Nezaboravna zemlja u kojoj je Buda ostavio zub i dva otiska svog stopala

Naši sugrađani Goran Cvjetinović i Marija Alfirević već su ‘veterani‘ putovanja u egzotične zemlje, a ovaj je put izbor pao na Šri Lanku.

Zemlja je to burne prošlosti, koju su dobro istražili i za Dubrovački vjesnik nam prepričali što su ondje sve vidjeli i doživjeli.

NEVESELE USPOMENE NA EUROPLJANE

- Iz Grada s velikim ‘G‘ na otok s velikim ‘O‘ – započeo je Goran. - Tako po prilici zvuči put iz Grada na Šri Lanku. Otok je smješten uz sami donji desni kantun Indije, dvadeset posto površinom veći od Hrvatske, ali s gotovo šest puta više stanovnika. Službeni je naziv Demokratska socijalistička republika Šri Lanka. Tisućljećima su imali svoje kraljeve, ali su, kao i po svim ostalim krajevima svijeta, i tu došli Europljani. Da ‘otkriju‘, kako se to uči po europskim i američkim školama. Ta su otkrića, a u slučaju Šri Lanke radi se o Portugalcima, pa Nizozemcima i Englezima, nerazdvojna s otimačinom, nasiljem i zlostavljanjima svih vrsta. Tako da uspomene na Europljane i nisu neke vesele. No, mi smo se veseli uputili na taj otok – ističe Goran.

JEFTINI TAKSI

- Do tamo baš i nije dug put, ako vam se avioni poslože. Kao nama. Onim ‘pekarskim‘ do Zagreba, pa onda pet i po sati do Dohe i za kraj četiri i po sata do Colomba. Zorom smo krenuli iz Grada, a u kraj dana stigli na Otok. S naše bure i jedva desetak stupnjeva do u Colombu na noćnih 25 stupnjeva.

- Proučavajući što i kuda po Šri Lanki, shvatili smo da je za prijevoz jako korisna aplikacija PickMe. Nešto poput Ubera, ali otočka verzija za kombije, automobile raznih klasa i tuk-tuk. Prvo odredište nam je bila dvije stotine kilometara prema sjeveru udaljena Anuradhapura, prva prijestolnica Šri Lanke, sada pod UNESCO-vom zaštitom. Četiri i po sata vožnje taksijem za 60 eura. Taksi će se pokazati jedino prijevozno sredstvo koje smo koristili dok smo se prebacivali iz grada u grad. Iako svi po portalima, osvrtima i reportažama pod ‘morati‘ navode vlakove i autobuse, legendarne Tate, obzirom na cijene, komod i klimu u taksiju- rekli smo samo - ‘Neka, hvala. Drugi put.‘ Autobusi i vlakovi su velikom većinom bez klime i prava je avantura voziti se njima. Vlakovi su prekrcani i jako dugo voze od grada do grada. Ali, cijena im je od 300 do 1200 rupija ili od 1 do 4 eura. Očito je i to dodatni motiv za mlađahniju populaciju koja s ruksacima kreće na putovanje Otokom.

BUDA I OTISAK STOPALA

- Sunce je polako počelo izlaziti dok smo se približavali Anuradhapuri, a kad smo stigli, već je bilo 30-tak stupnjeva. Grad ima nešto više od 56 tisuća stanovnika, a podijeljen je u dva velika dijela - povijesni dio i novi grad. Povijesni ili sveti grad kako ga Sinhalezi zovu, građen je od 4. stoljeća prije naše ere i bio je kraljevskim središtem preko 1300 godina. Nakon što je napušten, preuzela ga je priroda i dugo je stoljeća bio zaboravljen. Danas je ponovo atrakcija i mjesto hodočašća budista. Osim stabla pod kojim je Buda doživio prosvjetljenje, kako vjeruju otočani, tu je i čitav niz stupa, dagoba - hramova. Abhayagiri stupa je visoka 72 metra i sagrađena je u 3. stoljeću prije ere. Iako druga po veličini, Abhayagiri je religijski značajnija. Naime, prema budističkom vjerovanju Buda je prilikom svog trećeg dolaska na Šri Lanku ostavio otisak stopala na mjestu na kojemu je kasnije izgrađena Abhayagiri stupa. Drugi otisak Budinog stopala nalazi se na planini Sri Pada (2243 metara) u južnom dijelu otoka, a i do njega ćemo doći na svom putovanju.

- Nekadašnja prijestolnica je na ravnom terenu pa smo se, nakon što smo prvi dan dolazili k sebi od puta, odlučili za najam bicikle i tako smo prošli dvadesetak kilometara ovog prostora. Stupe su jako posjećene. Ljudi s cijelog otoka dolaze do njih. Ostali dijelovi nekadašnjeg kraljevskog kompleksa samo su ruševni ostaci. Vidljivi su samo temelji. Trebalo nam je skoro šest sati za obići ovaj kompleks, a onda smo krenuli u vrevu grada na objed.

HRANA SE JEDE RUKAMA

- Sinhalezi jedu mnogo povrća i voća, a od mesa samo kokoš i ribu. I to rade - rukama. Nema na otoku štapića, tipičnih za jedan dio Azije. Prvi dan smo se odlučili za kotu - tradicionalno jednostavno otočko jelo koje ima nekoliko varijanti - s kokošjim mesom, kozicama ili samo s povrćem i jajetom. Kotu u Anuradhapuri, pokazalo se to u narednim danima, bio je daleko najbolji od svih. Sutradan smo krenuli prema Sigiriyi, malom selu koje je turiste ugledalo isključivo zbog istoimene stijene. A stijena nije bilo kakva. Dominira ravnim predjelima i zapravo je nevjerojatan građevinski poduhvat. Na vrhu dvjestotinjak metara visoke stijene sinhaleški kralj u 5. je stoljeću sagradio palaču s bazenom i đardinima. Vodu je doveo odozdo, iz umjetno napravljenih kanala s vodom koji okružuju đardine na prilazu stijeni. I dan danas se lome koplja oko toga kako su se nekada penjali na stijenu. Danas se ovom UNESCO-vom dragulju prilazi metalnim skalinima, ali nekada - samo nagađaju. Zaista fascinantna građevina, ali i cijelo njeno okruženje.

SRCE DŽUNGLE

Doručak na Otoku je iznimno bogat vitaminima, ali i obilan za naše standarde, ističe Goran. Jedu se najprije jaja ili roti (nešto kao mala tortilja) s curryem, palačinke (u tijestu je i kurkuma) punjene kokosom i medom, plitica voća (papaja, mango, ananas, banane). Uz hranu se pije sok od avokada, manga ili papaje te za kra doručka - čaj.

- Polonnaruwa je bilo naše sljedeće, također UNESCO-om zaštićeno, odredište. Nakon propasti Anuradhapure, sinhaleški kraljevi su preselili prijestolnicu u ovaj grad. Smjestili smo se u kući u srcu džungle, a uz sam rub nekadašnje prijestolnice. No, biciklom nam je do grada, putem uz rijeku koja okružuje povijesnu cjelinu, trebalo jedva desetak minuta. Arhitektura je drugačija nego ona u Anuradhapuri, ali su stupe jednake. Od palača i vijećnica su ostali uglavnom samo stupovi, dok se poneki hram dijelom očuvao. Bio je itekako veliki kompleks s desecima građevina. Povratkom u kuću imali smo akciju spašavanja srne. Naime, u jednom je trenutku pored kuće protrčalo krdo od dvadesetak srna, a jedan se pas zaletio za njima. Ugrizao je za vrat malenu srnu i nastavio je goniti po džungli. Naš domaćin Upali i Marija su krenuli u akciju i našli su srnu. Doveli su je do kuće i zvali neku službu koja brine o divljim životinjama. Na žalost, prije njihovog dolaska srna je preminula.

- Polonnaruwa je puna majmuna. Ima makakija, ali i raznih drugih vrsta. Obitavaju tamo gdje i turisti i razni gosti. Pravilo je da ih se ne obada jer znaju zaista biti - majmuni. A nakon nekog vremena postanu vam kao mačke u nas doma, ima ih mnogo i svukuda. U ovom smo gradu imali i najbolje gošćenje domaćim specijalitetima. Riža s gotovo 30 vrsta currya (umaka što ljutih, što slatkih, što slanih). Princip je bio ‘daj 7 eura i jedi koliko možeš‘. Nakon dva pjata i nekih 14-15 vrsta, nije više bilo mjesta u želucu. A hrana vrhunska – sjeća se Goran.

BUDIN ZUB

Sljedeća destinacija bila je Kandy, 140 kilometara južno.

- Bio je posljednja prijestolnica i glavni grad za vrijeme engleske okupacije. Prevelik grad za naše ukuse. No, valjalo je posjetiti najveći botanički vrt na otoku. Velik je nešto više od našeg Lokruma, ali je zaista fascinantan. Sva ta ogromna stabla, zbirke orhideja, ali i memorijalni dio. U njemu su državnici, uz domaće prednjače engleske i japanske okrunjene glave, sadili stabla. Našlo se na središnjem mjestu i stablo nekakvog tulipana koje je 1959. zasadio jedan naš svjetski poznati Zagorac. Sjete se stariji otočani tog Zagorca, koji je na Šri Lanci bio dva puta. Te 1959. godine, a onda i 1976. na posljednjem putovanju ‘Galebom‘. Taj je Zagorac, Maršalom su ga nekad zvali, u memoriji starijih otočana ostao kao pozitivac - borac koji je svojim narodima donio slobodu u ratu, a potom kao predvodnik Pokreta nesvrstanih ‘pogurao‘ osamostaljenja čitavog niza kolonija po Africi i Aziji.

- Kandy je mjesto u kojemu je najvrijednije, uz ovaj đardin, vidjeti i budistički hram iz 16. stoljeća u kojemu se, prema predaji, čuva Budin zub. Uspjeli smo naći poziciju za vrijeme središnje svečanosti u sumrak, pa smo, kada se ceremonijalno otvaraju vrata prostorije u kojoj je relikvija, ugledali prostoriju i to nešto veliko i zlatno u čemu je navodno zub – rekao je pomalo sa skepsom Goran.

- I ovaj je lokalitet pod UNESCO-vom zaštitom. Kandy nam je svojom bukom i gužvom, vidi se da je mnogo moderniji i urbaniji od prethodna tri centra u kojima smo boravili, bio previše. Ali je bio dobra baza za uspon na planinu Sri Pada. Krenuli smo oko 11.30 navečer i vozili se preko tri sata do mjesta Nallathanniya. To je jedno od tri mjesta odakle kreće hodočašće na vrh planine. Hodočašća se bilježe još od 1. stoljeća. U moderna vremena su olakšali pristup planini i to tako da do vrha postoji i rasvjeta te preko pet i po tisuća skalina različite visine. Bilo je jako naporno njima hodati, posebno nizbrdo. Stotine ljudi smo sretali putem do vrha. A put nije bio nimalo lagan jer je brlo strmo. A kad vidite kakvi sve ljudi, i u godinama i bez ikakve kondicije, ali s vjerskim žarom u sebi, idu prema gore... Na vrh smo došli za oko dva i po sata, a onda smo gotovo jednako dugo čekali na izlazak sunca. A to je ono radi čega se gore, uz vjerske razloge, ide. Zaista spektakularan doček novog dana na trećem vrhu Šri Lanke.

IZGUBILI SMO ISKRENOST

- Za kraj putovanja smo odlučili poći na more. Prvi dan u grad Galle čija je vojna utvrda pod UNESCO-vom zaštitom. Gradnju su krajem 15. stoljeća započeli Portugalci, a u 17. stoljeću dogradili i proširili sljedeći kolonizatori, Nizozemci. Unutar zidina, kao i u nas, apartmani, suvenirnice i restorani. A grad prebučan za mirni kraj putovanja. Stoga smo promijenili mjesto boravka. Otišli smo u gradić Bentota, na pola puta od Galle do Colomba. Bio je to pun pogodak. Apartman s đardinom od preko tisuću kvadrata i sjajan domaćin Ari. Pet minuta od kilometarske pješčane plaže i, za kraj, opet bicikla za obilazak grada i njegove obale. More 28, sunce za dvije ure napravi od nas pečenke, bili u moru ili ne. A hrana. uz kokose i druge voćne sokove, povrće i morski plodovi. Kozice su specijalitet. A ima ih četiri veličine od čega su one najveće kraljevske, tolike da ih u kilu ima 3 ili 4 komada. Baš pravo opuštanje za kraj kružnog putovanja po Otoku. Osim povijesnih i prirodnih ljepota, najviše će nam u sjećanju ostati Sinhalezi. Njihova toplina, gostoljubivost i iskrenost, nešto je što nam se čini da smo i mi ne tako davno imali, ali izgubili u utrci za ‘zlatnim teletom‘. Svakako, Šri Lanka je mjesto gdje nitko neće ostati razočaran – zaključio je.