bi obično bio neki servis što sam ga dobila kao poklon za udaju.
Zafrljačio bi ga svom snagom na kamion poviše kauča i kuhinjske kredence. Pazi, staklo.....e, hebiga! Susjedi bi se uglavnom ludo provodili na prozorima dovikujući nam široki spektar korisnih savjeta. Kad bi konačno krenuli, ostavljali smo iza sebe tragove ko Ivica i Marica: šporke šugamane, masne prosuje, slike s bračnog putovanja i legiće moga sina (ajme, neka smo ih se destrigali). I onda uđeš u još jedan mrak tuđih špilja. A te šporke koltrine! Pazite, molim vas, to mi je od pokojne prababe. Odonda se nisu ni prale.
A ti tapiti puni bolesti! Molim vas, nemojte ih previše usisavati da ih ne bi usisali s lica Zemlje. Pa ti kauči sa sumnjivim flekama! Molim vas, nemojte da se mali popiša po kauču. Kao, ta će mrlja biti drastično drugačija od već postojećih. Pa taj vječiti osmijeh kad vidiš gazde! Kao, tako mi je drago što se možemo malo popričat (moš mislit!). Pogotovo kad imam goste. I kad oni drže govor.
A inače, udaraju klompama iznad tebe upravo kad uspavljuješ dijete. Tresu tapite po tvojim freško opranim pelenama. Dovode novog podstanara dok ti jedeš onu svoju sirotinju. Čim nanjuše, a njuše ko lovački psi, da si dva vikenda za redom jeo pečenu kokoš, povećavaju stanarinu. Tu i tamo pričuvaš im đeda koji je davno išumijeho. Ono, padne granata u njegovoj blizini, a on će na to: Kao da je nešto šušnulo!
Najsretniji je kad mu daš nešto čitat pa mu uvaljuješ stare novine, samo da ne zahebava. U jednom momentu stari krikne: Ajme, umro Tito! Hebiga, to je bio Dubrovački iz 1980. Otjerali su nas kad su našli staroga onesviještenog. U ruci je držo Playboy sa slikom Miss siječnja (drugu ruku neću spomenut iz pristojnosti). Ona i snijeg. Ah, da, i šubara na glavi. U ‘doggi‘ položaju. Klasičnoj podstanarskoj pozi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....