U dubokoj sjeni ovogodišnjih hollywoodskih lovaca za glumačke Oscare, Leonarda DiCaprija (Jedna bitka za drugom) i Timotheea Chalameta (Marty Veličanstveni), jedan je njihov britanski kolega ostvario ulogu života. Dosad šire poznat tek kao mladi Eddard Stark iz HBO-ova kultnog serijala ‘Igra prijestolja‘, Robert Aramayo je na nedavnoj dodjeli BAFTA-inih nagrada dvojici slavnih konkurenata pred nosom odnio nagradu za glavnog glumca, a ugrabio je i onu za novu zvijezdu u usponu. Priznanja Britanske akademije za film i televiziju zasluženo su pripala ovom glumcu baskijskih korijena (djed mu je doselio na Otok ribariti) za biografsku dramu ‘Sve po spisku‘ (I swear).
S potpunom posvećenošću oživio je Aramayo svog junaka, mladog pripadnika radničke klase čiju svakodnevicu do boli zakomplicira Tourettov sindrom. O tom rijetkom neurološkom poremećaju i danas postoji niz nepoznanica, no ono što je neupitno jest da pojedincu trajno otežava socijalizaciju i ometa radne sposobnosti. Aramayov lik John Davidson utjelovljenje je silom neprilagođenog pojedinca koji izaziva sablazan u vrijeme kad je za ‘posebnosti‘ bilo mnogo manje tolerancije nego danas.
Bristolski redatelj Kirk Jones okušao se više puta u žanru komedije (Moje veliko grčko vjenčanje 2), pa i ovdje pokazuje da dobro zna kako kod svog junaka postići ravnotežu između duhovitih ispada i onih koji će kod publike izazvati suosjećanje. Touretteov sindrom pritom je pogodna platforma s obiljem mogućnosti za analizu nečije osobnosti.
No, isto tako može ta ‘rampa‘ autora odvući u neželjenom smjeru dociranja i pretencioznosti, što nije rijetkost u suvremenim ostvarenjima koja tematiziraju specifična zdravstvena stanja. ‘Sve po spisku‘ je, na sreću, miljama daleko od mudrovanja i forsiranja uzvišenih (samo)spoznaja. Topao je ovo i sasvim prizemljen prikaz nepokolebljivosti mladića koji se, suočen s neprihvaćanjem okoline, bori ostati svoj i kod sebi sličnih osvijestiti potrebu da slijede njegov primjer.
Aramayova gluma u svakom je segmentu moćna. Njegovi psovački ispadi i tikovi nose jasnu poruku čovječnosti, smiješnu i bolnu u isti mah.
Johnovi osobni odnosi svjedoče da se i najteži unutarnji lomovi mogu sanirati blagošću i razumijevanjem najbližih, čak i ako ti oni nisu krvni srodnici. A takva je Dottie, Johnova zamjenska mati i oslonac u svim životnim burama. Anđeo čuvar u interpretaciji Maxine Peake (lani je glumila ubijenu rusku reporterku Annu Politovskayu) rola je koja zaslužuje ode.
Tek nešto manje sugestivan, možda i zbog kraće minutaže, škotski je veteran Peter Mullan kao Johnov dobronamjerni poslodavac Tommy Trotter. Shirley Henderson pak umješno zadržava emotivnu hladnoću Johnove vječno distancirane majke Heather. Film je ovo koji pleše na više razboja i na svakom ostaje u ravnoteži.
Na momente je urnebesno šaljiv, odmah potom tjeskoban pa zatim navijački pun nade. I nadasve poučan. Da je živa, vjerojatno bi i sama kraljica Elizabeta bila zadovoljna načinom na koji je portretiran podanik kojega je osobno odlikovala za zasluge u (pre)poznavanju Touretta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....