Ne gazim preko leševa da bih uspjela, ne glumim najvećeg Dubrovčanina ni intjerog gospara, ne koristim poznanstva za vlastitu promidžbu, a onda vidim...

Kad je Bog po svijetu dijelio ambiciju, meni je prnuo u uho i pokazo srednji prst. I reko – ti ćeš cijeli život radit ko tovar, a nikad nećeš poželjet bit vođa tih tovara. I gdje god te budu zvali, zvat će te da potežeš. Tako i bijaše. Eto, ne čeznem ni za kakvom kilometarskom titulom. Koja uglavnom služi da ljudi pate dok je pokušavaju dešifrirat. Ljude koje volim boli kua za to. Ne želim doktorirat da bih si mogla na vratima kićenim slovima dodati ono dr. mr. Da, voljela bih kad bih znala da će mi ta titula donijet koju kunu više. I veću mirovinu.

Ne motiviraju me kompleksi niže vrijednosti kao one koji su cijeli život čuvali ovce u malom pitoresknom mjestašcu Prdečevu s ciglih 200 nasmiješenih i klempavih mještana pa sad pošto-poto žele sebi priuštit titule i mercedes te se slavodobitno vratit u svoje malo misto razgrćući putem ovce. Ne gazim preko leševa da bih uspjela, ne glumim najvećeg Dubrovčanina ni intjerog gospara, ne koristim poznanstva za vlastitu promidžbu. Ukratko, hebe mi se za ambiciju! I za status. Eto vam ga.

I kažu mi oni što svoje ambicije ostvaruju preko tuđih jaja po poslovici «lako ti je tuđim turcem gloginje mlatit» - nećeš valjda dopustit da te prešiša mali Mile što je jučer došo u Grad s jednim kartonskim kuferom u lijevoj ruci, a opancima u drugoj! I nakurnjakom na onom mjestu jer su mu rekli da u Gradu otpadaju jaja od vrućine. Hoću. Jer jedino takvi i uspijevaju. Motivira ga sjećanje na ovce, kuću i poskoke. A ođe ga čekaju zemljaci. No, ovo je ipak moj grad. A svi moji junaci nikom ponikoše pred takvima. Jer nema nas što motivirat. Za nas su sve napravili ptići Gundulići. Pred kojima se nemam što turčit. Jedino se mogu poklonit.

Pa kad vidim nekoga ko se turči s kilometarskom titulom, znaš ono, na praznom zidu visi uvećana diploma (1:1000), pomislim – a koliko je tebe ovaca na ovo naćeralo! Pa sve i da hoću…sve i da hoću još kakvu hebenu titulu, nikad ne bi mogla reć – ispolagat ću ovo s pola snage jer me poslije čeka poso na tom istom fakultetu. Jer me ne čeka. Za razliku od malog Mile koji još nije stigo raspakirat kartonski kufer.

A i nakurnjak je tu za svaki slučaj. Jer, đe padaju glave, otpadaju i jaja. Ja bih svoju titulu mogla samo objesit na zid, povremeno bestimajući čistit prašinu i divit joj se. Zajedno s ukućanima. Koje za nju totalno zabole kua. A i ovako mi pada vrijednost. Što ‘oće ti nastavnici, majke ti? Cijelu godinu sjede, rastu im šupci, ništa ne rade i umjesto da kopaju kanale, oni kopaju nos. Toliko o mom statusu. Pa što to mene, hebote, gura u životu? Propeler u mom stražnjem mekom dijelu? Čuj, mekom. Bogami, još me se ima za što uhvatit! I koje su moje ambicije? Dobar objed, dobra zahebancija u prijateljskom okruženju, kartica za kršenje po rasprodaji, nedjeljni mir. I kao prava misica na izboru ljepote, želim mir u svijetu.