‘Tajni agent‘: Ovakav Brazil još nismo vidjeli. Karneval je maska za ralje represije, a Wagner Moura odličan je kao prognanik u vlastitoj zemlji

Pri spomenu Brazila većina će prvo pomisliti na nogomet, nepregledne plaže, sambadrom i kolosalni kip Krista Otkupitelja na brdu Corcovado ponad Rija, a samo rijetki na brutalnu diktaturu koja je u ovoj golemoj zemlji vladala 1970-ih. Uvid u taj aspekt brazilske povijesti donosi nam ‘Tajni agent‘ (O agente secreto), nesvakidašnji neo noir vremeplov za koji je autor Kleber Mendonça Filho (Aquarius, Bacurau) na prošlom filmskom festivalu u Cannesu nagrađen za najbolju režiju. Najviše priznanje s iste smotre na Azurnoj obali ponio je i glavni glumac Wagner Moura, široj publici poznat po ulozi kolumbijskog narkobosa Pabla Escobara u hvaljenom serijalu ‘Narcos‘.

Korumpirana policija je sveprisutna

Nagrade su obojica zavrijedila trilerom koji ekstremno nasilje ublažava satirom, a borbu za opstanak klišejima o Brazilcima kao vazda rasplesanim prostodušnim veseljacima.  Redatelj radnju filma smješta u svoj rodni Recife, turistički nerazvikan grad na obalama Atlantika u kojem obudovjeli bivši profesor Armando (Moura) dolazi preuzeti sina Fernanda i odvesti ga na sigurno. Na tom putu susreće sijaset osebujnih likova, anarhista, disidenata i preživjelih iz pogroma, a usput i sam postaje bjegunac pred režimskim lovcima na glave.  Mendonça Filho, sineast otvoreno lijevog političkog svjetonazora (podupire aktualnog predsjednika Lulu da Silvu, prezire tropskog Trumpa Bolsonara) sa satiričnim odmakom pripovijeda o neslavnom poglavlju povijesti svoje domovine.

Dojam pojačava ironičnim umetanjem karnevalskog ludila na mračne ulice Recifea gdje doslovce svatko može postati lice s potjernice. U takvom se miljeu kreće naslovni junak, progresivac usred neprijateljskog okruženja kojim caruju ubojice iz potaje i korumpirani organi reda poput Euclidesa (Robério Diógenes). Wagner Moura ponudio je višedimenzionalni portret čovjeka čija se intimna drama isprepliće s političkom tragedijom nacije.

Armando je atipičan trilerski lik, nije samo šutljiv i sav podređen bijegu pred progoniteljima, već nam ostavlja prostora za razotkrivanje bogatih nijansi svog karaktera. U dva i pol sata trajanja filma radnja se izlaže nelinearno, mjestimice se nepotrebno razvlači i kida zgodama i detaljima koji odstupaju od glavne teme. Među takvima se ističe ‘pohod‘ odbjegle osvetničke noge, metafora za represiju ćudorednom policijom. Na drugoj strani spektra domaćinski je ugođaj živopisne sigurne kuće Done Sebastiane (sjajna veteranka Tania Maria). Pribježište je to za društveno i politički nepoželjne, pa i prognanike iz angolskog rata koji unatoč različitostima djeluju poput složne obitelji.

Zlikovci su mahom karikirani (braća asasini Arlindo, plaćenici iz familije Borba), a pozitivci uzemljeni i poduzetni (bivši model Maria Fernanda Candido kao Elza). Za kraj je ostavljen vremenski skok u budućnost u kojoj se Moura javlja u izmijenjenoj, ali jednako snažnoj ulozi, potaknutoj predanom istragom studentice Flavije (Laura Lufési). A tu je i zgodno prisjećanje na davni Spielbergov horor o morskoj nemani koja jednako snažno kroz povijest ugriza prostor slobode i na kopnu. Na momente zahtjevno, u cjelini poučno.