Sevdah u Kazalištu Marina Držića: Damir Imamović Trio uspješno, energično, duhovito i dirljivo otvorio koncertni ciklus ‘Izvorišta u Teatru‘

Koncertni ciklus ‘Izvorišta u Teatru‘ nastupom u Kazalištu Marina Držića više nego uspješno otvorio je Damir Imamović Trio. S Damirom Imamovićem koji je pjevao i svirao tambur su Veliku scenu KMD-a dijelili turski majstor na kemenčeu Derya Türkan te slovenski kontrabasist Žiga Golob. Uvodno je publiku pozdravio čovjek koji je pokrenuo cijelu priču, riječ je o sportskom i glazbenom novinaru, organizatoru koncerata Emiru Fuluriji. Kazao je kako je cijeli projekt pokrenuo kako bi obogatio kulturnu ponudu svog rodnog grada jer je slične projekte dosad radio u Zagrebu.

Naveo je kako je prvi koncert ciklusa skoro napunio Kazalište jer je ostalo tek nekoliko praznih mjesta. Potom je predstavio Imamovića za kojeg je rekao da je jedan od ponajboljih world music izvođača. Najavio je kako će umjetnik izvoditi pjesme iz posljednja tri albuma, a da ih je dosad objavio osam. Ključna godina za međunarodnu karijeru bila mu je 2016. kad je sa Sevdah Takhtom objavio album Dvojka. Uslijedio je album Singer Of Tales, a posebnost njegovog albuma The World And All That It Holds objavljen 2023. jest to što je nastao kao svojevrstan soundtrack novom istoimenom romanu Aleksandra Hemona.

Pozvao je Fulurija okupljene na drugi koncert proljetnog ciklusa koji je 6. svibnja u KMD-u gdje će dubrovačka publika moći uživati u nastupu englesko-talijanskog dua Justin Adams & Mauro Durante koji donose spoj talijanske pizzice i bluesa. Inače, izvođači za dva jesenska koncerta bit će naknadno objavljeni.

Zahvalio je potom Fulurija Gradu Dubrovniku na potpori, ali i Kazalištu Marina Držića te Edinu Macanoviću iz restorana Taj Mahal.

Imamović je naveo kako prvi put nastupa u prekrasnom Kazalištu Marina Držića, a nastup je počeo pjesmom Salko se vija komentirajući kako pjesma pokazuje da ne treba uvijek slušati majku. Takav je bio cijeli koncert, prožet njegovim komičnim komentarima, bio je to spoj njegove karizmatičnosti, izrazite energičnosti i duhovitosti, a neopaženi nisu ostale njegove glasovne mogućnosti (nekad i vratolomije!) te dojmljivo vješto vladanje tamburom. Izveo je tako pjesmu Sunce tone koju je izvodio Himzo Polovina a tekst napisao Aleksa Šantić. Naravno, na spomen ova dva imena u kombinaciji mnogi su isprva krenuli tragovima Emine.

Mogle su se čuti pjesme poput U Stambolu na Bosforu, Kad bi ovo bio kraj, Da sam ptica, Tambur, Poljem se vija Hajdar delija, a Trio je publici s pozornice ‘Kafu ispekao‘ i ‘dušek namjestio‘...

Skrenuo je Imamović u jednom trenutku pažnju na instrument koji svira njegov kolega iz Turske, na kemenče (turski kemençe) koji neodoljivo podsjeća na lijericu. Dodao je kako je sve krenulo iz Mezopotamije da bi se raširilo po Turskoj, Grčkoj i ostatku Balkana...

Preko djeda Zaima i oca Nedžada Imamoviću je sevdah bio dostupan plod s rodoslovnog stabla, plod koji je očito zavolio i našao svoju nišu, ali nije on samo ‘puki‘ interpretator sevdaha, nego vlada i teorijskim znanjem te iznosi manje poznate činjenice ili razbija mnoge zablude o sevdahu, recimo da pripada samo jednoj religijskoj skupini, da se izvodi nazalno, da se može izvoditi samo uz saz ili da je sevdah samo sevdah ako se ne poznaje autor... Recimo, melodija za pjesmu Kad ja pođoh na Bembašu ili S one strane Plive dolazi od otomanske koračnice...

Ispričao je Imamović anegdotu djevojke koja mu se javila rekavši da njezin otac piše pjesme. Bio je skeptičan, ali se našao s njom i njezinim ocem, čuo je pjesmu i uvrstio je u repertoar (i album). Riječ je o Omeru Ombašiću koji je u ratu izbjegao iz Vlasenice u Norvešku, a koji je autor izrazito snažne pjesme O bosanske gore snježne koja sva odiše čežnjom za rodnim krajem.

Nasmijao je izvođač okupljene tako što se usred koncert zapitao gdje su mu prijatelji iz Dubrovnika - Raguži, a našao ih je u šestom redu gdje ih je i posebno pozdravio kad se kasnije spustio!

Posvetio je Imamović pjesmu i svom rodnom gradu pa izveo Sarajevo. Valja spomenuti i da je Imamović skladatelj i tekstopisac možda najpoznatije pjesme koju izvodi Amira Medunjanin Pjevat ćemo što nam srce zna a koja uživa sve veću popularnost.

Osjetila se iznimno dobra i opuštena atmosfera koja vlada između Imamovića i njegovih kolega na pozornici. ‘Začudio‘ se on tako kako njegov kolega Turčin koristi toliko sličnih ili istih riječi kojih ima i u bosanskom ili je pak u čudu konstatirao kako je Türkan brzo naučio ključne riječi poput ‘proba‘ ili ‘ćevapčići‘ i time je opet nasmijao publiku... Smiješan je trenutak ispao i kad je Imamović krenuo s izvođenjem jedne pjesme pa shvatio da je zaboravio, potom se krenulo ispočetka... Tu spontanost, prirodnost publika je iznimno dobro prihvatila.

Za ‘kraj‘ je Imamović izabrao pjesmu Lijepi Meho, međutim, kad su umjetnici napustili pozornicu, brzo su gromoglasnim pljeskom pozvani natrag te je glazbeni dodatak bila pjesma Harmoniko uz koju je Imamović spomenuo svoju prijateljicu, a pjesma je na neki način i ‘hommage‘ Zenici pa ne čudi što je umjetnik prije izvođenja pitao ima li tko u publici iz Zenice! Autoironično se našalio da je to trenutak ‘kad pjevačica s pozornice krene s nabrajanjem gradova‘. Kako sâm naziv otkriva, pjesmom dominira zvuk harmonike, ali se Imamović odlučio za izvedbu bez nje pitajući publiku je li možda netko slučajno ponio spomenuti instrument?

Ali, kraj nije bio kraj jer se Imamović spustio u parter i zajedno s okupljenima izveo Oj, golube, moj golube čime je koncert zaokružen, a slušatelji su poput golubova na krilima sevdaha poletjeli svojim domovima, ispunjeni dojmovima...