Josipa Lisac, Alexis iz Dinastije, Ivana Trump i Dubravka Šuica, Snjeguljica i sedam patuljaka, dr. Franjo Tuđman...ni sam ne zna koliko je slavnih stvarnih i izmišljenih osobnosti utjelovio tijekom desetljeća karnevalske prakse, a i izvan nje je mijenjao otkačene kostime na svojim glasovitim rođendanskim proslavama sredinom siječnja.
Kad bi se računalo po maškaranom ‘stažu‘, Dubrovčanin Andrija Seifried ove bi godine pošao u starosnu mirovinu, a i u stvarnosti je nekako tako, ove će poklade za njega proći bez omiljenog rituala. Čini se da veteran maškaravanja više ne nalazi motiv za prigodne promjene identiteta:
- Ja se maškaravam još od djetinjstva. Majka je bila šnajderica pa je šila i dominale i veste i raznorazne kostime, tako da sam se maškaravao stalno do vremena dok sam još bio u Dubrovniku. Nažalost, danas je sve oko maškaravanja u Dubrovniku isforsirano. Dubrovački karnevo kao parada maski, vrtićki i školski dani...sve je nekako postalo onako komercijalizirano, više ‘na forcu‘, što bi rekli mi u Gradu. Lokacije su nekad bile teatar i Gradska kavana, Argentina, babin kuk, Imperijal... Sad su ‘u điru‘ taj Revelin i mimohod preko Straduna, što prije nije bilo. Uglavnom su maškare išle neorganizirano po Stradunu, sve je bilo spontano, a sad je više to onako isprogramirano, što nije dobro. Ja sam čovjek koji ne robuje prošlosti i mislim da svako vrijeme nosi svoje, ali ovo mi se čini malo previše drugačije, ali ne u smislu različitosti, nego isforsiranosti, nemam drugu riječ za to – kaže nam ovaj likovnjak, kolekcionar umjetnina i obožavatelj maškaravanja.
On ne vidi svrhu u aktualnoj preorganiziranosti s pripremama uoči veljuna:
- Prije povorke Stradunom organiziraju se djeca po školama, nema nikakvih spontanih događaja, nego ih se planira tjednima unaprijed, tako da sve to i ne izazove neku unutarnju pobudu da sudjeluješ u tome – iskreno će naš sugovornik čije su ‘monture‘ s vremenom postale dijelom arhivske građe Grada:
- Album svih mojih maškarata od 1966. je pohranjen u arhivima Muzeja Rupe. Meni su osobno najdraže maske bile Josipa Lisac, Alexis iz ‘Dinastije‘, Snjeguljica i sedam patuljaka, a bilo je tu stvarno puno maski i nagrada. Sjetim se, na Karneval Festu nagrada Njarnjasu, skulptura pokojnog Ivana Paja Mitrovića, sve je bilo stvarno zgodno, maštovito, organizirano po grupama, iako sam ja uglavnom išao individualno. Nekako sam uvijek vodio djelovati po svom viđenju svega. Kao što danas radim izložbe, tako sam nekad radio maškarate. Da to bude drugačije, posebno, s nekim mojim timbrom iliti pečatom – podsjeća Andrija Seifried koji je trenutačno u metropoli, gdje i inače provodi hladniji dio godine:
- Ovu sezonu nemam se u planu maškaravati, u Zagrebu sam, ali ni ovdje nema više tih maskenbalova. Nekako se sve promijenilo, i vremena su turbulentna, nimalo nisu od zabave, pitam se sve češće ima li uopće smisla nešto i organizirati. Ali tko voli nek izvoli, nek se ljudi zabave, nek im bude lijepo kao što je meni bilo dok sam se maškaravao – zaželio je sugrađanima dokazani meštar od maškaravanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....