Jedna bitka za drugom: Borbeni očevi i opasne dame u vrtlogu revolucije

Dok su ga ovog ljeta hrvatski mediji naganjali po Jadranu u društvu najnovije djevojke, talijanskog modela Vittorije Ceretti, Leonardo DiCaprio ležerno se pripremao za jesensku premijeru svog revolucionarnog akcijskog trilera ‘Jedna bitka za drugom‘ (One battle after another). Pridjev ‘revolucionaran‘ ovdje se dotiče i misije njegova lika, umornog lijevog radikala Boba Fergusona, i načina na koji borbu protiv represivnog režima iznosi ugledni redatelj Paul Thomas Anderson (Boogie Nights, Magnolia, Bit će krvi, Licorice Pizza).

Teyana Taylor (Perfidia) i Sean Penn (pukovnik Lockjaw) u kompleksnom su odnosu

Oslonjen na književni predložak predstavnika američkog postmodernizma Thomasa Pynchona iz kasne Reaganove ere (Vineland, 1990.), film govori o (be)smislu borbe za slobodu i krajnje nekonvencionalno preispituje ulogu očinstva u uvjetima krize, političke i emocionalne podjednako. DiCaprio se zbog ovog trilera nakratko razdružio s omiljenim redateljem i osobnim prijateljem Martinom Scorseseom, potvrdivši tim iskorakom dobro snalaženje u reaktivnoj ulozi odrpanca bez iluzija, trkača u kućnom ogrtaču.

Neobičan je taj njegov portret revolucionara u miru, kao i sam prikaz pobune protiv autoritarnog sustava koji labavo određuju tek geografska pripadnost SAD-u, bijela supremacija i militarizam. Okvir je to gdje se na dva suprotna pola nalaze bivši buntovnik Ferguson (DiCaprio) i režimski pukovnik Steven Lockjaw u izvedbi manijakalno posvećene glumačke zvijeri Seana Penna.

Negdje u međuprostoru javlja se Benicio del Toro kao sensei -amortizer St. Carlos, smiren i u najvećoj pogibelji. Ženski protagonisti kod Andersona ravnopravni su muškima, još i moćniji na putu vlastitog oslobođenja. Karizmatična Teyana Taylor svoju androginu junakinju Perfidiju nameće kao nezajažljivo stvorenje koje odbacuje konvencije. Scena u kojoj ispaljuje rafale u visokoj trudnoći priziva u sjećanje antologijsku naslovnicu Demi Moore u objektivu Annie Leibovitz. A o mladoj Chase Infiniti tek će se čuti: ulogu Wille, kćeri pobunjeničkog para, donosi ona sa zrelošću profesionalke, krhko neustrašiva pripadnica Z generacije, ako takva uopće postoji u Andersonovu suspense univerzumu.

Chase Infiniti kao Willa, kći pobunjeničkog para

Anarhična fabula zarobljava osjetila eksplozivnošću i otkvačenošću postupaka aktera: DiCaprijeva odvažnost isparava u dimu opijata, Pennov mačizam na velikoj je kušnji u (inter)akciji s Taylor i Infiniti, članovi elitnog kluba božićnih pustolova zastrašuju elegancijom....

A sva ta navala bizarnosti dobar je paravan za prikrivanje nedostataka filma. Prvi je svakako plitak prikaz ekstremizma: trčkaranje s puškama pod okriljem grupe French 75 (trebate zaguglati objašnjenje) i uporaba zastarjelog šifrarnika ne otkrivaju mnogo o istomišljenicima Trumpu toliko mrske Antife. Izostaje nekako i live obračun Fergusona i Lockjawa, ljudi koje veže mnogo više od političkog razmimoilaženja. Prvotno monumentalan lik Perfidije do finala se svede na sladunjavo pisamce ostavljenoj kćeri.

Nova Andersonova distopija bukom i bijesom itekako rezonira s aktualnim previranjima na globalnom planu. Uz malo scenarističke dorade bila bi - svevremenska.