Dubrovčani Zlatko Rajčević, Mario Crnčević i Teo Pažin vratili su se jučer s himalajske ekspedicije u Nepalu. U sjećanje su zabilježili još jedno uspješno penjanje na planinski vrh viši od 5 tisuća metara, a cijela avantura potrajala je 16 dana.
- Tri dana se gube na put, otprilike 28 sati u jednom smjeru što aviona što čekanja po aerodromima dok smo došli do Katmandua. Prvi dan džipom smo došli do mjesta na 1300 metara nadmorske visine i onda se svaki dan postepeno uspinjali, kako bi izbjegli visinsku bolest odnosno smanjili njezin utjecaj jer smo završili na 5033 metara visine – kaže Zlatko i nastavlja o zahtjevnosti staze:
- Od podnožja do vrha u jednom je pravcu 50-ak kilometara kozje staze i non-stop idete uzbrdo. Istim smo se putem morali vratiti jer tu taj Langtang Valley Trek (pješačka staza) završava. Obično trekeri dođu do visine od 3800 metara i idu nazad ne penju se na vrh. Naš prvobitni plan je bio popeti se na vrh Yala Peak ali on se penje dan duže i zbog lošeg vremena su nam odmah rekli da ne možemo na 4700 metara postaviti šatore jer će pasti snijeg. Morali smo se snaći jer da nismo išli na drugi vrh, sljedećih par dana ne bi mogli nigdje i vratili bismo se doma neispunjenog cilja.
Odlučili su se za vrh Tserko Ri, u jednom danu sa 3800 metara uspinjali su se do 5033 metara ‘što je gornja granica koliko bi se trebalo ishodati u danu‘.
- Hodali smo gore i natrag 11, 12 sati s tim da smo krenuli u 4 i pol ujutro, po mraku. To je bio u danu kad smo išli na vrh, a inače smo hodali osam do deset sati dnevno. Vremenski uvjeti su bili prilično dobri, dosta je bilo sunčanih dana. Baš kad smo trebali ići, taj dan je porosila kiša, a na pet tisuća metara tada očekujete pola metra snijega. Na vrhu su temperature bile otprilike minus dvadeset – kaže dubrovački planinar. Pripreme za ekspediciju trajale su tri do četiri mjeseca ‘intenzivnog planinarenja i hodanja, treba paziti i što se jede, aktivno trenirati‘.
Zlatko i Mario planinari su godinama, prijatelji i članovi Planinarskog društva Dubrovnik. Teo se prvi put odvažio na visinski izazov, ‘bio je zadovoljan tako da će se sigurno pridružiti Društvu‘.
Budući da planinarenje nosi rizike, zanimalo nas je kako im je prošao put:
- Na svakom planinarenju se suočavate sa izazovima, prolazi se pored provalija uskim, strmim stazicama gdje jedan pogrešan korak može biti zadnji. Trudim se ne obazirati na to, oprezan sam koliko mogu biti. Treba razmišljati gdje zakoračiti da ne staneš na klimavi kamen. Ali, može se nastradati i na Sniježnici! Na velikim visinama je problem iscrpljenosti jer na pet tisuća metara imate otprilike 45 do 50 posto kisika manje nego što ga mi imamo na razini mora. Udahnete punim plućima, ko da vam ne radi jedno plućno krilo. A idete uzbrdo! Više se treba pripremiti psihološki na to, nego fizički. U glavi počnu pitanja ‘što to meni treba, doš‘o sam do neke visine, idem se vratit...‘, pa počne mučnina, glavobolja je normalna stvar. Nosiš tablete protiv boli. Iznad tri tisuće metara gubi se apetit, jako malo čovjek jede, zato treba nositi i ugljikohidratne napitke – kaže Rajčević pa spominje i nezgodu s jednom planinarkom koja je imala ozbiljan napad visinske bolesti:
- Došla je do vrha, počela se gubiti. Jedino što u tom slučaju možeš napraviti je što brži silazak, što niže, spustiti se bar tisuću metara nadmorske visine. Dvojica su je uhvatila pod ruke i doslovno trčali s njom nizbrdo. To se događa, na to se ne može utjecati.
Ukupno ih je išlo jedanaest na vrh, sedam planinara, tri iz Dubrovnika, po dvoje iz Vojvodine i iz Srbije, dva nosača, šerpa i pomoćni vodič. Šerpe su, pojašnjava nam, narod koji živi na velikim nadmorski visinama, na četiri, pet tisuća metara i nemaju problema s visinskom bolesti. Oni su ustvari vodiči ‘vode sve najviše ekspedicije, na Mount Everest i sve one koje se tiču Himalaje‘.
- Hodaju po tim visinama ko mi po Uvali Lapad. Mi nosimo ruksake s dnevnom opremom, a nosači nose lonce jer mora se nešto i skuhati. Nosili smo svoje juhe iz kesice jer nam je to poznat okus. Njihova je hrana jako začinjena, nama nepoznata pa imamo dosta i probavnih smetnji s tom hranom – kaže nam dugogodišnji planinar.
Himalaja je, spominje, duga tri tisuće kilometara, to je najveći planinski lanac na svijetu.
- Ima mali milijun vrhova, samo je pitanje u koju regiju ćeš poći. Ovaj put smo bili u Langtang regiji, koja je strašno bila pogođena potresom 2015., prolazili smo baš gdje je bilo naselje koje je kompletno zbrisala lavina zemlje i kamena. Tužno je to vidjeti.
Što zaljubljenika u prirodu vuče planinskim vrhovima uz toliko prepreka koje treba svladati, što vam znači osvojiti vrh neke planine?
- Iskreno, vrhovi se ne osvajaju, nego vas planina pusti da se negdje popnete. Nekad je milostiva i dopustit ti da dođeš na vrh, nekad pokaže svoju ćud, padne jaki snijeg i ne popneš se uopće. Planinu treba poštovati, a nama planinarima planinarenje i planina donosi unutrašnji mir. Kad pođete u planinu, ostanete bez signala, sami s prirodom, to je zen faza u kojoj uživamo, mada je naporno, nekad više nekad manje.
Koje su vas planine pripustile do vrha?
- Bio sam na najvišem vrhu Turske na Araratu, 5100 metara. Prema legendi tamo je bila Noina Arka. Bio sam na nekim vrhovima u Peruu od 5 i 6 tisuća metara. Išao sam na Rainbow Mountain odnosno šarene planine ili planine duginih boja, tako izgledaju zbog minerala. Mariju Crnčeviću ovo je četvrta ili peta himalajska ekspedicija. Penjali smo se zajedno na Pisang Peak na 6090 metara, tad sam imao dosta jaki napad visinske bolesti. Mario je bio i na Kilimandžaru, 5900 metara, na afričkoj planini Atlas iznad četiri tisuće metara. Zajedno smo bili u Švicarskoj na nekim vrhovima poviše 4 tisuće metara – nabraja Zlatko tek neke uspone.
Vrhove ne broji, jednostavno se dogode, kroz osmijeh će. Svakako, prošli su sve najznačajnije vrhove u Hrvatskoj i u regiji. Planinar je dvadesetak godina, godišnje se popenje na 10 do 12 planina. Spominje Hrvatsku planinarsku obilaznicu koja obuhvaća najatraktivnije vrhove u svim hrvatskim planinama. Hrvatsko planinarsko društvo ima šest stupnjeva priznanja za obiđeni određeni broj kontrolnih točaka odnosno vrhova na obilaznici, Zlatko je stigao do zlatne značke ‘koja je potvrda da sam popeo 75 vrhova u Hrvatskoj‘.
Valja spomenuti, na sve uspone Rajčević nosi zastavu ‘Tata je Tata‘, dubrovačke humanitarne udruge koja nesebično pomaže potrebitim obiteljima i djeci. I sam je član udruge pa je to, kaže nam, najmanje što može učiniti za te divne ljude koji toliko vremena provode nesebično pomažući drugima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....