Osim časnih iznimaka, danas je vrlo malo školaraca koji se mogu povezati s glagolom učiti. Takvima glava služi samo za šišanje. I samo velikom podrškom roditelja neke stvari privedu se kraju. Tako smo ih naučili na gotovanstvo. Sve smo im dali pod nos. Skuhan objed, robu za danas, lovu za navečer, podršku zacijeli život. Da možemo, dali bismo im i gotovu diplomu, ali ne ide to tako. Ili uglavnom ne ide. I u školi dobiju sve pod nos. I umjetna inteligencija radi za njih.
Ne moraju guzicom maknut. I uglavnom ni ne miču. Pa im i onaj komadić puta od busa do škole predstavlja veliki problem. Zato ulazak u bus nalikuje borbi na život i smrt. Oni ne mogu zamisliti vožnju, a da ne sjede. Jedna malena nije me htjela pustit na mjesto do nje jer ga je čuvala za prijateljicu. Ukupno imaju 15 godina. One su izašle u Gružu. Ja sam prostajala na nogama do zadnje stanice 1b. No, to nije sve. Ekipa koja ima vrlo ozbiljnih razloga za ulizivat mi se zauzela je 4 mjesta i do Gruža mi se pristojno smješkala. Prije izlaska ponudili su mi mjesto. Odbila sam. Do kraja vožnje u sebi sam se smijala njihovim biserima tipa: Gubici života bit će nezamjenljivi, Sv. Matej bio je i taksist, Amerikanci su bacili bombe na Hirošimu i Kawasaki i U Danteovu Paklu ljudi imaju besplatno grijanje.
Nije to najgore. Najgore je što u svemu, pa čak i u tako očitim lošim stvarima, imaju podršku svojih roditelja. Došao tako Perov tata na informacije i kaže mu nastavnica: Vaš sin prepisao je test od najbolje učenice u razredu. A kako znate da je on prepisao od nje, a ne ona od njega?- pita on. Znam jer su im prva 3 zadatka jednaka, u četvrtom je ona napisala - ne znam, a Pero - ni ja. Čovječe, oni ne znaju ni đe se nalaze. Hebeš zemljovide, planove grada i kompase. Kaže: Nedavno sam posjetio Latinsku Ameriku i jedino mi je žao što od vas nisam naučio više latinskog pa da budem u stanju razgovarati s tim ljudima i Obožavam Kaliforniju. Bio sam u Phoenixu.
Komunikacija s nastavnikom svedena je na bahatost i prezir. Upravo onako kako su se nekad neki nastavnici odnosili prema nama. Učenici: Jeste li nam donijeli ispite? Profesorica: Jesam, ali nisam ih ispravila. Učenik: Pa zašto ih onda nosate? Sve im se greške praštaju. Sve im se gleda kroz prste. Pa i onda kad ih pravilnik ne štiti, nastavniku pukne srce, zaboravi na sve loše i pomogne im. Čak i to što se nijednom u godini nisu pojavili na ispitu znanja jer su „bili bolesni“. Tako je barem mama potpisala. Razrednica pita: Pero, opet nisi bio u školi. Baka mi je bila smrtno bolesna-kaže Pero. Razrednica: Uvijek ista isprika. Pero: I mi već sumnjamo da baka glumi.
Što oni zapravo nauče tijekom svog školovanja? Žvakati žvaku i jesti sendvič zatvorenih usta. Spavati otvorenih očiju. Pisati poruku na mobitelu bez gledanja u njega. Lagati i glumiti. Pretvarati se da razumiju svaku riječ koju nastavnik izgovori. Praviti se da pišu iako ne dodiruju bilježnicu. Tako usmeni ispit više nalikuje policijskom ispitivanju jer, čak i kad znaju, srame se to pokazati. Dođe sin mafijaša kući i kaže: Tata, dobio sam jedan! Zašto?-pita Jozo Mafijozo. Matematičarka me je ispitivala. Bez brige, nisam ni riječi progovorio. Sudeći po ovome, državu će nam uskoro voditi lijeni, bahati i gluhonijemi. Sudeći po našim vođama, budućnost je već tu.
Maja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....